Dok su ljubitelji disco glazbe, reflektora i glamura paradirali po famoznom “Studiju 54”, ili barem pokušavajući ući u ovaj dekadentni, prestižni cirkus, a oni nešto razornijeg glazbenog izričaja češali ramena o ona Patti Smith i Ramonesa u danas jednako kultnom klubu “CBGB”, malo dalje u East Villageu svoje je prve članove počeo brojati nešto drukčiji kolektiv
New York, kraj 70-ih. Era dijametralno suprotna revolucionarnim, slobodnim, optimističnim i nadasve uzbudljivim 60-ima. Lokot je stavljen na Vijetnamski rat, no dani su mračni, ekonomija stagnira, a ulice su opasne. Njima se ne hoda bez pogledavanja preko ramena, a torbice se stišću rukama na svaki iole sumnjiv pogled ispod obrva. Manhattanom, umjesto Manolo Blahnik potpetica, tu i tamo odzvoni koji pucanj i daleki žamor neke novonastale nevolje, dok najam stana iznosi svega tri odrađene večeri u baru tjedno. Istovremeno, dok se na površini ekonomske prilike crne poput neba pred oluju, a vladajući potpisuju bankrot New Yorka, u podzemnim barovima i klubovima sve je samo ne pesimistično. Scena je živa i raznovrsna, punk počinje dobivati svoje buntovno obličje, grad bukti kreativnom energijom. Kao i svaka mračna era, i ova njujorška je, gotovo kontradiktorno socio-političkim prilikama, bila plodno tlo umjetnicima i onima kojima je kreativnost kolala venama. Jer, kada se ne nazire izlaz iz tame, ne preostaje drugo nego zajedništvo, ali i kanaliziranje pesimizma koji lebdi zrakom u neke druge, umjetničke sfere.
Kao jedna od žila kucavica New Yorka u ovom periodu, East Village je, nakon hippieja i bitnika, u njihovim crnim dolčevitama i novopronađenom minimalizmu, postao svratište šarolikih kultura, umjetnika, pisaca i raznih tragača za komadićem shvaćanja. Kazališta su živjela, male galerijice su nicale, svaki drugi napušteni prostor pretvarao se u noćni klub i izlazilo se svakodnevno. Dok su ljubitelji disco glazbe, reflektora i glamura paradirali po famoznom “Studiju 54”, ili barem pokušavajući ući u ovaj dekadentni, prestižni cirkus, a oni nešto razornijeg glazbenog izričaja češali ramena o ona Patti Smith i Ramonesa u danas jednako kultnom klubu “CBGB”, malo dalje u East Villageu svoje je prve članove počeo brojati nešto drukčiji kolektiv.
PODRUM ZA NESVRSTANE
“Kaos. Mali mjehurić ludila u jednom mračnom vremenu, jedino takvo mjesto na planetu u tom trenutku. Tamo si mogao biti što god poželiš. Svaku večer bio je Halloween”, samo je djelić vidno bogate riznice opisa koje danas, u jednom sasvim drukčijem vremenu, nostalgično dijele nekadašnji glavni akteri “Cluba 57”. Smješten u malenom podrumu poljske crkve na adresi 57 St. Marks Place, obojenom u crno, “Club 57” možda je započeo kao “dodatni izvor prihoda za crkvu”, no danas njegov značaj prelazi granice “mjesta na kojem su se okupljali umjetnici”. Danas se “Club 57” naziva inkubatorom vizualnih i izvedbenih umjetnosti tadašnje živahne njujorške scene, središnjom institucijom kreativnosti i društvenog života ere, ali i mjestom rođenja cijelog jednog novog umjetničkog pokreta.
“Nismo živjeli za budućnost, živjeli smo za večeras”, rekao je na otvorenju izložbe “Club 57: Film, Performance and Art in the East Village, 1978–1983” u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA) Frank Holliday, jedan od osnivača i prvih članova. I doista, sićušni je podrum u poljskoj crkvi u East Villageu postao novi dom svima onima koji se nisu mogli uklopiti u aktualne “it” scene. Od studentskog kluba do no-budget prostora za glazbene nastupe, umjetničke performanse, filmske projekcije, izložbe i instalacije, pod vodstvom osnivača Stanleya Strychackija, “Club 57” zaživio je kao igralište na kojem je sve bilo dopušteno, pa čak i neposjedovanje talenta. Njegovi redovi nisu bili snobovski ni elitistički, nego blesavi, opušteni i istinski radosni. Pravila nisu bila na cijeni, na pozornicu se mogao popeti svatko, a oko bara su se vrzmali mnogi čije se ideje i potpisi danas prodaju u basnoslovne iznose. Keith Haring, Jean-Michel Basquiat, Cyndi Lauper, Klaus Nomi i Madonna su samo neki od njih. “Dom hipsterima s cipelama u špic, djevojkama u rockabilly opravicama, spandex tajicama i stiletto cipelama iz second-hand dućana… Prigradske izbjeglice koje su pobjegle od kuće ne bi li pronašle novu obitelj… koje su voljele stvari koje smo mi voljeli Devo, Duchampa i Williama S. Burroughsa, te ono najvažnije, mrzili stvari koje smo mi mrzili – disco, Diane von Fürstenberg i The Waltonse”, opisala je ekipu “Cluba 57” Ann Magnuson, voditeljica kluba i organizatorica evenata. Potonjih je, pak, u pet godina djelovanja kluba, bilo mnoštvo. Filmske večeri s najgnjusnijim monster filmovima, večer ženskog hrvanja, reggae večer kada bi se postavljao mini golf teren izrađen od dijelova hladnjaka, večeri poezije, performansi poput onog kada je 50 umjetnika izvodilo svoj skeč u isto vrijeme, erotični Day-Glo umjetnički showovi, raznovrsni tematski partyji… Jedino pravilo bilo je ono očigledno – da pravila nema.
DIVLJE ODAJE
“Club 57” je, u svoj svojoj bizarnosti, vonjao umjetničkom slobodom, eksploracijom i znatiželjom. S njegovih se crnih zidova cijedio dobar humor i u njegovim se divljim odajama nije marilo za spol, niti za broj partnera. Promiskuitet i droge su, uz kreativno izražavanje, bile glavne zanimacije u podrumu ispod poljske crkve. Dozvolu za točenje alkohola “Club 57” možda nije imao, no kreativni su sokovi tekli na hektolitre, nekontrolirano i nefiltrirano. Energija je bila opojna i poticajna, no na kraju je sama sebi stala na rep. Naime, nisu samo bijesni susjedi kucali na željezna vrata notornog “Cluba 57”. Isto je učinio AIDS, ruku pod ruku s još jednom epidemijom koja je pokosila njujoršku scenu, a zaobišla nije ni onu Cluba “57” – heroinom.
Ovaj je čudnovati podzemni klub iznjedrio mnoga danas cijenjena umjetnička imena koja su se, uz ona čiji su životi prerano završili, iz prostorija pod zemljom popela do izložbenih prostorija MoMA-e. Ostavština sjajnih talenata protutnjalih “Clubom 57”, koja je donedavno krasila zidove ovog cijenjenog njujorškog muzeja, ovime je dobila itekako zasluženo priznanje, pa i zahvalnicu.
