Što više krenete istraživati domaću umjetničku scenu, to ćete biti sve oduševljeniji količinom talenata i radova u koje se možete i hoćete zaljubiti. Među onima koji su nas maksimalno oduševili, našla se i kiparica Vlatko Škoro
Vlatka Škoro rođena je 1987. godine u Osijeku. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stjepana Gračana 2010. godine, da bi si nedavno pridodala i doktorsku titulu. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi diljem Hrvatske te sudjelovala na brojnim radionicama i festivalima. Posljednja u nizu izložbi je ona naziva “Životinja”, svojevrsna rastuća serija s trenutno zastupljenih devet animalističkih skulptura, među kojima su: koza Nensi, čovjek Ero, ljenjivac Gimnastičar, mravojed Marin, afrički divlji pas Alfi, nosati majmun Božidar i Geoffreyev majmun pauk Pavle. Njima su se na aktualnom prikazu u Splitu, u Salonu Galić, pridružile dvije nove skulpture: orangutana Vjeke i tapira Trpimira.
“Životinje su mi beskrajno zanimljive, iako tu ubrajam i čovjeka.” kaže nam Vlatka. “Ne vidim pretjeranu razliku između njih i nas, odnosno očigledno se bavim postojanjem ili opovrgavanjem tih razlika.
“Spletom okolnosti u dosadašnjem opusu imam više životinja, ali ne bi htjela da me se klasificira kao animalista.” apelira, “Biram ih instinktivno, po ključu bizarnosti, ali najvažnija mi je skulpturalnost same jedinke kojom se taj tren bavim.”
“Nekako do izražaja dolaze njihove vrline, koje su zapravo i ljudske, ali tek dovršetkom rada promišljam o nekakvim razlozima. Instinktu vjerujem, a rezultat propitujem. Iskreno, u zadnje vrijeme sve više razmišljam o povratku liku čovjeka, iako ne potpuno definiranom. Vidjet ću što će biti s tim…”
Maštovitost kao presuda
No kako je sve krenulo? Kao kvalitetu koja se kod nje rano vidjela, te koja joj je na kraju dana i zacrtala životni put, njezina obitelj izdvaja maštovitost. Prije nego što ju je kanalizirala u umjetnosti, koristila ju je u igri ili – za izbjegavanje obaveza. “Uvijek sam se voljela zaprljati u igri, zamišljati, izmišljati, šarati. Odrasla sam na selu i imala sam divno djetinjstvo, puno dogodovština, stvarnih i fiktivnih, i vjerujem da me to sve oblikovalo.” Kako kaže, intenzitet želje za igrom od tada nije oslabio, već se formirao svakim novim saznanjem, te na kraju danu krenuo ispoljavati kroz umjetnost.
“Prvi pravi likovni interes pronašla sam u crtežu, a kiparstvo je nešto što se dogodilo tek kasnije, tijekom srednje škole. Iako sada, s većim odmakom zapravo mogu primijetiti da je bilo prisutno puno ranije nego što sam to osvijestila.”
Iako je bila odličan učenik, škola joj nikad nije bila draga. “Bilo mi je strašno teško pratiti nešto što mene osobno nije zanimalo, ali nekako sam preživjela i tu školu.” (smijeh). Unatoč tom “prijeziru”, njezino školovanje traje u kontinuitetu 25 godina, te je okrunjeno doktorskom titulom na Akademiji likovnih umjetnosti.
Činjenica da se radi o ALU je uz doktorat još jedan paradoks u njezinom životu, kao osobe “kojoj škola nije bila draga”. U početku, kiparstvo nije niti htjela upisati. “Očito nisam izbjegla sudbinu. Putem sam naravno shvatila da je to ono što želim i nikad me nitko ni na što nije prisiljavao. Od početka formalnog umjetničkog školovanja nisam sumnjala da je to moja profesija, nikada ju nisam doživljavala kao hobi.” kaže nam ova umjetnica koja danas kiparstvo naziva svojom svrhom.
“Kada ne radim nisam dobro, postajem nepodnošljiva sebi i drugima. S tim da taj rad podrazumijeva i stvaran fizički čin izrade, ali jednako tako i konstantno promišljanje bilo čega što kulminira izvedbom neke skulpture. Kiparstvo je način života, omogućava mi da se preispitam, shvatim, izrazim, igram… Zahvalna sam što se nisam uspjela oduprijeti tome i što mogu stvarati.”
