Adaptivna moda više nije tek nišni koncept nego pokret koji razbija predrasude i briše granice između funkcionalnosti i estetike. Riječ je o tihoj, ali odlučnoj revoluciji koja pokazuje da pravo na ljepotu i izraz pripada svima. No hoće li modna industrija doista prihvatiti inkluziju kao standard?
Sve je, zapravo, počelo iz nužnosti – kao i mnogi izumi kroz povijest koji nam olakšavaju svakodnevnicu. Gladys Reed još 1948. godine dizajnirala je pojas s džepovima u kojima je nosila svoj slušni aparat i baterije. Ova se inovacija u svijetu mode danas smatra prvim proizvodom adaptivne mode. Žene su nastavile nositi val promjena, na čelu s Victorijom Pope i Helen Cookman, koja je 50-ih godina dizajnirala prvu kolekciju odjeće koja je osobama s invaliditetom trebala omogućiti samostalnost u odijevanju zahvaljujući praktičnim rješenjima poput tkanine otporne na trenje štaka, kopčanja na čičak i bočnih patentnih zatvarača.
Godinama kasnije, adaptivna odjeća ili barem neki njezin oblik našla se na policama brendova kao što su Levi’s, Tommy Hilfiger, Victoria’s Secret i Nike. Modnim svijetom nedavno je odjeknula i suradnja specijaliziranog brenda adaptivne odjeće Unhidden s Primarkom.
Znači li sve ovo da je konačno došlo vrijeme modne revolucije za osobe s invaliditetom i drugim fizičkim ograničenjima – da će odjeću poznatih brendova uistinu moći nositi svi?
Brojni kritičari smatraju da neće, ukazujući prije svega na činjenicu da osobe s invaliditetom nisu dovoljno uključene u cjelovit proces dizajniranja i izrade odjeće u mainstream modnoj industriji, odnosno – ako u timu nemate nikoga tko će vam ukazati na problem ili potrebu određene skupine ljudi, onda valjda ti problemi ne postoje, zar ne? Netočno, jer prema nekim procjenama svaka četvrta osoba na svijetu živi s nekom vrstom invaliditeta ili ograničenja, a u tom istom svijetu invaliditet je još uvijek “loša” riječ i stanje od kojeg okrećemo glavu. Česti su i primjeri performativne inkluzije, pa se modne kampanje i inicijative koje uključuju osobe s invaliditetom svode na tek simboličan PR. Sve dok osobe s invaliditetom nemaju jednake mogućnosti za, primjerice, visoko obrazovanje i zapošljavanje, dostupnost adaptivne mode počivat će na nastojanjima manjih, neovisnih brendova u kroničnoj borbi s budžetima i vidljivošću.
O ovim temama i budućnosti adaptivne mode razgovaramo s Hanan Tantush, osnivačicom brenda adaptivne odjeće Intotum, i Stellom Franjić, 30-godišnjakinjom koja ne želi pristati na modne kompromise bez obzira na svoju rijetku bolest. Hanan je pokrenula Intotum inspirirana pričom svoga djeda, koji je nakon liječenja od raka ostao sa stomom i urološkom vrećicom.
“Gledala sam ga kako se muči pronaći odjeću koja ga neće iritirati ili da se zbog nje ne osjeća nelagodno. Nešto tako svakodnevno poput odijevanja postalo je stresno i shvatila sam koliko odjeća duboko utječe na našu neovisnost i samopouzdanje. To iskustvo ostalo je sa mnom i dok sam studirala modu na fakultetu te nisam mogla ignorirati činjenicu da je industrija to potpuno zanemarila. Adaptivna moda i dalje se tretira kao niša, a invaliditet je zapravo najveća manjina na svijetu. Svaka peta osoba živi s invaliditetom, no mainstream moda još uvijek je pod dominacijom glamuroznih kampanja koje daju prednost savršenstvu nad stvarnošću te tako isključuju milijune ljudi. Tek se sada počinje priznavati važnost inkluzije, ali prečesto brendovi tretiraju uključivanje osoba s invaliditetom kao sporedan projekt ili usputnu gestu.”
“Svaka peta osoba živi s invaliditetom, no mainstream moda još uvijek je pod dominacijom glamuroznih kampanja koje daju prednost savršenstvu nad stvarnošću.” – Hanan Tantush
Za Stellu, ovo je svakodnevica. Rođena je s rijetkom bolešću zbog koje je u potpunosti ovisna o tuđoj brizi, ali i svjesna toga što znače sloboda, dostojanstvo i neovisnost. Strastvena je ljubiteljica mode i estetike, a svoj stil opisuje kao “zaigranu eklektiku uz dozu sportske elegancije”. No modno izražavanje za nju je izazov. “Samo zato što imam invaliditet ne znači da ne želim izgledati jednako dobro kao, primjerice, Severina. Imam svoj stil, znam što želim i što dobro izgleda na meni.”
O tome govori i Hanan: “Moda nije sporedna stvar u Intotumu – to je jedno od naša tri temeljna načela. Svaki komad jednako uravnotežuje udobnost, funkciju i estetiku. Proces dizajna uvijek započinje suradnjom s našom zajednicom, kroz fokus-grupe i radionice kako bismo razumjeli postojeće “probleme” u odjeći. Zatim inoviramo i tehnički oblikujemo funkcionalnost i udobnost da riješimo te probleme, a završni rezultat estetski uravnotežujemo. Ako funkcija prevlada, odjeća izgleda medicinski; ako estetika zanemari funkciju, postaje nepristupačna. Čarolija se događa kad ta tri elementa savršeno funkcioniraju zajedno.
