Priču brenda Traversa pratimo od njegovih početaka – ili barem od prvog predstavljanja – jer je ljubav prema ručnom radu, boji, optimizmu i hedonizmu duboko utkana u način na koji obitelj Fabijanić promišlja svijet, a zatim ga pretače u radove nastale u njihovoj radionici
Otkad su se predstavili na domaćoj sceni, koloritni prizori, igre tekstom, ljudskim licima i prirodom čine Traversinu keramiku omiljenim komadima, a posebno kad govorimo o onima koji služe kao hommage primorskoj kulturi i mindsetu.
Traversa je nastala u doba pandemije koronavirusa, a prije nego što je s cijelom obitelji pokrenula brend, Gordana Fabijanić radila je u korporaciji. Danas dane provodi u radionici, među pećima, stolovima, kistovima i bojama, ali i u vrtu, prepunom zelenila, koji joj je posebno drag za rad. Traversa danas ima dugu listu čekanja za svoje unikatne komade, no iako bismo ih voljeli dobiti odmah, upravo tu sporost, proces i posvećenost cijenimo u ovoj priči.
Osvojite Traversin ručnik “Picigin”!
Gotovo niti jedan domaći brend ne slavi sunce i optimizam na način na koji to čini Traversa, zbog čega je ususret prvom ljetnom izdanju newslettera Grazia Inbox Edit upravo Traversa bio idealan partner. U našem idućem newsletteru imate priliku osvojiti njihov ručnik “Picigin”, koji savršeno sažima energiju ljeta. Sve što trebate učiniti jest prijaviti se na newsletter i u sljedećem izdanju odgovoriti na kratko pitanje koje ćemo vam postaviti. Do tada, otkrijte cijelu priču Traverse i nastavite pratiti Graziju za nove informacije!
S Gordanom smo razgovarali o razvoju brenda, pogledu na kulturu koja ga inspirira i svakodnevici iza Traverse.
Za početak, energiju Traverse opisali bismo kao neodoljivo optimističnu i hedonističku. Jeste li takvi i u svom osobnom pristupu životu i radu?
Apsolutno! U sve što radim ulažem puno energije. Ne volim raditi mehanički niti sam osoba koja nešto samo “odrađuje”. Cijeli moj život sastoji se od optimizma, rada, upornosti i uživanja u lijepim stvarima. Što god da radim, najprije stvaram okruženje u kojem se osjećam ugodno. Ambijent mi je iznimno važan jer tek tada mogu biti kreativna i produktivna. Volim dobru hranu, vina, knjige i filmove. Obožavam glazbu i bez nje ne funkcioniram, iako nemam sluha – stalno pjevam i plešem po radionici.
A bez putovanja i lutanja svijetom, bez plana i rasporeda, sve ovo ne bi imalo smisla. Najviše volim hodati gradovima bez cilja, promatrati ljude i otkrivati mjesta na kojima su dizajn i estetika u prvom planu.
Poznato nam je da ste radili u korporaciji, a potom potpuno promijenili smjer i pokrenuli Traversu. Što Vam je iz korporativnog okruženja i načina razmišljanja ostalo vrijedno i korisno u vlastitoj poduzetničkoj priči?
Iz korporativnog svijeta ponijela sam disciplinu, odgovornost i svijest o rezultatima. Tamo naučiš da svaki proces mora imati smisao, da su ciljevi mjerljivi i da se odgovornost ne može prebacivati na druge. Danas i dalje funkcioniram na isti način. Važno mi je da je sve organizirano, da su zakonske regulative ispunjene i da se stalno uči i prilagođava promjenama. Poduzetništvo ne poznaje autopilot – ili pratiš tempo, ili zaostaješ.
Kako su izgledali prvi komadi koje ste izradili u odnosu na današnje? Je li estetika koju danas prepoznajemo kao Vaš potpis bila prisutna od samog početka ili se razvijala postupno?
