Hrvatskim filmom kola nova energija. Nominacija za Oscara za “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, pobjeda “Fiume o morte!” na Europskim filmskim nagradama i rekordni brojevi rasprodanih ulaznica za “Svadbu”. A nismo ni spomenuli “Južinu”, “Zečji nasip” ili “Mirotvorca”. Ne ističu ih samo priče, već i cjelokupni kreativni angažman. Hrvatski su filmovi tehnički sve zanimljiviji, a osobito estetski dinamičniji. Upravo vizualna dinamika izdvaja novi naslov koji stiže u kina 19. veljače – igrani film za djecu “Glavonja”, u režiji Marine Andree Škop i Vande Raýmanove
Nije potrebno previše objašnjavanja da bi “Glavonja “privukao pažnju. Tema neurodivergentnosti, ali i takozvane “staklene djece”, oživljava kroz dječji, bajkovit i nadrealan koloritni svijet. Vizualna eklektika stvara netipičan, a opet logičan prostor dječjeg istraživanja i promišljanja. Film u kina izlazi 19. veljače, a prati neurodivergentnog dječaka Milana, koji stvarnost doživljava na drukčiji način, te njegovu sestru Alisu. Pridružuje im se troje dječjih detektiva s kojima kreću u potragu za nestalim roditeljima, a pritom nas vode kroz emotivnu pustolovinu u kojoj upravo Milanova specifična perspektiva postaje ključ rješavanja misterija.
Iza vizualnog dojma, uz ostatak filmske ekipe i scenografa Stefana Katunara, stoji Tomislav Sutlar kao direktor fotografije. Već i sami spomen njegovih recentnih projekata govori dovoljno – direktor je fotografije treće sezone serije “Sram”, hrvatskog rekordera po broju prodanih kino ulaznica ” Svadba”, kao i glazbenih spotova poput “Mamacite” Vojka V. Razgovarali smo s njim o koloritnom svijetu “Glavonje”, ulozi direktora fotografije u filmu te o tome kako se njegov vizualni jezik i stil uklapaju u vizije brojnih redatelja.
Za razliku od realističnih suvremenih filmskih svjetova, u Glavonji se stvara jedan drukčiji. Prvenstveno navigiramo dječjom stvarnošću, a još važnije – onom neurodivergentnog dječaka. Čime ste se vodili u stvaranju atmosfere, što je zapravo bila glavna nit vodilja?
Redateljice Marina Andree Škop i Vanda Raymanova su još u fazi razvoja projekta zamislile kako bi svijet našeg filma trebao biti vrlo stiliziran i kako će, uz igrani dio, u filmu biti zastupljen i animirani svijet naših junaka. Bilo nam je vrlo bitno naći vizualnu poveznicu između ta dva svijeta. Kada se projektu priključio i scenograf Stefano Katunar, puno smo raspravljali o tome na koji način pristupiti stvaranju svijeta “Glavonje”. Kroz njegove skice, koje su na neobičan i pomaknut način prikazivale prostore iz scenarija, došli smo do zaključka kako ćemo ozbiljne dječje postupke u njihovoj detektivskoj avanturi smjestiti u vizualno neobičnu i nesvakidašnju stvarnost koja se može događati bilo gdje i u bilo koje vrijeme.
“Pojačana percepcija neurodivergentnog dječaka, koja se u filmu kao jedna od tema spominje od samoga početka, postala je bitan faktor i pokretač stvaranja atmosfere i vizuala filma.”
Pojačana percepcija neurodivergentnog dječaka, koja se u filmu kao jedna od tema spominje od samoga početka, postala je bitan faktor i pokretač stvaranja atmosfere i vizuala filma. Iz toga su se organski rodile ideje o korištenju neobičnih oblika i ploha u scenografiji, pomaknutoj perspektivi koja se naglašava s mnogo pokreta kamere i upotrebom širokokutnih objektiva, kao i upotreba vrlo zasićene palete boja koja je svakodnevne prostore učinila neobičnima i upečatljivima.
