Kad sam bila srednjoškolka, ali s već donesenom odlukom o studiranju povijesti umjetnosti, na jednom predavanju profesorica je govorila o readymadesima Marcela Duchampa. Gledala sam slajd na kojem je stajalo “Fontana” – običan pisoar, potpisan kao umjetničko djelo, i u glavi mi je odzvanjala neka zbunjenost. Zar je to umjetnost?
Priznajem, bila sam malo razmažena, naviknuta na renesansne majstore, na kist, na paletu, na znoj i na rad. I odjednom, komad sanitarne opreme. Nije mi bilo jasno zašto bi se itko zamarao time. Nije mi dugo trebalo da shvatim.
Duchamp nije htio da mi gledamo taj pisoar, on je htio da mi redefiniramo način na koji razmišljamo o umjetnosti. On nas je nagnao na to da se zapitamo što je uopće umjetnost i tko ima pravo odlučiti što je umjetnost. Danas, desetljećima nakon toga, sjedim ispred ekrana i gledam fotografiju robota-umjetnika Ai-De kako stvara portret. I osjećaj je gotovo isti. Jesmo li se ponovno našli na prekretnici? Je li AI naš novi Duchamp i trebamo li zbog njega razmišljati o umjetnosti i kreativnosti na potpuno nov način?
Umjetnost je oduvijek bila odraz naših strahova i naših želja, naših najvećih frustracija i naših najintimnijih snova. Od špiljskih crteža do Vermeerovih ulja, od Picassovih kubističkih lica do Pollockovih apstraktnih izljeva – svaki je pokret, svaki stil, bio usko povezan s Zeitgeistom svoga vremena. Industrijska revolucija donijela je nove strojeve, a Monet i Turner donijeli su nam nove, maglovite pejzaže, doduše, zagađene, ali opet predivne. Izum fotografije bio je prijetnja slikarstvu. Svi su se bojali da će slikari ostati bez posla, da nitko više neće htjeti portret napravljen rukom kad ga kamera može napraviti savršeno. A što se dogodilo?
“Umjetnost je oduvijek bila odraz naših strahova i naših želja, naših najvećih frustracija i naših najintimnijih snova. Svaki je pokret, svaki stil, bio usko povezan s Zeitgeistom svoga vremena”
Slikarstvo je oslobođeno pritiska da bude savršeno realistično. Nastali su impresionizam, apstrakcija, nadrealizam, a fotografija se razvila u vlastitu, cijenjenu umjetničku formu. Danas duboko vjerujem da je AI naša nova “fotografija”. Nezamislivo brza, neobično moćna i zastrašujuće učinkovita. Od DALL-E-ja do Midjourneya, u nekoliko sekundi možemo stvoriti slike koje bi umjetniku s kistom oduzele sate, dane, pa i tjedne. Ovu tehnologiju već koriste Coca-Cola i Christie’s , a neki su AI radovi prodani za šesteroznamenkaste svote. Neki su umjetnici i kritičari, poput legendarnog animatora Hayaa Miyazakija, nazvali AI “uvredom za sâm život”. Drugi ga, poput umjetnika Sougwena Chunga, prihvaćaju kao novog partnera, novog asistenta. Gdje se mi nalazimo u toj priči? Jesmo li mi oni starinski slikari, u strahu od stroja, ili smo futuristički optimisti koji jedva čekaju vidjeti što će donijeti sutra?
Jedan od ključnih argumenata protiv AI-ja u umjetnosti jest onaj o duši. Kritičari tvrde da umjetnost gubi svoj najvažniji aspekt – povezanost. Mi kao publika ne spajamo se s algoritmom, ne osjećamo njegovu bol, njegovu radost, njegove strahove. Mi se spajamo s umjetnikom, sa singularnim bićem iza djela. Kad gledam Pollocka, vidim njegovu energiju, ludilo i znoj na platnu. Njegova borba, njegova anksioznost, sve je to utkano u svaku kapljicu boje. S druge strane, AI nema dušu, nema tijelo koje ga pritišće, nema nesavršenosti, nema sjećanja. Nema traume. Nema ničega. Umjetnost je, kako kaže filozof Immanuel Kant, “vitalna sila koja animira ljudsku percepciju i zajednicu”. Ona je sensus communis , zajedničko osjećanje ljepote koja nas spaja u našim razlikama. AI, po definiciji, nema niti jedno od toga.
No je li to istina? AI je stvorio čovjek. U Christie’su se održavaju aukcije AI umjetnosti. Harold Cohen razvio je AARON, rani AI program koji je reinterpretirao njegove skice. Claire Silver kaže da ni ona ni AI ne bi mogli stvoriti njezino djelo, nego da je plod njihove suradnje. Sasha Stiles stvorila je alter ego treniran na njezinoj poeziji, s kojim sada surađuje. U svakom od tih slučajeva, tu je ključna, bitna, posve nezamjenjiva – ljudska ruka. Postoji namjera. To nije stvoreno ni iz čega, to je rezultat kreativnog akta i suradnje. Craig Boehman, umjetnik i fotograf, kaže da je AI samo alat, kao što su Photoshop ili fotoaparat. On ga koristi za izražavanje ideja koje ne bi mogao ostvariti sâm. Da, on u prompt upiše riječi, ali te riječi dolaze iz njegove glave. On ulaže svoju namjeru, svoju viziju. On oblikuje krajnji rezultat, bira koje će AI generirane slike upotrijebiti, a koje će baciti. Zar se fotografija, koja je u početku bila samo mehanički proces, nije razvila u umjetničku formu?
