Jesu li naše mirovine dostatne za život. Naravno da nisu. Ali postoji li šansa pomaka i promjena? Evo što kaže naša Zrinka Kelčec na tu temu
Osim ako niste pronašli fontanu mladosti i škrto to zadržavate za sebe (jer kako onda ja nisam čula da postoji?), činjenica je da svi neizbježno starimo. Ne znam kako vi, ali ja bih rado svoju starost provela na nekom tropskom pustom otoku, gdje bi jedino što bi me živciralo bila količina pijeska među nožnim prstima, sa “sve četiri u zraku”, bez potrebe da razmišljam hoću li moći platiti režije ili jesti taj mjesec. Za to nam, naravno, treba mirovina. Jedna lijepa, dostatna, stabilna mirovina. Ako živite i radite u Hrvatskoj, slobodno se u ovom trenutku zajedno sa mnom odvalite u smijeh jer je lijepa, dostatna i stabilna mirovina u Hrvatskoj jednaka postojanju one fontane mladosti.
Kako izgleda naš mirovinski sustav i reforma 2002.
Naš mirovinski sustav temelji se na tri mirovinska stupa – dva obavezna i jedan dobrovoljni. Prvi obvezni mirovinski stup puni se po načelu međugeneracijske solidarnosti – oni koji trenutačno rade odvajaju 15 % bruto plaće i taj novac prelijeva se u mirovine koje primaju hrvatski umirovljenici. Za II. stup poslodavac odvaja 5 % vaše bruto plaće, ali se taj novac slijeva u jedan bazenčić, tzv.. obvezni mirovinski fond, prema vašem izboru. Taj novac je vaš, ali u njemu možete “zaplivati” tek kad postanete umirovljenik odnosno, korisnik mirovine. Dok taj dan ne stigne, novcem u II. stupu igraju se, pardon, upravljaju posebna mirovinska društva u privatnom vlasništvu koje nadzire Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA). On je, kao i I. stup obvezan, ali ne za sve. Obvezni osiguranici su svi oni koji su tada bili mlađi od 40 godina (danas mlađi od 58 godina), dok se onima od 40 do 50 dala mogućnost da sami izaberu žele li štedjeti u II. stupu ili žele da im se mirovina obračunava kao osiguranicima prije reforme. Treći stup je potpuno dobrovoljan – sami odlučujemo želimo li u njemu štedjeti na način da JOŠ više odvajamo od svoje (već pošteno osiromašene) bruto plaće. Uvođenje II. mirovinskog stupa, odluka da u izračun visine mirovina umjesto dotadašnjih 10 najboljih godina ulazi cijeli radni vijek te početak pooštravanja uvjeta za odlazak u mirovinu bili su velik dio reforme mirovinskog sustava koja je trajala od 1999. do 2002.godine. Pitanje jest – zašto reforma nije riješila probleme mirovinskog sustava koji su danas još uvijek prisutni?