Pozitivne reakcije te konsenzus publike i kritike
I ono što stvara je zaista koktel realnosti, bizarnosti, fantazije, komedije… te mnogih drugih sličnih ali i kontradiktornih epiteta, koje možete etiketirati na gotovo svako njezino pojedinačno djelo. Jer kada se ispred njih nađete, kuršlus emocija je gotovo neizbježan. S time da je zanimljivo vidjeti i čuti krajnosti dojmova.
Dok je jedna naša kolegica rekla da je osjetila “odgovornost” gledajući njezine skulpture faune, jer su intenzivirale njezinu emociju brige za okoliš, druga je osjećala da gledala personalizaciju i hommage određenim karakternim crtama koje dijelimo s drugim stanovnicama Zemlje, a na koje smo zaboravili, dok je treća uživala u “fantastičnoj bizarnosti” skulptura. No bez obzira na različitost dojma, reakcije na Vlatkin rad, bilo od publike, bilo od kritike, se čine gotovo jednoglasno afirmativne. “Mislim da su pozitivne reakcije ljudi na moje radove potekle prvenstveno od odabira samog motiva. Životinje su uglavnom kontekstualizirane u pozitivnom ozračju, iako su implementirane i poneke, sitne pakosti. Duhovitost je isto nešto što publika prihvaća, pod uvjetom da im je razumljiva. Jednako odgovornim smatram svoj odnos spram toga što radim, vjerujem da iskrenost najbolje kotira kod publike.” odgovara nam Vlatka na pitanje čemu pridaje taj uspjeh.
Za razliku od mnogih umjetnika, kod nje je proces stvaranja obrnut – nikada za autorske radove ne radi skice jer kako kaže, ne zna tako funkcionirati. “Cijelo vrijeme sam u ateljeu, tamo mi je najbolje, a nekad i najgore, ali ne znam otići. Svakodnevni odlazak u atelje je moj način življenja, makar nekad ništa ne napravim. Bitan mi je kontinuitet u tom smislu, jer je i sam boravak u radnom prostoru koristan.” opisuje nam svoju svakodnevicu stvaranja. “Stalno razmišljam o nečemu, ali ideje često vidim kao gotove prizore. Pretjerano je reći da su to vizije, vjerojatno podsvijest i svijest obrade hrpu informacija i promišljanja, pa povratno dobijem prizor. Kažem prizor, jer se često radi o trodimenzionalnom punom prostoru, ne slici, nego ophodu ili čak ambijentu.”
Isključivo radi u glini jer taj princip rada ima maksimalnu rastezljivost izvedbe: omogućava joj predomišljanje od početka do proglašenja kraja. “To mi odgovara jer je sam proces izvedbe često kaotičan. Nikad mi nije bio problem potpuno poništiti/srušiti rad, iako se činio gotovim, ako nisam zadovoljna sa sitnicom.” iskrena je Vlatka, te dodaje “Glina je fantastičan materijal i treba ju poštovati i poslušati.”
S obzirom na širinu obrazovanja, ali i uloge aktera na umjetničkog sceni koji se definitivno može nazvati jednim od najperspektivnijih i kako smo već naveli, gotovo jednoglasno voljenim, pitali smo je kako vidi budućnost scene s obzirom na “novo normalno” koji je dodatno osiromašio kulturnu scenu. “Umjetnička scena u Hrvatskoj je i prije ovog ‘’novog normalnog’’ imala velikih nedostataka u smislu sustava unutar kojeg je funkcionirala, ali i u smislu sustavnog zanemarivanja kulture generalno, smatrana je periferijom društva, što je potpuno krivo, jer je kultura temelj društva.” oštra je Vlatka.
”Čini mi se krivim uvijek računati na standardnu publiku, ali ipak vidim neke pomake. Nažalost, ti pomaci uglavnom ovise o spremnosti pojedinaca na volontiranje, a od toga se ne može preživjeti. Trenutna situacija globalne pandemije neće puno toga ostaviti netaknutim i razvidno je da će se društvo morati prilagoditi. Nisam sigurna kako će kultura proći. Skloni smo se našaliti da u našem sektoru i nema neke velike promjene u odnosu na vrijeme koje je prethodilo pandemiji, ali šalu na stranu, ovo će ostaviti ozbiljne posljedice. Važno je shvatiti da bez promijene neće biti bolje, ali vjerujem da će i ovaj užas izroditi neke dobre radove.”
flash!
Ako želite uživo doživjeti radove ove kiparice, izložbu “Životinja” možete sve do 11. rujna pogledati na adresi Marmontova 3, u Salonu Galić u Splitu.
