U svijetu filtera i umjetne inteligencije, riječki Kolektiv Igralke vraća nas korijenima – stvarnim pričama o majčinstvu, siromaštvu i ženskom tijelu, dokazujući da je autentičnost najmoćniji modni i društveni izričaj

U kazališnom prostoru posljednjih nekoliko godina posebno je mjesto zauzeo Kolektiv Igralke, umjetnički kolektiv koji čine četiri glumice i autorice: Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Sendi Sotlar i Vanda Velagić. Prijateljice i suradnice upoznale su se na studiju glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a od 2019. zajedno djeluju kao autorice, izvođačice i producentice vlastitih projekata. Njihovo kazalište temelji se na dokumentarnim materijalima i stvarnim pričama, s naglaskom na društveno angažirano promišljanje ženskih iskustava i iskustava marginaliziranih skupina. Kroz predstave koje otvaraju teme siromaštva, odrastanja, tijela i odluke o majčinstvu, Igralke su izgradile prepoznatljiv autorski rukopis i privukle pozornost publike i izvan Hrvatske. S članicama kolektiva razgovarali smo o njihovom načinu rada, važnosti dokumentarnog kazališta i temama koje ih danas najviše zaokupljaju.

Kako je nastao Kolektiv Igralke i u kojem ste trenutku shvatile da želite dugoročno djelovati zajedno, a ne samo kroz pojedinačne projekte?

ANJA: Još za vrijeme studija Glume i medija u Rijeci rodila se ideja o kolektivu. Imale smo jako dobru “klasu” na studiju, pod mentorstvom Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Radili smo kolektivne predstave kojima smo zajedno putovali po Hrvatskoj i šire, imali smo puno entuzijazma i želju za aktivizmom koji su nam prenijeli naši_e mentori_ce i konstantno podgrijavali profesori_ce na studiju. Željele smo nastaviti raditi kazalište koje za nas ima smisla, koje propitkuje i ne uljuljkava publiku nego provocira. Shvatile smo da u glumačkoj mašineriji za takvo nešto nema baš mjesta osim ako ne uzmemo stvar u svoje ruke. I eto nas, tu smo gdje smo. Dolazite iz različitih obrazovnih i životnih konteksta.

Kako se ta raznolikost osjeti u temama kojima se bavite i u načinu na koji gradite predstave?

ANA: Svaka od nas ima specifičan pristup materijalu i svakako naše različitosti pomažu da temama pristupimo iz drukčijih perspektiva. Divno je cijeniti sposobnosti kolegica, razmjenjivati iskustva, poglede, stavove i zbog zajedničke otvorenosti rasti jedna uz drugu. Raznolikost otvara prostor za promišljanje, diskusiju i razumijevanje, a s obzirom na naše autorske predstave u kojima proces započinjemo istraživanjima, mislim da se međusobno inspiriramo donoseći različite materijale, stavove i interesne niše, naravno, u sklopu teme kojom se bavimo.

Vaše su predstave često temeljene na stvarnim pričama i dokumentarnom materijalu. Zašto vam je važno da kazalište bude povezano sa stvarnošću i konkretnim ljudskim iskustvima?

VANDA: Još za vrijeme studiranja Glume i medija prvi autor čija je teorija o kazalištu duboko rezonirala sa mnom je bio Bertolt Brecht, koji je inačicu “Kazalište je ogledalo društva” doradio i rekao: “Kazalište je čekić kojim razbijamo ogledalo”. Uzbuđuje me kazalište koje je smješteno u društveni kontekst, a posebice snaga dokumentarnog kazališta koje može nježno uperiti pažnju na procese, ljude i priče koji su zaboravljeni i tako probuditi empatiju kod gledatelja. U post-truth eri, eri AI-ja i cijelom kaosu koji nosi ubrzani kapitalizam smatramo važnim provesti vrijeme s ljudima, u zajednici i ranjivo govoriti naše lokalne, a univerzalne ljudske istine.