Sjetimo se Ansela Adamsa, koji je proveo sate i sate u mračnoj komori radeći na svojim fotografijama. Umjetnost fotografije nije samo u pritiskanju okidača. Ona je u kompoziciji, u kadriranju, u osvjetljenju, u naknadnoj obradi. Tako je i s AI-jem. Nije dovoljno samo upisati “žena koja leži na ležaljci”. Pravi umjetnik koristit će dugačke, složene promptove, birat će stilove, miješati ih, a zatim će dobivenu sliku obrađivati u nekom od alata, dodavati detalje, mijenjati boje. Umjetnost nije samo krajnji proizvod nego i kompletan proces. I u tom procesu, postoji ljudski element – namjera, odluka, kritičko razmišljanje. U beskrajnim raspravama na društvenim mrežama, za oko mi je zapeo jedan komentar: “AI je orkestar, a umjetnik je dirigent”, i nekako mu sve više i više naginjem. I dok su rasprave o duši i namjeri, o alatima i stvarateljima zanimljive, možda je ključno pitanje nešto drugo.
View this post on Instagram
“Umjetnost fotografije nije samo u pritiskanju okidača. Ona je u kompoziciji, u kadriranju, u osvjetljenju, u naknadnoj obradi. Tako je i s AI-jem”
Što je kreativnost? Prema istraživačici kognitivnih znanosti Margaret Boden, kreativnost je sposobnost generiranja ideja koje su nove, vrijedne i iznenađujuće. Koristeći ovu definiciju, radovi nastali pomoću stroja kao što je Ai-De mogli bi se smatrati kreativnima. Ako algoritam kombinira milijune slika koje je vidio i stvori nešto što do sada nije postojalo, radi li se o kreativnosti? Marcus du Sautoy, matematičar sa Sveučilišta u Oxfordu i autor knjige “The Creativity Code”, smatra da se ljudi često ponašaju poput strojeva, ponavljaju stare obrasce i ulaze u kreativne blokade. Smatra kako nam AI može pomoći da prestanemo biti strojevi i ponovno postanemo kreativni. I doista, AI može djelovati kao kolektivno nesvjesno. Miješanjem milijuna slika iz različitih izvora, s elementima slučajnosti, AI stvara iznenađujuće rezultate. To je slično brainstormingu , gdje jedna ideja vodi do druge, a sve se temelji na iskustvima koja smo nekoć pokupili iz svijeta.
No ima li i to svoje granice? Može li AI spajati u odnose momente u vremenu, sjećanja, misli i emocije? Može li uistinu razumjeti konceptualne ideje, a ne samo tehničke? Ima li cijela ova priča svoju mračnu stranu? Apsolutno. Najveći problem s kojim se susreću današnji umjetnici jest etička i pravna dimenzija AI-ja. Mnogi umjetnici, poput Grega Rutkowskog, konceptualnog umjetnika čiji je stil kopiran na stotine tisuća puta, osjećaju se zapravo – opljačkano. Njihov rad koristi se za treniranje algoritama bez njihova dopuštenja, a tvrtke se ne libe komercijalizirati rad koji je nastao na tuđem trudu. Ovo pitanje otvara Pandorinu kutiju. Tko je vlasnik djela? Je li to onaj koji je napisao prompt, onaj koji je stvorio algoritam ili su to milijuni umjetnika čiji su radovi korišteni za treniranje tog algoritma? Zakonodavstvo u potpunosti kaska za tehnologijom. Trenutačno, u nekim zemljama poput SAD-a, AI generirani radovi nisu automatski zaštićeni autorskim pravom osim ako ne sadrže značajnu ljudsku modifikaciju.
Tu je i pitanje poslova. Hoće li AI uzeti posao ilustratorima, dizajnerima, piscima?
View this post on Instagram
Vjerojatno hoće, u nekoj mjeri. Baš kao što je tiskarski stroj preuzeo posao prepisivača, a računalo je zamijenilo daktilografe. Ali hoće li nestati prava, iskonska umjetnost? Iskreno vjerujem da neće. Ono što se događa jest evolucija. Umjetnost se mijenja, a zajedno s njom i uloge umjetnika. Na kraju, nalazimo se na raskrižju. S jedne strane, imamo zabrinute kritičare koji vide AI kao sterilan odraz odsutnog stvaratelja, koji uništava ljudsku povezanost. Oni žele da odbacimo strojeve i vratimo se ručnom radu. S druge strane, imamo tehnološke entuzijaste koji vide AI kao najvećeg saveznika umjetnosti od izuma kista i platna. Tvrde da nam AI otvara vrata te oslobađa našu kreativnost od tehničkih i tehnoloških ograničenja. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Ne moramo u potpunosti redefinirati umjetnost u smislu da umjetnici postaju operatori stroja. Ali možda moramo redefinirati kreativnost i prihvaćanje umjetnosti.
Možda moramo shvatiti da vrijednost umjetničkog djela nije samo u znoju i trudu nego i u konceptu i namjeri. Nije li to ono čemu nas je Duchamp već naučio? Da umjetnost nije samo ono što je lijepo nego i ono što nas tjera na razmišljanje? U eri otuđenja i usamljenosti, koji su nusproizvodi kapitalizma i tehnologije, moramo biti oprezni. Ali isto tako, ne smijemo se bojati inovacija. Ne smijemo prestati ići prema naprijed. Jer stvaranje umjetnosti, danas kao i oduvijek, duboko je ljudski čin.
Foto: Ai-Da, Ronen Tanchum / Instagram