Čini nam se da u Glavonji zapravo uranjamo u stilizirani, ali unutarnji svijet klinaca. Nije toliko bitno što se činjenično događa, koliko je bitna njihova interpretacija. Kako ste u ovoliko otkačenom i nadrealnom stilu uspjeli ipak prikazati dječje tendencije i razmišljanja kao zrela, ozbiljna i važna?
Redateljica Marina Andree Škop je prije samog snimanja mnogo radila s našim mladim glumcima. Kako je tema filma osjetljiva, bilo je bitno da naši mladi glumci shvaćaju kako sve reakcije i emocije njihovih likova u filmu moraju proizlaziti iz prirodnih postupaka. Naši likovi u filmu prolaze kroz mnoštvo situacija u kojima doživljavaju cijeli spektar emocija i stanja i, usprkos tome što se film događa u svijetu neobičnog izgleda, bitno je da mi njih i njihove postupke prikažemo na ozbiljan način, što uvjerljivije i realnije.
“Likovi u Glavonji prolaze kroz situacije u kojima doživljavaju cijeli spektar emocija i, usprkos tome što se film događa u svijetu neobičnog izgleda, bitno je da mi njih i njihove postupke prikažemo što uvjerljivije i realnije.”
U filmu tako ima mnoštvo krupnih kadrova naših junaka u kojima vrlo jasno vidimo njihove emocije: znatiželju, uzbuđenje, zabrinutost, tugu, ali i veselje i ljubav. Time smo mladoj publici približili važnost i ozbiljnost postupaka naših glumaca, pa vjerujem da će im se biti lakše poistovjetiti i stvoriti empatiju s našim likovima. S druge strane, odrasli likovi u filmu su ponešto stiliziraniji, što pojačava dojam zrelosti dječjih razmišljanja i ozbiljnosti situacija kroz koje naši mladi junaci prolaze.
Koliko ste vi i Stefano Katunar, scenograf, utjecali na međusobne odluke i kreativne smjerove? Kako proces oživljavanja ovako stiliziranog filma funkcionira u kombinaciji vas dvoje – koliko se međusobno potičete, a koliko eventualno prizemljujete?
Rad sa Stefanom je bio zaista inspirativan. Suradnju smo započeli u vrlo ranoj fazi priprema pa sam imao dobar uvid u njegove ideje od gotovo samog nastanka istih. Stefano je vrlo kreativan i prepun zanimljivih vizualnih rješenja, s kojima sam od početka bio iznenađen. Kada je predložio da se naš film događa u stiliziranoj verziji stvarnosti te pokazao prve skice tog svijeta, zapravo mi je pomogao shvatiti na koji način bi se poigravanje s perspektivom, svjetlom i pokretima kamere moglo upotrijebiti kao kreativni alat za nadogradnju tog svijeta.
Međusobno poticanje nije izostalo; u nekoliko navrata, kada ni sam nisam bio siguran do koje mjere i na koji način neke stvari možemo stilizirati, Stefano je uz pomoć svog sjajnog tima smislio kreativna rješenja koja su u filmu zaista profunkcionirala. S druge strane, siguran sam da smo i on i ja u nekim trenutcima morali prizemljiti jedan drugoga, jer nije uvijek moguće prikazati sve zamisli, pogotovo kada se u obzir uzme budžet, veličina setova i zakonitost prostora na kojima se snima, kao i vremensko ograničenje unutar kojega se određena scena mora snimiti. Drago mi je da smo međusobnom suradnjom uspjeli stvoriti topli i neobični svijet retro i analognog izgleda koji smo od početka zamišljali.
Radili ste na najnovijoj sezoni Srama, seriji koja publiku “kupuje” upravo estetikom i atmosferičnošću. U Sramu jednu od središnjih uloga igra i glazba. Ona je vrlo specifična i vrti se oko žanrova i izvođača koji imaju vrlo jasnu vlastitu estetiku u stvarnosti. Koliko glazba generalno u vašem radu, pa tako i u Sramu, definira kreativne odluke u fotografiji?
Nije čest slučaj da već u samoj pripremi ili snimanju projekta točno znate kakva će se glazba pojaviti u finalu projekta. Baš zato je uvijek zanimljivo i inspirativno kada je glazba unaprijed zadana jer na neki način pomaže odrediti atmosferu koju želite postići unutar određene cjeline. Daje odgovore na neka pitanja, pomaže kreirati dinamiku i vizual te se ponaša kao svojevrsni moodboard.