“Kazalište je ogledalo društva, ali i čekić kojim to ogledalo razbijamo. U eri ubrzanog kapitalizma, najvažnije je ranjivo govoriti naše lokalne, a univerzalne ljudske istine.” – Vanda Velagić

ANA: Gledajući predstave, moje prvo pitanje je – zašto je ova predstava postavljena, zašto je ova predstava važna? Kazalište koje proizlazi iz stvarnosti i direktno prenosi iskustva ljudi našeg doba, najdirektnije osvjetljava naše društvo i društvene pojave o kojima je važno razmišljati i o kojima je važno razgovarati, a u najboljem slučaju takvo nas kazalište može gurnuti u djelovanje. Ne kažem da to mora biti zadatak svakog kazališta, niti da predstave koje nisu dokumentarne ne uspijevaju u tom (takoreći) zadatku. Teatar u svijetu interneta i umjetne inteligencije, u masi informacija gdje se istina muti, ostaje iskreno u smislu da ne prestaje biti dijalog, a ljudsko iskustvo ostaje bitno i potrebno.

SENDI: Sistemske nepravde često su daleke i apstraktne dok ne vidimo kako se izravno prelamaju na pojedinačnom ljudskom iskustvu. Beskućnica je “ona koja se nije dovoljno potrudila” dok je ne vidimo kao osobu, s obrazovanjem, obitelji i snovima, koja je radila cijeli život, samo prekarno, u skrbi, kao njegovateljica, i u dvije države, pa zato nema mirovinu. I onda se zapitamo – je li to pravedno? Treba mijenjati sustav, kao i vlastite predrasude.

Kako izgleda proces istraživanja prije nego što neka tema postane predstava i koliko on zna trajati?

VANDA: Od ideje do premijere ponekad prođe i više od dvije godine, što znači da prvih godinu dana obraćamo pozornost na sve što se tiče teme koju smo odabrale, a uglavnom biramo ono što sve osjećamo da nas “žulja” ili zanima. Aktivni proces istraživanja – radionica, intervjua, arhivskog pretraživanja i slično zna trajati 4-6 mjeseci prije početka intenzivnog dijela probi. Često se dogodi da probe budu podijeljene u dvije ili tri etape i između blokova nastavljamo s istraživanjem.

Bavite se temama koje su često potisnute iz javnog prostora, poput siromaštva, ženskih tijela, odrastanja i majčinstva. Osjećate li da kazalište još uvijek ima moć otvarati društvene razgovore?

VANDA: Oh, itekako. To je u većini slučajeva naše iskustvo. Nakon predstave publika želi ostati razgovarati s nama, pišu nam poruke i mailove čak i do tjedan dana nakon odgledane predstave. To nam je najveća motivacija i nagrada za rad. Uvijek se rado odazovemo na moderirani razgovor s publikom nakon predstave. Žao nam je da češće nemamo mogućnost igrati u Hrvatskoj.

ANJA: Svakako. Ne vjerujem da će kazalište ikad izgubiti tu posebnost spajanja ljudi, otvaranje prostora za konkretan, živi dijalog i doživljaj… Često imamo moderirane razgovore s publikom nakon predstava i drago mi je kad vidim da ih se naše predstave uistinu tiču; žele podijeliti svoje živote, imaju potrebu razgovarati o stvarima. Da, nažalost, u Hrvatskoj nemamo priliku često igrati, što je šteta jer naše predstave nastale su u ovom kontekstu i specifične su baš zbog njega.

Koliko su vas priče s kojima ste se susretale tijekom rada na predstavama osobno promijenile?

VANDA: Rekla bih da je svaka nova predstava kao jedan novi proces samorefleksije i svojevrsne psihoterapije. Teme beskućništva i ženskog siromaštva dovele su do dubokog razumijevanja mehanizama sustava koji ljude u nepovoljnim situacijama konstantno sabotira. Shvaćanje privilegije zdravlja, obitelji i prijatelja. Kroz predstavu “Majke” o odluci na majčinstvo – kaos pitanja i nedoumica u glavi prelio se u predstavu i tako dobio svoje mjesto izvan moje glave.