Problemi mirovinskog sustava
Ako se veći dio mirovinskog sustava temelji na I. stupu ili sustavu generacijske solidarnosti, nagrabusili smo. Za početak, par suhoparnih podataka. Prema Državnom zavodu za statistiku, Hrvatska je sredinom 2018. imala 4 087 843 stanovnika. Od tog broja, radno sposobno stanovništvo (od 15 godina do 65) bilo je u brojkama 2 664 600 stanovnika, dok je ostalih (mlađi od 15 i stariji od 65) 1 423 200. Uz to, svakako moramo uzeti u obzir da je od radno sposobnog stanovništva (prema podacima DZS-a) zaposleno samo 1 518 000. Prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske iznosila je 43,4 godine (muškarci 41,5, žene 45,0), što nas svrstava među najstarije nacije Europe. Zaključak – hrvatsko društvo kontinuirano stari. Tome zasigurno pridonose loša demografska politika, iseljavanje mladih i radno aktivnih, a obitelji se odlučuju na manji broj djece. S druge strane, problem su i oni koji su ostali u Hrvatskoj i radno su sposobni, a ne žele raditi. Sve se češće čuju zapomaganja poslodavaca koji ne mogu naći radnu snagu, osobito u ugostiteljskim djelatnostima. Djelomično zbog iseljavanja, ali i velikim dijelom zato što se godinama radnoj snazi davalo do znanja da su zamjenjivi, uvjeti rada bili su katastrofalni, a plaće mizerne. Danas, kad je situacija u gospodarstvu bolja, mladi imaju izbor – radne snage nedostaje, posla ima. Tako im je omogućeno da ne prihvaćaju poslove koji im uvjetima ne odgovaraju. Već smo pisali o generaciji Z kojoj više nije bitna stabilnost u poslu, dapače, oni teže promjeni posla, više cijene privatno vrijeme od onog provedenog na poslu te traže fleksibilno radno vrijeme. Svjesni su da do posla mogu doći stoga se često ni “ne žure” da do njega i dođu. To sve izravno utječe na sustav rada u Hrvatskoj, a samim time i na mirovinski sustav. Osim navedenog, javlja se problem prijevremenih te povlaštenih mirovina. Kad se spominju povlaštene mirovine, one najčešće imaju jedan negativan predznak. Kako i ne bi, kad u novinskim natpisima čitamo naslove kao što su “Predsjednica dodijelila biskupu Jezerincu povlaštenu mirovinu u iznosu od 8.759 kuna” ili “Bivši predsjednik Stipe Mesić dodijelio povlaštenu mirovinu domaćici iz državničkog aviona, Lidiji Kovačićek Pihač.” Da ne spominjemo apsurdnu činjenicu kako povlaštenu mirovinu uživa i bivši general Vladimir Zagorec, koji je 2009. osuđen na sedam godina zatvora i povrat državi 39,4 milijuna kuna zbog pljačke dragulja iz sefa MORH-a. U međuvremenu su mu oduzeti generalski čin i brojna odlikovanja, ali ne i povlaštena mirovina.
Dovoljan je i podatak da je najveći broj povlaštenih mirovina podijeljen za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, čak njih 495. Danas ih je oko 361, u prosjeku svaka po 6313 kuna. Problem je u tome što su to vrlo često pojedinci koji su često još radno sposobni, ali su na temelju određenih političkih odluka umirovljeni te više nisu na tržištu rada.
Paradoksalno, ono što smo već naveli – nedostaje radne snage. Čak nam i Europska komisija predbacuje kako su povlaštene mirovine neprimjereno visoke u odnosu na “obične” mirovine. Uzmemo li u obzir činjenicu da se u posljednjih par godina broj novih branitelja čudnim čudom povećao jer se redefinirao pojam branitelja i proširio broj članova obitelji koji mogu biti korisnici takvih mirovina, i ako znamo da je u 2019. postotak braniteljskih mirovina iznosio oko 17 % ukupnih mirovinskih troškova, dolazimo do zaključka kako je sustav povlaštenih mirovina potrebno itekako iz korijena revidirati. Ne ukinuti,nego urediti. Što se tiče prijevremenih mirovina, svaka mirovinska reforma dosad je to na neki način penalizirala, no ne slažu se svi s time kako je to jedino rješenje da bi se ljude odvratilo od ranijeg umirovljenja.