Odlično pitanje! Svima pokazujem svoje crteže s početka bavljenja keramikom. Keramikom se bavim već više od 15 godina. Ispočetka je bila samo hobi, bijeg od korporacijskih poslova, želja za stvaranjem, rad rukama. Dakle, u početku sam crtala ornamente i floristiku. Obožavam i jedno i drugo i logično je da krenem s tom tematikom; ornamentima po uzoru na španjolsku i portugalsku arhitekturu i dizajn. Proučavala sam te detalje i pronašla divne ornamente u hrvatskim narodnim nošnjama, konkretno, kupila sam u Narodnom muzeju Zadar knjigu “Četverokuka – šareni vez na čohi sjeverne Dalmacije”. Otkrila sam pravo blago! Toliko boja i oblika u vezovima! Kad sam to prenijela na šalice, izgledale su dizajnerski toliko dobro da su ih svi naši prijatelji razgrabili. Moja prijateljica Larissa kod kuće ima vitrinu sa svim mojim prvim radovima. I sad dolazimo do glavne točke rada. Ne znam crtati. Ljude crtam kao djeca iz vrtića, glava je krug i oni štapovi od ruku i nogu. Međutim, silno sam željela crtati ljude, običaje, naše okruženje sa smiješnim scenama. Ali kako? U školi sam obožavala crtati, radovi su mi se isticali, ali putem to pogubiš. Zaboraviš da si ikad crtao i nađeš se u odrasloj dobi s potpuno zaboravljenom maštom, likovnim znanjem. Međutim, dogodilo se ono što uvijek i svugdje govorim. Rodiš se s talentom ili upornošću. Ja sam ova druga. Uporno sam crtala. Kupila sve moguće medije, od Sakurinih flomastera do akvarela. Kao dijete! Po cijele dane sam samo crtala dok nisam vratila ono dijete koje zna crtati. Nebitno kako, bitno da crta. Danas uživam raditi ljude po keramici. Upravo taj rad ono je po čemu se danas Traversa design radovi razlikuju od ostalih.
Cijelu ste priču pokrenuli sa suprugom Kristijanom Fabijanićem. Jeste li otpočetka dijelili istu viziju brenda ili je konačni identitet Traverse nastao kao spoj vaših različitih perspektiva i iskustava?
Zapravo je cijela obitelj pokrenula ovu priču. I to, naravno, u vrijeme COVID-a, zabrane izlaska iz kuća. To je za mene značilo da sad imam vremena i da mogu osmisliti nešto novo. Zapravo staro. Samo smo pustili u svijet ono što sam radila puno godina prije iz hobija. Traversa je pregača u primorskom svijetu. Mi jesmo ljudi koji imaju traverse cijelu godinu. Ljeti imamo konobu na Pagu, u Šimunima, Didova kuća i traverse se ne skidaju osim kad ideš spavati. Ostatak godine nosimo traverse u radionici. Traversa je naš način života koji smo odabrali nakon izlaska iz tvrtki za koje smo prije radili. Jako volim ovaj način života. Naporan je, ali divan!
Najpoznatiji su vaši keramički proizvodi, no danas imate vrlo raznoliku ponudu, uključujući i ručnik koji će čitatelji Grazije uskoro moći osvojiti u našem giveawayju. Kako se ponuda širila tijekom godina i što vam je bilo najizazovnije uvesti u asortiman?
Tekstil! Jako je teško bilo pronaći tvornicu koja će te pratiti. Izrada tekstila skup je i zahtjevan posao. Tekstil je samo posljedica želje za crtanjem. Naše kuhinjske krpe proizvodimo u tisućama, šugamane za more ne stignemo proizvesti koliko se brzo rasprodaju. Radimo još i nesesere, košare za kruh, tote torbe…
Nerijetko komade brenda krase duhoviti natpisi koji savršeno nadopunjuju ilustracije. Kako nastaje taj spoj teksta i slike te kako se razvijaju priče koje stoje iza pojedinih proizvoda?