Zato nam kupci kažu da naša odjeća “izgleda kao i sva druga” – našu kolekciju mogli biste vidjeti u bilo kojoj trgovini i ne bi odskakala kao “specijalizirana”. Ona je šarena, hrabra i moderna jer i osobe s invaliditetom zaslužuju slobodu izražavanja. Kreiramo odjeću spremnu za nošenje s ugrađenom funkcionalnošću i udobnošću: senzorno ugodnim tkaninama, bez etiketa i s krojevima prilagođenima posebnim potrebama osoba s invaliditetom. Htjela sam dokazati da adaptivna moda može biti osnažujuća, stilski privlačna i izražajna.” Iako je moda veseli, iskustvo kupovine odjeće za Stellu Franjić težak je i zamoran proces. Isprobavanje odjeće u trgovinama za nju nije opcija.
“Prvo mjesecima unaprijed pregledavam online trgovine i pitam prijateljice što misle, kako bi taj komad izgledao na meni na kojoj sve izgleda drukčije. Kad biram odjeću, moram, primjerice, paziti na dužinu suknje i razmišljati hoću li se prebacivati iz kolica u automobil da mi se suknja ne bi podigla. Rijetko mi koja veličina odgovara jer imam uža ramena i širi struk. Zbog katetera ne mogu nositi one piece odjeću i donje dijelove visokog struka”, objašnjava Stella dok je odjevena u majicu bez rukava i otkriva kako ju je dodatno izrezala na leđima da bi ju prilagodila svojim fizičkim ograničenjima i skoliozi.
“Uvijek skraćujem, proširujem ili sužavam odjeću. Od uske haljine koja mi se baš sviđa, a koja je u jednom komadu, napravim dva komada – top i suknju kako bih se mogla kretati i disati. Nedavno mi je sestra izrezala remenčiće na balerinkama koji su me stezali nekoliko mjeseci, trpjela sam bol.”
Ove prepreke kad je u pitanju svakodnevna moda osoba s invaliditetom Hanan dobro razumije: “Izazovi su gotovo beskonačni jer većinu odjeće dizajnira se stavom “jedna veličina za sve”, a sama moda povijesno je oblikovana za piste. Za korisnike invalidskih kolica, hlače krojene za tijelo u stojećem položaju podižu se, režu u struku ili se nezgodno nakupljaju sprijeda. Za osobe sa stomama ili hranidbenim sondama nema diskretnih i udobnih načina za pristup, pa su medicinske potrebe često u sukobu sa stilom. Kopčanje na male gumbe ili patentne zatvarače često je nepraktično i oduzima ljudima neovisnost. Čak i etikete, šavovi ili pojasevi, na koje većina ljudi nikad ne obraća pozornost, mogu izazvati bol ili iritaciju ako živite s invaliditetom.”
Upravo zato da bi se uklonilo te barijere, Intotum dizajnira “iz temelja”. “Nudimo hlače krojene za tijela u sjedećem položaju, tako da pravilno pristaju u kolicima. Koristimo preklopne zatvarače i magnetske kopče umjesto nezgrapnih gumba. Dodajemo diskretne otvore za hranidbene sonde i stome tako da ljudi ne moraju birati između njege i odjeće. Jedna od naših inovacija jest integracija traka za podizanje ( hoist bands ) u hlače, što olakšava transportaciju korisnika ili sjedenje prekriženih nogu. Sve to nije “dodatak”, nego sastavni dio same odjeće.”
“Samo zato što imam invaliditet ne znači da ne želim izgledati jednako dobro kao Severina. Imam svoj stil, znam što želim i što dobro izgleda na meni.” – Stella Franjić
Hanan zato želi da adaptivna moda prestane biti rijetkost. “Trebala bi biti jednako dostupna i raznolika kao i mainstream moda – nešto što vidite u svakoj trgovini, u svakom stilu, za svako tijelo.” Jednako razmišlja i Stella, koja posebno ističe izuzetno slabu kupovnu moć osoba s invaliditetom na našem području: “Adaptivna odjeća pratila bi moje potrebe, a ne da ja svoje potrebe prilagođavam odjeći i cilju zato da izgledam kako želim jer imam pravo na to i neću od toga odustati. Ja sam dovitljiva i snalažljiva te nalazim načine kako ću sama sebi prilagoditi odjeću jer druga za mene ne postoji. Nemam tu kupovnu moć da bih mogla kupiti specijaliziran brend koji ima adaptivnu odjeću. Znam da postoji nekolicina dizajnera koji to rade, ali ne govorimo o svakodnevnoj modi za “obične smrtnike”, to nije isto kao otići u high street trgovinu i kupiti majicu, nego uložiti u komad odjeće da bismo istovremeno podržali biznis koji to radi i usudi se proizvesti takvu odjeću. Također, adaptivnu odjeću ne moraju nositi isključivo osobe s invaliditetom – jer ako je nešto funkcionalno, praktično i lijepo, zašto to ne bi nosila i osoba bez invaliditeta?”
Brisanje ovih granica žele potaknuti i u Intotumu , najavljuje Hanan: “Trenutačno radimo na dizajnu nove kategorije adaptivne sportske odjeće, namijenjene svima – od rekreativaca do paraolimpijskih sportaša. Sportska odjeća iznimno je važna jer se odnosi na pokret, identitet i snagu. Prečesto se adaptivna odjeća fokusira samo na “medicinsko” ili “praktično”, ali kretanje i izvedba jednako su važni. Želimo dokazati da adaptivna sportska odjeća može podržati tijelo, a pritom izgledati odlično te omogućiti i da se osoba tako i osjeća.” Stellina je želja da kupovina odjeće za nju jednoga dana bude sasvim jednostavna: “Želim da odjeća koju vidim i isprobam jednako stoji na meni kao i na tebi. Samo to.”
Foto: Profimedia.hr, Intotum, Nike
