Dok serije o zabranjenim ljubavima mijenjaju “kemiju mozga” kod globalne publike, istražujemo fenomen parasocijalnih veza i trenutak u kojem obožavanje postaje toksično zadiranje u privatnost
Tko je mogao pretpostaviti da će kanadska televizijska serija o zabranjenoj ljubavi dvojice queer hokejaša izazvati kolektivnu, globalnu “psihozu” i zaluđenost gledatelja kakva se rijetko viđa kad su u pitanju relativno niskobudžetni projekti? Ovo pitanje zasigurno ste pročitale u medijima ili vidjele na društvenim mrežama proteklih mjeseci, pa i same se zapitale nakon što ste vjerojatno po treći put pogledale “Heated Rivalry”, seriju za koju će se mnogi zakleti da im je “promijenila kemiju mozga”. Ovo nije priča isključivo o “Heated Rivalry” fenomenu, nego o svemu što se oko serije događa izvan televizijskog okvira i drugim primjerima iz omiljene nam pop kulture zbog kojih se jednostavno moramo zapitati – jesmo li potpuno izgubili kompas kao fanovi?
Nije dugo trebalo da privatni životi, ljubavni status i seksualna orijentacija glavnih protagonista “Heated Rivalryja”, Hudsona Williamsa i Connora Storriea, postanu glavna tema rasprava na društvenim mrežama. Usporedno s astronomskim rastom njihove popularnosti, više nije bila važna njihova impresivna glumačka interpretacija fiktivnih likova iz serijala knjiga autorice Rachel Reid, nego tko je s kim viđen na večeri i postoje li međusobni ljubavni interesi među glumačkom postavom. Pritom ne mislimo na “uobičajene” tračerske komentare, nego na duboke analize, sasvim osobno i intimno shvaćanje svakog poteza i pokreta dvojice novopečenih zvijezda. Stvari su otišle toliko daleko da se autor serije Jacob Tierney javno ogradio od “toksičnog dijela fandoma” i odbio sudjelovati u njihovim online prepirkama i analizama.
Zadiranje u privatne živote poznatih i slavnih nikako nije novost, i ako ćemo iskreno, neizbježna je to cijena koju većina njih treba biti spremna platiti. No što kad fanovi prijeđu granicu? Kad svaki potez svojih omiljenih glumaca ili pjevača shvaćaju usmjereno baš prema njima, kad su duboko pogođeni njihovim privatnim životima iako je vjerojatnost da ih ikad uopće sretnu na ulici ravna nuli? O svemu razgovaramo sa psiholozima Marinom Štambuk i Mateom Popovom; potom sa studenticom diplomskog studija psihologije, predsjednicom udruge Overthinkeri i jednom od autorica istoimenog podcasta, Reom Jakšić, te s 31-godišnjakinjom Ninom, entuzijastičnom ljubiteljicom glazbe koja se odbija svrstati u specifičan fandom.
“Ključna razlika između stvarnog i “parasocijalnog odnosa” jest u tome što prvi podrazumijeva stvarnu recipročnost, dok drugi uključuje doživljaj bliskosti bez stvarne dvosmjerne veze.”
Dolazimo do fenomena koji posljednjih godina u online svijetu počinje djelovati kao buzzword, ali to ne smije umanjiti njegovo stvarno značenje i pojavnost – parasocijalna vezanost ili odnosi. “Parasocijalno” je riječ 2025. godine prema Cambridgeovom rječniku, ali još prije 70 godina ovakav tip veza po prvi put su opisali sociolozi Donald Horton i Richard Wohl. Gestalt psihoterapeutkinja i članica Zagrebačkog psihološkog društva Marina Štambuk ističe da je jedno od glavnih obilježja parasocijalnih veza jednostranost: “Ovi, vrlo uvjetno rečeno, “odnosi” predstavljaju sustav osjećaja, misli i ponašanja koje osoba gradi prema nekoj drugoj osobi koju ne poznaje, nego je upoznata s njezinim ili njegovim životom kroz medije.” Zato je ovdje pogrešno govoriti o “odnosima”, napominje Štambuk: “Iz psihološkog kuta gledanja odnosi su relativno stabilni obrasci interakcija između ljudi koji uključuju emocionalnu povezanost i međusobni utjecaj kroz vrijeme te su nužno uzajamni. Ključna razlika između odnosa i “parasocijalnog odnosa” jest u tome što prvi podrazumijeva stvarnu recipročnost i interakciju, dok drugi uključuje doživljaj bliskosti bez stvarne dvosmjerne veze.”
Nekoć su televizija, radio i novine bili glavni izvori putem kojih smo upoznavali javne osobe, a danas su to zasigurno društvene mreže i internet. Beatlemania je, bez obzira na tehnološku ograničenost dostupnosti informacija, ionako pokorila svijet i uzrokovala nebrojene slučajeve padanja u nesvijest pred obožavanom liverpulskom četvorkom. Zamislite kakvi bi tek njezini razmjeri bili da su Beatlesi objavljivali Get Ready With Me TikTokove i opušteno čavrljali s fanovima u komentarima. Mnogi će reći da je u moderno doba boy bend One Direction imao sličan efekt.
Rei Jakšić taj je svijet dobro poznat, a pop kulturni fenomeni povezani sa psihološkom edukacijom mladih česta su tema podcasta Overthinkeri. Prisjeća se sada svojih prvih susreta s fandomom: “Zapravo sam to doživljavala kao dio svoga identiteta. Kod nas u školi bilo je važno jesi li Directioner ili nisi. Postojale su klike, dogovarali smo koji član One Directiona je “čiji”. Tada sam imala 11 godina i sada primjećujem parasocijalna obilježja te vezanosti. Najviše sam to vidjela u svome odnosu prema YouTuberima. Pratila sam vlogere i imala osjećaj kao da živim s njima. Kao da mi je u tom razdoblju intenzivnih promjena i puberteta trebala neka sigurnost, pripadanje i zaštita.” A kako o tome razmišljamo u odrasloj dobi?
