Veza između režisera Pedra Almodóvara i glumice Penelope Cruz izgleda da je još ojačala s filmom „Paralelne majke“, njihovim osmim zajedničkim filmom u posljednjih četvrt stoljeća. Španjolski maestro točno zna kako izvući sve boje iz svoje karizmatične muze, a zauzvrat, ova glumačka zvijezda njegov materijal istovremeno čini vatrenim i prizemnim
Ovaj put Almodóvar priča priču koja je istovremeno osobna i politička. To je intimna priča o dvjema ženama i njihovim isprepletenim životima, ali također govori o problematičnoj povijesti Španjolske i načinu na koji su jake žene povezane generacijama kroz prošlost, čak i dok jedna drugoj pomažu u stvaranju sretnije budućnosti.
Penelope Cruz glumi Janis, uspješnu fotografkinju koja živi u Madridu. U svojoj 40. godini zatrudnjela je s Arturom (glumi ga Izrael Elejalde), zgodnim i šarmantnim forenzičnim antropologom. Slučajno je rodila isti dan kad i druga samohrana majka, 17-godišnja Ana (glumi ju Milena Smit), njezina cimerica u bolnici. Iz tih najranijih, ljubaznih razgovora, dvije žene se povezuju na bezbroj neočekivanih načina tijekom jednog od najranjivijih i najuzbudljivijih trenutaka u njihovim životima. One dijele ushićenje i iscrpljenost i još mnogo, mnogo toga. Da elaboriram dalje, pokvarim mnoge obrate i zaokrete koje Almodóvar postavlja u filmu, one su – te paralelne majke.
Cruz je blistava, seksi i neopisivo privlačna kao Janis, a budući da je tako nadarena i potpuno na Almodóvarovoj valnoj duljini, održava emocionalnu vezu s publikom kroz sve ekstremne uspone i padove svog lika. Smit, u međuvremenu, blista na skroman način u manje ključnoj ulozi i uživa u žarkoj povezanosti s Cruzom na nekoliko razina. Ana nije ni približno oduševljena time da postane majka kao Janis, ali njezini majčinski instinkti evoluiraju na načine koji su topli i ljudski. Janis često govori Ani da će sve moći, da će sve biti u redu, a taj svijetli optimizam proteže se na svaki element njezina života, uključujući njezinu garderobu i dekor. Živopisna nijansa crvene koju vidimo posvuda – od njenog kardigana i torbe za fotoaparat do njezinih kolica i Baby Bjorna – to je Almodóvarov zaštitni znak da bi po njemu trebali nazvati lak za nokte ili bar ruž!
A da se radi o Almodóvarovom filmu znamo i po još jednom detalju; u filmu glumi Rossy de Palma! Glumicu smo gledali u njegovim filmovima i uz tu karakterističnu crvenu boju postala je zaštitni znak njegovih filmova. Ovdje, Rossy glumi Elenu, Janisinu najbolju prijateljicu i šeficu, glavnu urednicu modnog i/ili lifestyle magazina. Ona je topla, zaštitnički nastrojena, prijateljica, zapravo sestra po izboru. Njezina suprotnost je Anina majka, Teresa koja je u svojim kasnim četrdesetima napokon zablistala kao glumica i u potpunosti je okupirana svojom karijerom. Kroz njihove odnose, razgovore i cijelu radnju provlači se tema Španjolskog građanskog rata; velika i emotivna tema i za samog Almodóvara.
Iako sam nakon gledanja filma imala osjećaj da sam upravo pogledala dva filma, na mjestima slabo povezana, s par dana odmaka mi je sve sjelo na mjesto i upravo zbog te „njegove“ crvene boje. Almodóvar je temi pristupio kroz prizmu osobnije priče, majčinstva i tako ju učinio dostupnom i bliskom svim gledateljima, a ne samo onima direktno vezanima po nekoj liniji s groznim ratom kasnih 30-ih godina u Španjolskoj. Crvena boja i rat kroz povijest umjetnosti idu ruku pod ruku. Crvena boja i ljubav također. A nema veće od majčinske ljubavi.
Crvena boja postala je zaštitni znak režisera. Više puta je tijekom intervjua istaknuo da ju obožava, posebno tu nijansu specifičnu za interijere i rekvizite njegovih filmova. U Španjolskoj kulturi crvena boja predstavlja život, vatru, smrt, krv, strast i tjelesnost. Također se povezuje uz cvijeće karanfila – simbol Španjolske.
Ta nijansa crvene je također jako zahvalna u filmu, radi postizanja određenih efekata; ako je scena mračna, noćna, dat će joj dozu svjetlosti i zato on uvijek, ali uvijek stavlja malu dozu te crvene na svoje likove kada snima noćne scene. Također je to i razlog zašto je većina automobila u njegovim filmovima upravo te boje. Ako takav crveni auto stavite u prirodu, pojačava se doživljaj ruralnog područja i njegovih boja te je ista stvar i s gradom i urbanim scenama.
Filmovi „The Human Voice“, „Dolor y gloria“, „La piel que habito“, „Julieta“, „La mala educación“, „Hable con ella“, „Todo sobre mi madre“, „Mujeres al borde de un ataque de “nervios“, „Volver“ i sada „Madres paralelas“ vizualno su u potpunosti definirani upotrebom ove boje. To i jesu filmovi o ljubavi, strasti, ratu i krvi; o velikim i snažnim emocijama i događajima i baš zato režiser koristi najsnažniju od svih boja: svoju „Almodóvar crvenu“.