Mladostari radnici
Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, smatra kako je penalizacija prijevremenih mirovina neopravdana jer se većina starijih radnika ne odlučuje na prijevremenu mirovinu zato što to žele, nego zato što ih poslodavci diskriminiraju. Isto tako smatra da se starijim radnicima mora omogućiti da se usavršavaju i prekvalificiraju kako bi uopće imali uvjete za dulji ostanak u svijetu rada. Isti trend vidljiv je i u svijetu u posljednjih desetak godina pojavom tzv. “mladstarih” (engleski naziv yold ili young old). To su babyboomeri koji su sad stigli do doba za mirovinu (65 godina) međutim, niti su spremni, niti se žele umiroviti. Žele ostati u svijetu rada, socijalizirati se, a zahvaljujući boljim uvjetima života, dobrog su zdravstvenog stanja, a često i bogatiji od dosadašnjih seniora. Njima u prilog idu i istraživanja koja dokazuju kako ljudi koji ostaju u svijetu rada, čak i nakon ispunjenja uvjeta za mirovinu, usporavaju kognitivno nazadovanje koje se asocira sa starenjem. Također, dokazuje se kako i poslodavci prosperiraju od “starijih” djelatnika jer upravo kolektivi s djelatnicima svih dobnih skupina budu najproduktivniji. Da ne slijede svi slijepo trendove dokazuju primjeri Hrvatske i Francuske. Početkom 2019. godine, hrvatska Vlada odlučila je provesti još reformi mirovinskog sustava – povećati penalizaciju za prijevremene mirovine te povećati dobnu granicu za starosnu mirovinu na 67 godina. Vrlo brzo se pokrenula inicijativa pod nazivom “67 je previše”, koja je marljivo skupljala potpise kako bi se pokrenuo državni referendum da se vidi mišljenje naroda o tako važnim odlukama. Do referenduma nije trebalo ni doći – skupljeno je više od 700 tisuća potpisa i predsjednik Vlade je pokleknuo i odlučio u potpunosti prihvatiti sve zahtjeve inicijative. Valja napomenuti kako su istaknuli da se “zalažu za poticanje duljeg ostanka u svijetu rada, a ne za kažnjavanje svih onih koji ne mogu ili ne žele raditi dulje od 65 godina te da se zalažu za borbu protiv diskriminacije starijih radnika i omogućavanje svima da ostanu u svijetu rada do 65 godine starosti, a onima koji to mogu i žele i duže.“ Dok je kod nas negodovanje protiv mirovinskih reformi prošlo dosta pacifistički, u Francuskoj su prosvjedi protiv Macronove politike da se dobna granica za starosnu mirovinu podigne sa 62 na 64 godine puno žešći. Pariški javni prijevoz je gotovo paraliziran, ljudi su svakodnevno na ulicama i čini se da nijedna od strana ne misli tako ubrzo odustati od svojih zahtjeva.
“Mirovinska reforma iz 2002. i uvođenje drugog mirovinskog stupa uništili su hrvatsko gospodarstvo”
Ipak, najvećim problemom našeg mirovinskog sustava smatra se upravo uvođenje 2. stupa. To je ukratko bio rezime stručnjaka na temu “Utjecaj II. mirovinskog stupa na nacionalno gospodarstvo”, održanog u travnju 2019. u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja. Među njima je bio i Gojko Bežovan, redoviti profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu i kritičar II. stupa koji nam je ustupio svoj članak na temu evaluacije procesa reformacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Više puta ističe kako je reforma započeta 1999. bila ishitrena, nedovoljno promišljena te samim time i nekvalitetno provedena te kako se uvođenje II. mirovinskog stupa pokazalo ugrožavajuće za javne financije i njihovu stabilnost. Zašto? “OMF-ovi su dominantno ulagali u državne obveznice, dakle u javni dug, mirovine koje su počeli isplaćivati bile su manje od planiranih, a troškovi upravljanja previsoki”, ističe Bežovan. U načelu, taj isti novac koji obavezno uplaćujemo u II. stup koriste obvezni mirovinski fondovi za ulaganje u državne obveznice, što zapravo znači da ulažu u javni dug. Sumnju u rizična ulaganja pokrenula je lavina novinarskih tekstova nakon što se ispostavilo da su mirovinski fondovi izgubili 200 milijuna kuna ulažući u dionice Agrokorovih tvrtki. To ističe i dr. Bežovan u svom članku citirajući profesora Čavraka s Ekonomskog fakulteta koji “analizira poznati primjer ulaganja u dionice Petrokemije iz Kutine – 2013. godine nekoliko OMF-ova uložilo je novac u dionice radi dokapitalizacije Petrokemije po nominalnoj cijeni 170 kuna po dionici, što znači da je uloženo 102 971 973 kuna našeg novca. 2016. godine burzovna cijena tih dionica iznosila je samo 12,92 kune. Cijena tih dionica u dvije godine pala je za čak 92,4 %. Ako bi sada trebalo prodati navedene dionice da se započne isplata mirovina iz drugog stupa, to bi značilo da bi OMF-ovi izgubili 95 146 103 kuna.“ Našeg novca, naših mirovina. Znači, pitanje je hoće li, nakon ovakvih “uspješnih” ulaganja OMF-ova uopće ostati dovoljno financija da se ljudima isplate njihova sredstva koja su nedobrovoljno odvajali u II. stup. S time se slaže i Mladen Novosel te smatra kako je “izostala je rasprava o pitanju može li si Hrvatska priuštiti tranzicijski trošak uvođenja II. stupa, na što su daleko bogatije zemlje od nas odgovorile negativno. Kad smo to već propustili tada, danas je krajnje vrijeme za ozbiljnu analizu troškova i koristi uvođenja II. stupa.”
