Iza nas je razdoblje kontinuiranih druženja, ponukanih blagdanima. Okupljanja sa širom obitelji i različitim krugovima prijatelja te poslovna druženja ili domjenci prilika su da nadoknadimo vrijeme s određenim osobama, no često nas njihov (pre)jak intenzitet ostavlja iscrpljenima

Nerijetko je vlastiti životni ritam poremećen tijekom blagdana, a pritom se naše životne navike često sudaraju s onima naših članova obitelji ili kruga ljudi s kojima provodimo vrijeme u ovom periodu. Možda ste primijetili da se u višednevnom boravku s obitelji, primjerice, dogodi i zanimljiv “regres”, kao da nas taj “obiteljski” sustav vraća u vrijeme kada smo bili mlađi.

Siječanj je mjesec kad sve to odjednom stane i utihne, zbog čega mnogi osjećaju svojevrsnu prazninu, ali i žudnju za kvalitetnijim i smislenijim međuljudskim odnosima – povratak autentičnom druženju i vezama s ljudima koje biramo. Međutim, pritom je ključno početi od sebe i ne rješavati površinski problem, o čemu smo razgovarali s Marinom Balažev, edukanticom transakcijske analize, smjer psihoterapija.

Zašto se osjećamo emocionalno ispražnjeno?

“Kapacitet za povezivanje s drugima, kapacitet za bliskost, za biti svoj i sve ono drugo što čini našu ličnost i njezinu strukturu – temelje dobiva u vrlo ranim danima. U tim ranim danima mi usvojimo osjećaj i doživljaj sebe, kao i doživljaj svijeta i drugih, i o tome kasnije ovisi kako ćemo se povezivati. Što je naša ličnost stabilnija, moći ćemo se zrelije i autentičnije povezivati, a što je nestabilnija, povezivanje će biti na različite načine otežano”, uvodno nam objašnjava.

Univerzalnog odgovora na pitanje zašto se u ovom periodu mnogi osjećaju emocionalno ispražnjeno ili udaljeno od drugih zapravo nema.

“Kako ćemo se osjećati tijekom i nakon blagdana ovisi o našoj strukturi. Netko će se osjećati emocionalno ispražnjeno jer ne zna postavljati granice te će se u vrijeme blagdana prekomjerno potrošiti na razne načine: financijski, emocionalno, fizički itd. Netko drugi osjećat će prazninu jer je osjeća i inače, samo što je u neblagdansko vrijeme nesvjesnim mehanizmima potiskuje, dok u blagdansko vrijeme (ili u neko drugo zahtjevnije razdoblje) mehanizmi posustaju pa praznina i besmisao dolaze jače do izražaja”, govori Marina.


Međutim, sama druženja nisu jedini, odnosno ultimativni razlog osjećaja koji nam se javljaju. Edukantica transakcijske analize upozorava da je uzrok dublje u ličnosti, a druženja ne mogu biti uzrok, kao što ne mogu biti ni rješenje emocionalnoj ispražnjenosti.

“Ako netko nema kapaciteta za autentičnu komunikaciju i za povezivanje (primjerice, netko tko je patološki ljubomoran, osoba s narcističkim crtama ličnosti, netko tko stalno ima potrebu rješavati probleme kad ih to nitko ne traži i sl.), tada je prvi korak neki oblik terapije kako bi se ti kapaciteti razvili. Ako kapaciteti nisu razvijeni, nema koraka ili tehnike koji će dovesti do autentične komunikacije. Moramo biti autentična osoba da bismo mogli autentično komunicirati i povezati se.

Metaforički bi se to moglo opisati ovako: ako je zadatak da šalicom zagrabimo vodu iz jedne posude te je izlijemo u drugu, ako nemamo šalicu, bez obzira na to što smo proučili sve tehnike zahvatanja vode šalicom – nećemo moći obaviti taj zadatak”, objašnjava.

Kad govorimo o obrascima ili navikama koje nas drže na površini odnosa, Marina dodaje da što je ličnost nestabilnija, to su slabiji kapaciteti za zrelo povezivanje. “Ono što primjećujem u praksi je to da se intenzitet emocija pogrešno tumači kao poveznost, kao što se, recimo, i ljubomora ili odnos u kojem ima puno drame, ostavljanja, vraćanja itd., pogrešno tumači kao velika ljubav. Također, izostajanje granica, kao i preuzimanje tuđih odgovornosti, percipira se kao bliskost i povezanost. Osobe koje su ovisne (ne u smislu ovisnici o drogama, nego ono što se u engleskom naziva dependent) često bliskošću smatraju ako se netko brine o njima. U partnerskim odnosima dolazi do situacija u kojima je jedan partner poput roditelja drugom – to je također način za izbjegavanje bliskosti i odrasle, zrele povezanosti.”

Balans između bliskosti i osobnih granica

Za vrijeme intenzivnih druženja pronalazimo se u situacijama kad su ključne naše osobne granice. No kako onda balansirati potrebu za bliskošću i očuvanje vlastitih granica? Marina objašnjava da je problem balansa između bliskosti i granica zapravo problem nezrelog odnosa. “U nezrelim odnosima često manjka granica i taj izostanak granica se često (pogrešno) tumači/osjeti kao bliskost. S druge strane, postavljanje granica često se percipira kao izostanak bliskosti ili kao odbacivanje.”

Iako bismo voljeli da komunikaciju jednostavno možemo okrenuti u smisleniji smjer, stručnjakinja govori da nema simplificiranog zaokreta ili definicije o tome što je smisleni razgovor.

“Netko može razgovarati o vremenu i osjećati se vrlo smisleno, opušteno, povezano, dok će netko drugi svaki razgovor osjećati kao besmislen. Ako nam se razgovor čini besmislenim, bilo kojom temom koja nam je zanimljiva možemo ga promijeniti. No ako osjećaj besmislenosti ne dolazi iz razgovora, nego iz nas samih, a mi ga samo projiciramo na razgovor, tada promjena teme neće pomoći”, objašnjava.

“Iz psihodinamske perspektive, osjećaj besmisla je unutarnji problem, problem strukture ličnosti i ne može se riješiti nečim izvana. Traženjem smisla u nečemu izvana mogu se ublažiti simptomi, ali stvarno rješenje može se postići tek integracijom ličnosti kroz psihoterapiju. Naravno, osim ovakvog pristupa, postoje i mnogi drugi psihoterapijski pristupi, od kojih neki promiču traženje smisla u stvarima izvana (recimo, u dobrotvornom radu i slično). Koji način odabrati ovisi o terapeutu koji će jasno razumjeti klijentovu strukturu te objasniti klijentu što je uzrok, a što simptom problema, a zatim o klijentu koji će odlučiti želi li ublažiti simptome ili želi riješiti korijen problema.”

Foto: Pexels