Kada za nekoga kažu da je jedan od najvećih živućih filmskih redatelja, mnogi će se zapitati je li to možda jedna pretjerano ambiciozna izjava. No, u slučaju Martina Scorsesea, čini se, ipak nije, jer nakon 61 filma u više od 50 godina dugoj karijeri, 136 nagrada, 210 nominacija (i, doduše, samo jednog Oscara), jasno je kako je riječ o figuri koja je dala neizbrisiv obol suvremenoj holivudskoj industriji.
Kako bi se doista razumio rad ovog redateljskog genijalca i, možda je manje poznato, jednog od najvećih filmskih erudita na svijetu, potrebno je zagrepsti po površini i otići u sada već daleku povijest. Točnije, Martinove najranije godine i djetinjstvo provedeno u tradicionalnoj useljeničkoj i radničkoj četvrti Little Italy na donjem Manhattanu, koja je nakon rodnog Palerma i Sicilije postala dom obitelji Scorsese. Njegov životni put uvelike će odrediti kronična astma s kojom se borio od malih nogu, a koja ga je spriječila u druženju i igri s vršnjacima. Kako bi nadoknadili propušteno, roditelji su ga često vodili u kino i upravo ondje je rođena njegova strast za filmove, koja, istini za volju, ne popušta ni danas, kada je slavni filmski redatelj na pragu 76. godine. Na prvu su ga fascinirale boje filmova, glazba koja ih je pratila i razni specijalni efekti tog doba, a film koji je ostavio najviše traga na njegovo djetinjstvo bio je “On the Waterfront” Elije Kazana. U ovom filmskom remek-djelu iz 1954., Martin je u svakoj sceni vidio sve svoje rođake koji su naporno radili u New Yorku u to doba: “Bilo je to doslovno kao da nam je kamera bila u sobi ili nas snimala s najbližeg uličnog ugla. Ovaj film i dan-danas mi puno znači jer me prvi povezao s vanjskim svijetom.“
Uz Eliju Kazana, bilo je tu još uistinu puno filmskih redatelja koji su oblikovali Scorsesejeve filmske snove – Ingmar Bergman, Akira Kurosawa, Michael Powell, Satyajit Ray, Orson Welles, Jean Renoir… Sve redom heroji filma na čije će radove u vlastitim radovima Scorsese imati reference u mnogim nadolazećim desetljećima. No, usprkos bezbroj pogledanih filmskih naslova od malih nogu koji su ga fascinirali, Martin je isprva htio postati svećenik, a ne filmaš. Za to je svakako zaslužno njegovo odrastanje u rimokatoličkoj sredini, iz koje je izvukao mnogo, pa je i elemente svoje vjere, poput osjećaja krivnje i iskupljenja, počeo provlačiti kroz svoje filmove već u prvim redateljskim godinama.
Svaki film koji je do danas napravio, o kojem je pričao, koji voli ili koji ga je inspirirao – a pogledao ih je vjerojatno više od bilo kojeg filmskog kritičara, zapravo je povezan s njegovim najranijim danima i odrastanjem u talijanskoj obitelji. Secira li se detaljnije njegov rad, zanimljivo je da je riječ o filmskoj karijeri koja nije uvijek imala uzlaznu putanju, nego i dosta uspona i padova, što ju je učinilo u toj mjeri posebnijom. Prijelomni trenuci za Scorseseja događaju se u 70-ima, kada se povezuje s filmskim “derištima“ 70-ih, redateljima Brianom De Palmom, Francisom Fordom Coppolom, Georgeom Lucasom i Stevenom Spielbergom, kao i glumcima Harveyem Keitelom i Robertom De Nirom, od kojih će mu mnogi postati dugogodišnji suradnici. Već je filmom “Mean Streets“ pokazao svoj prepoznatljivi filmski stil: macho muškarci, krvavo nasilje, koncept katoličke krivnje i iskupljenja, opskurne ulice New Yorka i soundtrack sa suvremenom glazbom – sve iz njegova potpisa bilo je tu. Zatim je uslijedio njegov drugi film na listi najboljih filmova 70-ih, “Taxi Driver“, što ga je ohrabrilo da snimi svoj prvi projekt velikog budžeta – mjuzikl “New York, New York“ s Lizom