Reforma mirovinskog sustava u startu nije bila provedena na ispravan način. Dr. Bežovan smatra kako je reforma provedena “više emotivno nego znanstveno, što se vidi u činjenici da je Vlada, kada se suočila s činjenicom da su mirovine prvih umirovljenika koji su mirovinu počeli primati iz oba stupa, bile znatno niže od mirovina samo iz I. stupa. Očito, radilo se o loše planiranoj reformi pa je Vlada u jesen 2011. svim dragovoljnim drugostupašima dala mogućnost povratka u I. stup, a time su rezultati reforme “odgođeni za sljedećih 10 godina. Povratak beneficiranih osiguranika u I. stup te povratak najvećeg broja dragovoljnih drugostupaša u I. stup govore o promašajima reforme i financijskim gubicima koji se tek trebaju izračunati.”
Zadnji trend za reforme
Da se vratimo na početno pitanje – treba li nam mirovinska reforma? Itekako. Za I. stup nema dovoljno radne snage pa ga se djelomično spašava iz proračuna. Drugi stup uzrokuje nestabilnost javnih financija, odlikuju ga “sumnjiva” ulaganja kako bi se spasili kojekakvi državni projekti. A III. stup? Pa tko uz ovih obvezatnih 20 % bruto plaće može još odvajati? Sigurno je da nam treba reforma, ali jedna mirovinska reforma koja se temelji na podrobnim analizama i predviđanjima. Reforma koja neće povećavati hrvatski javni dug i pogodovati lažnim pripadnicima socijalno osjetljivih skupina. Reforma koja neće dozvoliti da ne postoje kriteriji prema kojima se povlaštene mirovine dijele i koja neće dozvoliti toliki jaz među povlaštenim i krvavo zarađenim mirovinama. Treba nam i osvježeni mindset u društvu, gdje će se mogućnost da ostanemo na tržištu rada doživljavati kao nešto pozitivno, nešto što ima samo beneficije za nas, od novčanih do zdravstvenih i mentalnih. To ne znači da je rješenje u tome da se dobna granica za odlazak u mirovinu digne na 67 godina. Potrebno je uzeti u obzir da nismo svi jednakog zdravstvenog stanja, ljubavi prema onome što radimo niti je određene poslove fizički moguće raditi nakon određenog broja godina. Jasno je da postoje djelatnosti u kojima to nije moguće niti bi trebalo biti potrebno.
Što si ja želim kad napunim 65 godina? Da me zovu “mladstarom”. Mogućnost da i dalje radim, da radim ono što volim, ako to želim. Mogućnost da ne radim ako ne želim i imam uvjete za mirovinu i da od svoje mirovine mogu dovoljno dobro živjeti. Dovoljno dobro mi je dovoljno. Onaj pijesak koji će me živcirati među nožnim prstima ne mora biti s Bora Bore, ima pijeska i na Susku. Ono što ne želim u mirovini jest pitati se zašto moram paziti na svaku kunu i kamo je otišao moj teško zarađeni novac kroz sav moj radni vijek. I to sve želim svom djetetu. I njegovoj djeci i generacijama iza njih. Ništa previše, samo dovoljno.
Fotografija: Caroline Hernandez
OVAJ ČLANAK OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA 249
