Talijanska televizija RAI nedavno se našla na udaru kritika zbog brojnih rasno neosjetljivih izbora i pokušava spasiti stvar. Evo kako se sve odvilo i zašto je ova odluka važna, no nikako vrijedna divljenja
Iako je prošlo skoro dva stoljeća otkako su izvođači u SAD-u prvi put počeli crtati svoja lica kako bi se rugali osobama nebijele boje kože, tek se posljednjih nekoliko desetljeća ova praksa proziva i naziva rasističkom, a time i društveno neprihvatljivom. Europa je po tome kaskala, pa se godinama protestiralo zbog nizozemskog “Black Pete” lika, a i talijanskog “Tale e quale show”. Hrvatska inačica “Tvoje lice zvuči poznato” svake sezone pokrene istu raspravu diljem države zbog problematičnih prikaza određenih pjevača i pjevačica.
U emisiji sudjeluju slavni natjecatelji koji se predstavljaju kao drugi izvođači, a određeni iznosi se doniraju u dobrotvorne svrhe po izboru pobjednika. Od 2012. natjecatelji su učinili dodatne korake za točno predstavljanje – bilo da je to značilo raditi s glumačkim trenerom ili oslikati lice kako bi poprimili izgled svog “novog” identiteta.
Američke slavne osobe koje su se glumile u emisiji uključuju Whitney Houston, Arethu Franklin, Steviea Wondera i Beyoncé, no jedna od najnovijih upotreba blackfacea u emisiji bila je u studenom, kada su prikazali talijanskog glumca Seria Muniza kao talijanskog repera po imenu Ghali. I dok Beyoncé vjerojatno nije uspjela vidjeti što se dogodilo, Ghali, rođen u Milanu, reper i producent progovorio je na društvenim mrežama o rasističkom načinu na koji je prikazan u emisiji. Objavu na Instagramu naslovio je s „ Autotune i dobar izgled bili su dovoljni. Nema potrebe raditi “blackface” da biste oponašali mene ili druge umjetnike.”
Skoro pola godine kasnije, RAI televizija zabranila je “blackface” na svim svojim programima. Pokrenuta je i inicijativa #CambieRai (#PromijeniRai) čiji je cilj educirati druge o implikacijama rasističkih izjava i izbora na javnoj televiziji. U izjavi su čak objavili da će postati “glasnogovornik vaših zahtjeva onima koji igraju ključnu ulogu kako bismo osigurali da vaša zapažanja o praksi “blackfacea” postanu široka svijest.” Odluku je pohvalio i Instagram “watch-dog” Diet Prada, i ponovno potegnuo raspravu zašto je ovo uopće važno.
View this post on Instagram
Na najosnovnijoj razini, blackface je primjena bilo kakvih proteza – šminke, čađe, izgorenog pluta, minerala, maski itd. – kako bi imitirala ten druge rase. U izvedbi, primjena crne šminke datira još iz srednjovjekovnog razdoblja, kada cehovski zapisi pokazuju da su neki vragovi u engleskim religijskim dramama prikazani kao crni. Znanstvenici vjeruju da su se prirodna ulja poput bitumena, čađe od ugljena i crne odjeće koristila za prenošenje crnila palih anđela u ovim srednjovjekovnim cehovskim predstavama, s ciljem da se “crnilo” označi kao nešto grešno i vrijedno poniženja.
Nakon srednjega vijeka, “blackface” je doživio svojevrsni procvat u Engleskoj, i to za života Williama Shakespeara, kada su bijeli glumci u raznim vrstama rasne šminke i protetike glumili kazališne Maure, Afričane i Turke. Ono što se možda najviše spominje je “blackface minstrelsy”, specifičan žanr izvedbe koji se razvio početkom 19. stoljeća u Americi. Sadržavajući likove s imenima poput Jim Crow, Zip Coon i Mammy, ove su izvedbe sadržavale skečeve, monologe, pjesme i plesove. koja je navodno oponašala one robova ili nedavno oslobođenih, s ciljem ismijavanja. Taj je žanr postao toliko popularan da su postojale cijele trupe sve do druge polovice 20. stoljeća, a prikazivale su se u Ujedinjenom Kraljevstvu skoro d0 80-ih godina prošloga stoljeća. I danas se svake godine ususret Halloweenu mora podsjećati građane da nemaju “blackface”, no uvijek je nekome to zabavno i smiješno. Čak se i kanadski premijer Justin Trudeau morao puno ispričavati jer je u medije dospjela fotografija koja dokazuje da je tijekom svojih fakultetskih dana sudjelovao u “Arapskim noćima” potpuno premazan bojom.
Ukratko, pozornica je dugo bila stanovita bijela domena u kojoj crnci ne smiju pričati vlastite priče ili čak uživati u osnovnim dostojanstvima, a po uzoru na to se taj element “zabave” prenosio i na lokalnim zabavama, s ciljem ismijavanja cijelih skupina ljudi. A ne zaboravimo niti na činjenicu da su bijelci godinama zarađivali za život imitirajući njihovu glazbu, haljine i ples, i pretvarajući ih u “pop singlice”.
Ovakve tradicije izvedbe u današnjem smislu, neovisno o tome imaju li namjeru neismijavanja, duboko utječu na poziciju osoba nebijele boje kože danas, i kao koncept su stvarno zastarjele. Sve primjene “blackfacea”, bilo na opernim pozornicama ili televizijskim ekranima, objektiviziraju i umanjuju identitete manjinskih skupina – i potpuno su nepotrebni. A činjenica da od toga netko ne želi odustati, pokazuje da im je ipak stalo više od “to je samo boja” komentara, što bi nam možda, ako već ne vidimo druge znakove duboko ukorijenjenog rasizma, mogao biti “red alert”. Jer ako nije “ništa strašno”, a nekome smeta, zašto forsirati?
Hoće li ova (neki bi rekli “povijesna”, no nije naprosto zato što se “blackface” nije trebao niti pojaviti) odluka talijanske TV kuće utjecati na druge europske da promisle o budućnosti svojih zabavnih emisija, vidjet ćemo u nekoj skorijoj budućnosti, no na identitet spasitelja koji mijenja lice televizije mogu zaboraviti, pa čak i na onaj da su “nešto naučili”. Imali ste više od desetljeća, koliko je još potrebno da se pojavi želja za informiranjem i edukacijom? Čini se da ih, umjesto želje za promjenom, gone ipak neki drugi, manje društveno odgovorni indikatori.
Foto: Rai Uno YouTube still photo; Wikimedia Commons