“Serija “Sram” projekt je u kojem je od prve sezone glazba vrlo zastupljena u svakoj epizodi. Uvijek je zanimljivo i inspirativno kad je glazba unaprijed zadana jer pomaže odrediti atmosferu.”
“Sram” je projekt u kojem je od prve sezone glazba vrlo zastupljena u svakoj pojedinoj epizodi. Za neke scene unaprijed smo znali koja će se pjesma koristiti kao podloga, pa smo samim time lako došli do načina na koji ćemo ih snimiti. Prije snimanja znali smo točno trajanje dijela pjesme koji ćemo koristiti, a time i trajanje scene koje ćemo morati poštovati. To je potom utjecalo na broj snimljenih kadrova, dinamiku pokreta kamere, zapravo cjelokupni vizual, a ponekad čak i boje te svjetlosnu atmosferu koju je doslovno postavila glazbena podloga.
Vaš se rad kreće od filmske produkcije, preko reklama, do glazbenih spotova i svega između – od “Glavonje”, preko “Srama”, pa do Vojkove “Mamacite”. Što biste rekli kakav je Vaš stil i kako se on uklapa u vizualnu priču koju redatelj ima u zamisli? Kako balansirate između to dvoje?
Razmišljao sam o tome i stvarno nisam siguran prepoznajem li svoj stil. U posljednjih nekoliko godina radio sam na vrlo različitim projektima potpuno drukčijih vizuala i karaktera. Primjerice, početkom prošle godine snimio sam kratki igrani film “Imaginarni brojevi” redateljice Jelice Jerinić. Film je topla priča smještena u rane 2000-e godine u posttranzicijskoj Srbiji. Vizual je vrlo sirov, organski i jednostavan, s naglaskom na odnos između oca i kćeri prilikom puta na natjecanje iz matematike.
Kroz par dana film će imati svoju premijeru na Filmskom festivalu u Berlinu, a nakon toga nastaviti svoj festivalski put. Odmah nakon toga radio sam film “Svadba”, redatelja Igora Šeregija, komediju za koju smo kreirali dinamičan i šaren, feel -good vizual koji trenutačno obara kino-rekorde u cijeloj regiji. Samo nekoliko mjeseci kasnije radio sam “Sram”, redateljice Jelene Gavrilović, koji ima potpuno drukčiji vizualni stil. Taj moderan stil kroz seriju provlači se već dvije sezone, a ja sam se kao novi direktor fotografije na trećoj sezoni morao prilagoditi postojećem, sjajno napravljenom vizualu serije, koji je bio vrlo specifičan i prepoznatljiv. U suradnji s redateljicom došao sam do novih vizualnih rješenja koja su se morala uklopiti u već postojeći vizual.
Kod kreiranja vizualnog stila određenog projekta uvijek poslušam redateljevu ideju vizuala, a zatim predlažem svoju viziju. U nekim slučajevima naše se vizije poklapaju više, a nekad manje. Naravno, svaki se projekt može napraviti na puno načina, a na nama je da kroz suradnju odaberemo onaj za koji se slažemo da najbolje odgovara projektu. Nije mi teško balansirati između svojih zamisli i redateljeve vizije, a do sada sam uglavnom imao pozitivna iskustva. Bitno je pratiti vizual oko kojeg smo se zajednički dogovorili, što, naravno, nije uvijek najjednostavnije. Svaki projekt izazovan je i specifičan na svoj način, a uvijek je zadovoljavajuće kad na kraju imam osjećaj da smo uspjeli zadržati vizualnu konstantu i ispričati priču na način na koji smo je zamislili.
Čini nam se da je na setovima velik dio posla i u snalažljivosti. Tehnologija igra važnu ulogu, ali možete li podijeliti neke situacije koje pamtite i koje savršeno prenose što znači raditi kao direktor fotografije?