ANA: Mene je najviše promijenila predstava “Bakice”, gdje sam upoznala divne žene koje su dijelile svoj život i iskustva s nama tako otvoreno, gdje se razvila međusobna ljubav i poštovanje. No svaka predstava imala je velik utjecaj na mene i na tome sam zahvalna – primjerice, u predstavi “Majke” najviše sam istraživala sebe i nisam došla do apsolutno nikakvog odgovora, što je u početku izazivalo veliku frustraciju i otpor u kreiranju, no i to je bilo svojevrsno upoznavanje sebe koje svakom izvedbom i dalje traje.

SENDI: Od otpora s kojim sam ušla u istraživanje za predstavu “Majke”, uvjerenja da je nemoguće biti majka i raditi nezavisno kazalište, preplavljenosti nedostatkom društvene i sistemske podrške za majke… na kraju sam, iz vedra neba, tijekom procesa postala majka. Sve se ispreplelo, nešto se otpustilo, nešto otvorilo, i sad imam dvomjesečnu kćerku, začetu ni manje ni više nego na 8. mart prošle godine. Slučajnost? Ne mislim odustati ni od čega i moj će aktivizam, u kazalištu i izvan njega, biti još jači.

Imate li dojam da se reakcije publike razlikuju ovisno o generaciji, spolu ili kulturnom kontekstu u kojem gostujete?

ANJA: Većinu naše publike čine žene, svih generacija (16+). Za sada mi se čini da s našim pričama više rezoniraju ljudi iz Hrvatske i okolnih zemalja s kojima dijelimo zajedničku povijesnu putanju. No samo do određene mjere jer univerzalnost naših iskustava ipak prelazi zemljopisne granice.

ANA: Kako se u temama naših predstava često isprepliću iskustva različitih generacija, naše su predstave i namijenjene različitim generacijama i različitim reakcijama kako bi otvorile dijalog u zajednici. Imale smo različitih iskustava i sretno moram zaključiti da smo u Hrvatskoj u svakom slučaju imale nebrojeno puno više pozitivnih reakcija nego onih negativnih, koje se svakako razlikuju ovisno o kulturnom kontekstu mjesta gdje gostujemo.

SENDI: Apsolutno se razlikuju, pogotovo oko predstave “Cure”, koja jako otvoreno govori o seksualnosti i reproduktivnim pravima žena, kroz naša osobna i obiteljska iskustva. Reakcije osjetimo i tijekom izvedbi, i kasnije kad nam ljudi prilaze. U više našim balkanskim, patrijarhalnim sredinama s većom kolektivnom traumom reakcije su burnije – jer u publici doista sjede žene koje su ili imale iskustvo ilegalnog abortusa ili imaju u obitelji ženu koja je od posljedica nemedicinskog abortusa umrla. Jednom je jedna gospođa pala u nesvijest u publici, pa smo zaustavile predstavu, a kad je došla k sebi, podijelila je s nama da je njezina sestra preminula od sepse. Na “Zapadu” imam osjećaj da publika više gleda estetiku, suvremeni dokumentarni teatar s društveno angažiranom tematikom. A kod nas ljudi gledaju cijelim bićem. Posebno mi je drago kad nam nakon predstava prilaze muškarci i dijele kako idu odmah nazvati mamu, nakon “Majki”, ili kako nisu znali kako je curama nakon “Cura”… Najvažnije je da se približavamo jedni drugima.

Nezavisna kulturna scena često znači nesigurne uvjete rada. Što vam je najteže u takvom sustavu, a što vam daje najveću slobodu?

ANJA: Financijski balansirati život koji je u Hrvatskoj iz godine u godinu sve skuplji. Imamo više poslova koje moramo raditi, tako da zbog toga umjetnički rad često pati ili smo na granici izgaranja od tolikog žongliranja. Sloboda je u tome što same smišljamo projekte koje želimo raditi, zovemo suradnike, biramo redatelje_ice… Imati ovakav kolektiv za mene je užitak i nagrada. Tu smo jedna za drugu, ne radimo u toksičnoj atmosferi, sve je transparentno i iskreno. Trudimo se imati razumijevanja i uvijek biti fleksibilne s rasporedima.