Minnelli, no on se pokazao potpunim neuspjehom. To ga je odvelo u depresiju, ali i u ovisnost o kokainu. Nakon što je završio u bolnici s unutarnjim krvarenjem, De Niro ga je posjetio u bolnici i pitao želi li živjeti ili umrijeti, ponudivši mu da snime film “Raging Bull“ prema knjizi Jakea La Motte, koju je De Niro dao Martinu na čitanje nekoliko godina ranije. Upravo je taj film, priča o čovjeku punom mana koji želi iskupljenje, bio pivotalni trenutak za Scorsesea i sve što zna i osjeća stavio je u taj film, uvjeren da će on ujedno biti kraj njegove karijere. No to se na kraju pokazalo najvećim filmskim ostvarenjem 80-ih, s osam nominacija za nagradu Oscar i prvom za Scorseseja u ulozi redatelja. U 90-ima se na listu najboljih filmova desetljeća upisao naslovom “GoodFellas“, a zatim su uslijedili i klasici “Casino“, “Gangs of New York“ (film kojim je počela redateljeva dugogodišnja suradnja s Leonardom DiCapriom), “The Aviator“, “The Departed“ (za koji je u 2007. nakon pet nominacija napokon dobio Oscara), “Shutter Island“, “Hugo“, “The Wolf of Wall Street“…
Filmski redatelj kao niti jedan drugi
Kao jedan od najvećih živućih filmskih redatelja u SAD-u, Scorsese je poznat po svom nevjerojatno metikuloznom, a neki će reći i sitničavom radu, koji seže od pedantne razrade ideje filma, preko njegova snimanja, pa sve do postprodukcije. Zato su njegovi filmski naslovi toliko slojeviti i gotovo neusporedivi s onima drugih redatelja današnjice. U njih umeće svoje enciklopedijsko znanje, referira se na stare filmove, ali i na vlastite doživljaje iz stvarnog života, kombinirajući ono jasno i vidljivo s duhovnim i emotivnim, senzibilnost s okrutnošću. Njegova karijera ujedno je i pet desetljeća osobne povijesti, glazbe koju je slušao, knjiga koje je pročitao i filmova koje je pogledao. A na vlastite filmove, poznato je, Scorsese nerijetko gleda fatalistički, osuđujući ih unaprijed na neuspjeh, da bi koji mjesec kasnije bili ovjenčani nagradama.
Martinu Scorseseju dive se i njegovi nasljednici, a osobito talentirani Wes Anderson: “Način na koji pomiče kameru, način na koji koristi glazbu, način na koji manipulira informacijama u maniri dokumentarca iako je riječ o filmu koji je čista fikcija… Sve to oblikuje Scorsesejev rad i možda nije prvi redatelj na svijetu koji to radi, no radi to na jedinstven način, kombinirajući realizam s tim sanjivim i surealnim ekspresionizmom.“
Martin Scorsese danas i sutra
Nakon četiri neuspješna braka, među kojima je bio i jedan s Isabellom Rossellini, Martin danas živi sa suprugom Helen Morris, a u tom je braku dobio i danas 18-godišnju kćer Francescu, na koju je uvelike prenio svoju ljubav prema filmu. Ona seže toliko daleko da je još u 90-ima, uz podršku Woodyja Allena, Coppole, Kubricka, Lucasa, Pollacka, Redforda i Spielberga, Martin osnovao Film Foundation kako bi sačuvao od propadanja milijune metara ugroženih filmova koji se nepropisno čuvaju u arhivima velikih filmskih studija. A osim toga, Scorsese, usprkos visokim godinama, neumorno snima dalje. Nakon niza dokumentarnih i igranih filmova koje je režirao unazad par godina, u pripremi je “The Irishman“, koji već zovu najiščekivanijim filmom desetljeća. Za njega je Netflix iskeširao 105 milijuna dolara, a od ambicioznog filmskog naslova očekuje se velika zarada jer na istome filmu Scorsese okuplja sve svoje junake – Roberta De Nira, Harveya Keitela i Joea Pescija, ali i Ala Pacina s kojim, vjerovali ili ne, Scorsese još nije radio. Za sve postoji prvi put, a u čemu će još Martin Scorsese biti prvi u budućnosti, tek preostaje za vidjeti.