Rado pamtim situacije sa snimanja filma “Dobra djeca” redatelja Filipa Peruzovića. To je dugometražni igrani film koji je, zbog specifičnog financiranja, imao vrlo mali budžet. Već u ranoj fazi pripreme filma postalo je jasno da ćemo ga morati snimiti u vrlo malo dana, s vrlo malom filmskom ekipom, te da ćemo se pritom morati odreći velikog dijela uobičajene filmske tehnike i učiniti sve što je moguće da snimanje filma bude izvedivo unutar budžeta. Filip je želio film snimati koliko je god moguće kronološki, što uglavnom nije slučaj. Pritom smo željeli glumcima omogućiti što veću dozu improvizacije, kao i što slobodnije kretanje po setu unutar scena. S moje strane to je zahtijevalo uistinu minimalne svjetlosne i tehničke intervencije u prostor; scenografija je morala biti spremna unaprijed u cijelom prostoru u kojem smo snimali.
Takav projekt zahtijevao je neku vrstu gerilskog pristupa, što je uvijek vrlo teško kontrolirati. Jednostavno smo bili primorani osmisliti vizual filma koji će odgovarati takvom načinu rada. Pred samo snimanje Filip i ja preselili smo se u kuću u kojoj smo snimali sljedeća tri tjedna. Dogodio se neobičan trenutak u kojem je naš životni prostor postao i set te smo cijelo vrijeme boravili u prostoru naših likova u filmu. Tu su se rodile mnoge nove ideje; scenarij filma se promijenio, kao i vizualni stil. U trenutku kada smo se pomirili s tehničkim i financijskim ograničenjima, prioriteti su se promijenili i sve se posložilo. Pronašli smo vizualni stil koji odgovara takvom tipu filma i mislim da je to stvorilo neku spremnost, ali i opuštenost koja nam je pomogla da uspijemo snimiti film u tim uvjetima. Formula se pokazala uspješnom – film je ispao stvarno dobar, a i struka je to prepoznala, nagradivši ga brojnim priznanjima.
Pratite li strani film i čiji Vas je stil najviše oblikovao?
Naravno, pratim strani film. Stvarno nisam siguran čiji me stil najviše oblikovao u radu. Uvijek mi je neobično gledati vlastiti rad; dosta sam kritičan prema sebi, pa ne mogu baš definirati odakle dolazi utjecaj za koji bih rekao da je ostavio traga na mom radu. Vjerujem da je to organski došlo kao reakcija na ono što i sam volim gledati – neka kombinacija vizualno zanimljivih američkih blockbustera, filmova europske kinematografije, raznih serija na streaming platformama, kao i vlastitih projekata u koje sam dugo bio uključen i koji su ostavili traga na meni.
“Danas je teško ostati imun na vizualne podražaje i različite stilove kojima smo konstantno okruženi.”
Danas je teško ostati imun na vizualne podražaje i različite stilove kojima smo konstantno okruženi. Vjerujem da velik utjecaj na moj rad imaju fotografija, slikarstvo, kao i ostale vizualne umjetnosti. Svakom novom projektu pokušavam pristupiti na drukčiji način, onako kako u tom trenutku mislim da je ispravno za njega. Vjerujem da iz svega navedenoga nastaje neki stil koji se konstantno razvija i mijenja. Siguran sam da se nastavljam razvijati i mijenjati kao autor svakim novim projektom u koji sam uključen.
Ove su godine za Oscara za fotografiju nominirana imena iza filmova “Frankenstein”, “Marty Supreme”, “One Battle After Another”, “Sinners” i “Train Dreams”. Jeste li ih gledali i tko po Vama zaslužuje priznanje?
Iako još nisam pogledao sve nominirane filmove, za sada bih svakako izdvojio film “One Battle After Another” kao vizualno izrazito zanimljiv uradak. Direktor fotografije Michael Bauman s ostalim suradnicima u tom je filmu izgradio strašno moćan i zanimljiv vizual uz kreativan pristup i korištenje vrhunske tehnologije. Priča i emocija filma prenesene su na platno na doista impresivan način. Sjećam se da mi je gledanje tog filma u kinu bio fantastičan doživljaj. Film ima retro osjećaj, grubu i vrlo sirovu teksturu, izrazito je dinamičan i zabavan – uistinu divan za gledati.
Foto: Vladimira Spindler, David Bakarić, Palma Poljaković, Tomislav Sutlar portfolio