Ma samo izađeš na rivu, lokalni kafić, na zidić… To je dovoljno tema za godinu dana. Ćakule, kuntreštanja, nadvikivanja, dobacivanja, komentari na sve i svašta. Pa di ćeš bolje inspiracije! Nepresušno vrelo i s guštom ih preslikam na tekstil i keramiku. I uvijek se smijem kad to radim. Uvijek su mi smiješne te scene s vremenskim odmakom. Drugo, glazba. Aposlutno glazba uvijek i svuda. Ne gasim glazbu, osim kad idem spavati. Dođe neki moment, neki stih, neka sjećanja, neke lijepe slike, toplina i sreća. Uvijek uhvatim taj moment i brzo napišem bilješku. Cijela radionica je puna papirića i skica. Samo nažvrljam skicu i tekst, zalijepim na prozor, stol, vrata, police… Jednom sam čak zalijepila na list filodendrona koji mi stoji na stolu. Divan osjećaj je taj trenutak koji hvataš u danu, sreća kad je zamisliš na nekom predmetu te oduševljenje kad je proizvod gotov i spreman za svijet.
Kako izgleda prostor u kojem radite i koliko se morao transformirati tijekom godina razvoja brenda?
Imam dva prostora i jedan putujući. Jedan prostor je radionica s pećima, stolovima, kistovima i bojama, strojevima, pakirnicom i mojim curama. Plus vrt. Taj prostor ima i vrtni dio, veliki stol na kojem nerijetko radimo umjesto u radionici. Vrt je doslovno sav zelen, pun je biljaka pa je gušt tamo raditi. Drugi prostor je moj gdje sama radim. Kad sam s curama u radionici, nema mira. Tu je sve ubrzano, iznimno dinamično, gužva, ljudi stalno ulaze i izlaze, sto stvari i pitanja se vrte. Tu mi je teško stvarati pa se povlačim u svoju radionicu koja je zapravo zimski vrt, staklenik prepun biljaka i stolova za rad. Tu sam vani, nemaš osjećaj zatvorenosti, kao da radiš u vrtu. Zimi, kad je vani hladno, pada kiša, puše, unutra je divno. Glazba trešti, toplo je, beskonačne šalica kave i brdo kistova i boja. Malo je reći da je divan prostor. Već sam napomenula da sam ambijentalan tip osobe i važno mi je okruženje u kojem radim. Treći, putujući prostor je moja torba s iPadom, bilježnicama i pernica puna olovaka. Kamo god idem, to ide sa mnom. Upravo smo završili renovaciju naše stare, kamene kuće na otoku Pagu. U šufitu je nastao divan prostor. Jedva čekam zimu, mir i otočku tišinu, škure bure po gredama. To je novi prostor za rad. Tu se najviše odmorim, najbolje opustim i umirim. Zima na otoku je moja baterija.
Kako balansirate između ručne izrade, unikatnosti proizvoda i sve većeg broja narudžbi?
Jako teško, lista čekanja je podugačka. Mjesecima se čeka isporuka naših proizvoda. Svaki naš predmet unikatan je jer se sve crta ručno. To su pravi crteži, ilustracije koje traže vrijeme, ali vrijede. Svaki je komad svoja priča.
Sve je zapravo započelo kao hobi. Mislite li da smo se danas kolektivno previše udaljili od hobija te da u svemu tražimo produktivnost i profit? Kako se odmaknuti od takvog načina razmišljanja?
Moraš imati zaleđe da se možeš beskonačno igrati i uživati. Kad hobi postane posao, sve je manje gušta, sve je teže biti kreativan jer je pod egzistencijalnim pritiskom teško biti kreativan i opušten. Mi smo se posložili tako da imamo dvije djelatnosti. Jedna je ljetna, a druga cjelogodišnja. Puno je lakše tako živjeti, lakše je ulagati, opušteno plaćaš račune. Inače, svi koji imaju hobi sanjaju da ga pretvore u posao. I to je u redu, to znači da ćeš raditi ono što voliš. Ali, uvijek taj “ali”. Egzistencija često ugrozi taj osjećaj slobode i stvaranja.