Nina je jedna od onih osoba kojih ćete se sjetiti kad poželite otići na koncert nekog benda jer uvijek zna kako iskopati tajne kôdove za pretprodaju ulaznica, spremna je putovati na drugi kraj Europe da bi bila na nastupu omiljenog izvođača i kampirati pred dvoranama kako bi se izborila za mjesto u prvim redovima. Ukratko – nju ćete zvati kad želite provjeriti što je novo u svijetu glazbe. To, dakako, uključuje i sve ono što se s izvođačima zbiva kad se svjetla pozornice ugase. Ipak, Nina za sebe kaže da se nikad nije smatrala dijelom nečije “sljedbe”, ali priznaje da su pop-kulturni fenomeni kojima je nekoć posvećivala vrijeme i danas dio njezina identiteta.
Primjerice, u proučavanju fenomena Taylor Swift i njezinih Swiftieja, Nina ima podulji staž: “Konkretno, volim analizirati zašto nešto funkcionira, a Swift je odličan primjer savršeno izgrađene dugoročne strategije – ne samo po pitanju glazbe nego i njezine komunikacije s publikom. Uostalom, ta zajednica obožavatelja postala je aktivni sudionik u njezinom stvaralaštvu, a ne samo pasivna publika. Easter eggs, odnosno traženje skrivenih simbola i poruka unutar sadržaja njezinih albuma ili videospotova nije samo to nego i način zajedničkog povezivanja fanova diljem svijeta.”
Ti isti fanovi bili su beskrajno razočarani kad je 2024. Swift otkazala koncert u Beču u sklopu The Eras Toura uslijed terorističkih prijetnji. Pjevačica sve do kraja prošle godine nije komentirala taj događaj niti pružila utjehu obožavateljima. Rea Jakšić objašnjava zašto ju je naljutilo što iz Taylorina tabora nije bilo apsolutno nikakvog adresiranja situacije: “Sada mi je to smiješno, ali emocija je bila stvarna. Ona ima veliki brend koji se ne veže samo za glazbu, pozicionirala se kao netko tko ima vrijednosti slične mojima i progovarala, primjerice, o politici, mentalnom zdravlju i poremećajima prehrane. Uvijek je govorila kako su joj fanovi važni i u tom kontekstu činjenica da nije spomenula otkazivanje koncerta i tu emociju nas je naljutila. Kad netko postavi toliko visoki standard za sebe, također je jako visoko mjesto s kojeg može pasti.” Taylor Swift, naime, zna da od svojih obožavatelja može očekivati ekstremno puno i to vrlo dobro koristi. No sve dok postoji publika koja će svoj novac potrošiti na pet verzija istog vinila, Taylor će puniti svoju blagajnu i stadione diljem svijeta.
Bez sumnje, pripadnost različitim grupama obožavatelja nosi i nezaboravne, sretne trenutke koje dijelimo s onima koji istinski razumiju našu strast. Štambuk naglašava: “To može biti izvrsna prilika za dobivanje emocionalne podrške i razvoj zajedništva.” Baš kao što se dogodilo sa serijom “Heated Rivalry”, iznimno važnom za, prije svega, LGBTIQ osobe i kontekst u kojem oni odrastaju – kako objašnjava psiholog i Gestalt psihoterapeut Mateo Popov: “U manjim sredinama, gdje često nema drugih autanih LGBTIQ osoba i gdje okolina nije podržavajuća, mladi ljudi nemaju priliku vidjeti pozitivne, ostvarene i sretne verzije vlastitog identiteta. Ova serija otvara prostor u kojemu je moguće živjeti otvoreno, voljeti i biti prihvaćen. Takvi narativi smanjuju osjećaj usamljenosti i izolacije te nude psihološki važnu poruku: da je autentičan i ispunjen život unutar vlastitog identiteta moguć.”
“Glumce izjednačavamo s likovima iz serije i automatski nam izazivaju iste osjećaje koje smo imali gledajući ih na ekranu – hihoćemo se, povezani smo, želimo ih zaštititi.”
No druga strana medalje opsesivnosti glumcima ove serije pokazala nam je koliko jaka toksična vezanost može biti, a Jakšić kaže da je sve podsjeća na Pavlovljev efekt: “Glumce izjednačavamo s likovima iz serije i automatski nam izazivaju iste osjećaje koje smo imali gledajući ih na ekranu – hihoćemo se, povezani smo, želimo ih zaštititi. Teško nam je razlučiti stvarne osobe od fiktivnih likova.” Kad je, dakle, vrijeme za zabrinutost u našem obožavanju poznatih? Štambuk nastavlja kako je važno da ovakav tip vezanosti ne zamijenimo za odnos: “Također, ne zanemarujmo odnose s drugima u svojoj okolini jer ne mogu parirati idealiziranoj verziji razumijevanja i prihvaćanja koju možemo razviti kroz parasocijalnu vezanost. Ona je takva, idealizirana i savršena, baš zato što s druge strane ne stoji stvarna osoba, nego idealizirana verzija te osobe.” Idući put kad se uhvatite kako opsesivno analizirate kome je sve Hudson Williams lajkao objavu – sjetite se ovih riječi.
Foto: PR, Profimedia, IMDb