ANA: U Rijeci je veliki problem nezavisne scene to što ne postoji fizički izvedbeni prostor za nju. Iako se već više od deset godina apelira na potrebu za izgradnjom ili prenamjenom nekog prostora za manju nezavisnu scenu koju bi dijelilo više umjetničkih organizacija, po tom pitanju ne dolazi do promjena. Gdje skladištiti scenografiju, kostime, gdje imati probe i izvedbe u odgovarajućim tehničkim uvjetima? Svaki novi projekt ponovno pokreće ista pitanja i troši dosta energije za snalaženje i pronalaženje rješenja. Samim time, u Rijeci gdje bismo htjele igrati više, igramo sve manje.

Kako vidite položaj mladih umjetnica danas u Hrvatskoj i regiji? Osjećate li da se prostor za ženske autorske glasove širi ili se i dalje mora izboriti?

ANA: U svakom slučaju prostor za ženske glasove se širi, ali to može biti dobar vjetar u leđa da taj prostor razvijamo i dalje. Nedavno je Vanda rekla nešto s čim se slažem – ne želim zvučati rigorozno, ali naša prava, pa time i naš izboreni prostor ne treba uzeti zdravo za gotovo.

Postoji li tema koja vam se urezala pod kožu?

VANDA: Tema kojom se bavimo u predstavi “Seksualni odgoj II: Borba” i djelomično u “Curama”, a to su prava žena na planiranje obitelji koja su upisana u Jugoslavenski ustav 1974. godine, prava koja i dan-danas mnoge zemlje nisu dostigle, a koja mi pomalo gubimo jer je Hrvatska, za razliku od Slovenije 1991. godine pravo na planiranje obitelji (pravo na kontracepciju i siguran prekid trudnoće) izbacila iz ustava. Jugoslavija je bila po pitanju tih prava najnaprednija zemlja u Europi.

ANJA: U predstavi “Bakice” bavimo se siromaštvom na jedan vrlo specifičan način, razotkrivamo kako do njega dolazi i koliko malo je potrebno da čovjek završi na ulici (ako nema “zaleđe”) ili na rubu siromaštva. Bolna spoznaja o tome koliko malo se cijeni rad, pogotovo ženski rad i kako je rekla jedna od naših suradnica, bakica, iz predstave: “Obavezno pogledaj film “Kum” ( Godfather ) jer je u njemu istina”. Nakon rada na predstavi imala sam snažan osjećaj da smo se kao društvo moralno srozali do krajnjih granica i da srljamo u neku suludu, korumpiranu, izopačenu budućnost.

Kako zamišljate daljnji razvoj kolektiva u sljedećih nekoliko godina? Postoje li teme koje biste voljele otvoriti pred publikom?

ANJA: Već sam sama sebi dosadna jer uvijek ponavljam isto: nadamo se izvedbenom prostoru u Rijeci – gdje možemo stvarati i igrati svoje predstave, mjesto susreta s publikom i drugim umjetnicima. Iako ta vizija traje već deset godina i još uvijek ne vidimo kako i gdje bi se realizirala, mislim da se sve nadamo tome i ne želimo vjerovati da grad Rijeka stvarno neće nikad dobiti kvalitetan, odgovarajući prostor za izvedbe. Tema ima, naravno, puno, a ideja nikad ne nedostaje. Voljele bismo se okušati i u drukčijim formama i žanrovima.

Što vas, unatoč svim preprekama, i dalje motivira da ostajete u kazalištu i nezavisnoj produkciji?

VANDA: Naše prijateljstvo i podrška publike.

ANJA: Uzbuđenje prilikom stvaranja nove predstave, uzbuđenje prilikom prvog izlaska na scenu, ostvarivanje kontakta s publikom, njihove reakcije. Osjećaj da radimo nešto smisleno. I, naravno, naš neponovljiv, “Igralke spoj”.

ANA: Da, sve navedeno. Prijateljstvo koje imamo i sva prijateljstva koja stvaramo putem.

Kakvu biste promjenu u društvu voljele potaknuti svojim predstavama, makar i na razini jednog gledatelja?

VANDA: Uvijek samo jedno – empatiju.

ANJA: Humanost – možda prisjećanje na to što uopće ta riječ znači.

ANA: Dati ljubav, kakvu god, prema sebi, prema drugima, prema prirodi, ljubav da nas njeguje, i nas i svijet.

 

Foto: Dražen Šokčević, Miranda Legović, Julia Vazniak