Hobi treba biti hobi. Ljudi se i dalje uglavnom bave hobijima bez pretenzija na profit. To su zadovoljni ljudi i treba tako ostati. Ja sam se lako upustila u priču “pretvori hobi u posao” jer sam već godinama u poduzetničkim vodama i nije mi bilo teško samo produžiti jedan krak. To je drukčija priča od one gdje ljudi daju otkaz u tvrtki u nakani da žive od hobija. To je jedan golem proces i period koji moraš preživjeti, dok sve ne postaviš na noge, dok sve ne profunkcionira da možeš početi zarađivati. To je strašno teško, kažem iz iskustva.
Traversa je svakako hommage Vašem podneblju i priobaljnom načinu života. Kako pronalazite inspiraciju u kulturi i svakodnevici svog kraja te koje trenutke i osjećaje nastojite sačuvati u svojim radovima?
Ljudi, naši običaji, naš temperament, kave, ćakule, ekipa, barbići na rivi, tete u kužini, mama, prijatelji, djeca… Koliko je tu ideja! Jedina stvar je slušaš li, čuješ li što se govori, na koji način, vidiš li to blago među nama ljudima. Toliko je jednostavnih, divnih priča oko mene da živim sto života ne bi ih stigla pretočiti u priče. Moje okruženje moja je najveća inspiracija. Na neki način stvaram i vremensku kapsulu za svog Maka – zbirku priča, običaja i trenutaka koje želim sačuvati od zaborava.
U Traversi postoji nešto vrlo spontano i zaigrano. Koliko je planiranja zapravo potrebno da bi se postigao takav dojam? Kako izgleda proces nastanka jedne kolekcije, od prve ideje do finalnog proizvoda?
Sve je zapravo spontano, puno toga je stvar trenutka, emocije, života koji lupa sa svih strana. Zaigranost je i dalje prisutna i time sam sretna. U stvaranju nemam pritisak, on nastaje kasnije, kada treba isporučiti veliku količinu. Stvaram stalno. Mogu biti bilo gdje, kupovati spizu i padne mi na pamet neka ideja. Brzo zabilježim. Dižem se svako jutro u 05:00. Uzmem kavu, sjednem u zimski vrt, očitam krvnu sliku svijeta i nakon pola sata uzimam kistove i boje. Počinjem od bilješki i papirića. Napravim jednu scenu na šalici, pa drugu, treću, osmu ako treba dok ne budem zadovoljna. To ide u peć na 24 sata, nakon toga u glazuru, pa opet u peć. Dug je proces. Kad poslažem svih osam šalica po stolu, razglabamo o njima s mojim curama i odlučimo koja je najbolja. E ta ide u proizvodnju, fotkanje, stavljanje na webshop, slaganje kataloga. Godišnje radim dvije kolekcije, zimsku i ljetnu. Obje su opsežne, traže puno vremena. Katalog je namijenjen veleprodaji. Surađujemo s puno butiga svih vrsta po cijeloj Europi. Radimo i jako puno projekata za tvrtke, turističke zajednice, razne ustanove.
Što je sljedeće za Traversu? Postoje li projekti, suradnje ili smjerovi razvoja kojima se posebno veselite?
Već sad imam dogovoreno jako puno novih projekata za jesen. Već sad skiciram zimsku kolekciju, radim za neke dućane specijalne, tematske kolekcije. Mogu reći da smo zatrpani projektima. Imam puno nerealiziranih želja. Stoje i čekaju moje vrijeme. Kojeg nikad nemam!
Možete li s nama podijeliti priču iza ručnika koji će čitatelji moći osvojiti?
Šugaman “Picigin”. Radili smo za Split neke nove kolekcije i naravno da je prva, ljetna asocijacija bila picigin na Baćvama! Šugaman je divan, visokokvalitetan sastav od pamuka i mikrofibre. Trajat će vam godinama. Na plaži privlači poglede. Možda vam i nestane dok vi plivate do Italije i natrag.
Foto: Traversa design
