Hrvatskim medijskim prostorom redovito odzvanjaju afere zakuhane u aktualnom političkom miljeu – kamo su otišle basnoslovne svote našeg novca ili na koje su načine institucije koje bi trebale raditi u našem interesu zavrludale u nečiji privatni. Na pomolu takvih otkrića stoje istraživački novinari iz sfere tradicionalno zvanog “tvrdog”, “ozbiljnog” novinarstva
Što kad takvo novinarstvo smjestimo u fragmentirani, digitalizirani medijski pejzaž, onaj u kojem zapravo većinski vladaju dezinformacije ili barem pomno isklesane vlastite istine? Kako da egzistira u tom kontekstu i može li dotaknuti i neku novu publiku, onu nesklonu otvaranju tradicionalnih medija, a sklonu izoliranju od vijesti?
Dora Kršul potvrdila nam je da može kad smo prije nekoliko tjedana počeli redovito pratiti njezine walk and talk serijale. Radi se o informativnim video-isječcima u kojima je zapakirala cjelokupne priče o aferama i prezentirala ono najbitnije iz aktualnih vijesti iz područja obrazovnog sustava kojeg prati.
S tekstovima Dore Kršul susreli ste se barem jednom u posljednjih desetak godina. Prošle je godine dobila nagradu HND-a za novinarku godine, nakon što je zahvaljujući njezinim otkrićima u serijalu o Geodetskom fakultetu uhićeno 29 osoba.
U međuvremenu se našla na meti brojnih moćnika, među kojima su ključne osobe iz resora kojima se bavi, ministri pa i rektori sveučilišta. Ti su je isti prozvali kršiteljicom zakona i upućivali privatne tužbe, koje su potom odbačene, a Kršul je nastavila raditi svoj posao i dodala mu twist.
Izvan okvira portala za koji redovito radi, otvorila je istraživačko novinarstvo publici društvenih mreža kao mali eksperiment. I pritom je uspjela dotaknuti upravo mlade ljude, one kojima često kolektivno prišijemo etikete pasivnosti i apatije, a rijetko se zabavimo širim kontekstom: gdje konzumiraju vijesti i kako se informiraju? Mogu li reagirati kad do njih ne dopiremo na ispravan način? A i kako sama Dora govori, kako im zamjerati kad ih se iznova uči da je prihvatljiv isključivo konformizam.
Razgovarali smo o tome kako se novinarstvo prilagođava novim formatima, što se promijenilo u odnosu na njezine početke te kakav utjecaj ima pritisak novinarskog tempa, ali i političkih aktera.
Povod razgovoru zapravo je bio vaš walk and talk serijal na društvenim mrežama. Kad ste počeli raditi, društvene mreže već su mahom bile prisutne. Što se u međuvremenu promijenilo i zašto ste se sada odlučili na ovaj korak?
Pa zapravo sam već duže vrijeme razmišljala o tome da bih mogla raditi nešto takvo, ali se nikako nisam uspijevala pokrenuti, odabrati koji će to biti format, kako ću to sve uglaviti u svoj raspored… Sve do prije par mjeseci, kad sam u planinama u Sloveniji, tijekom uspona, pomislila da to ima smisla baš tako; pričati o temi kojom se bavim usput dok negdje idem, šećem, dok nešto obavljam. Bila sam jako znatiželjna oko ovog formata, no u podlozi je bila moja želja da sa svojim temama dođem do mladih ljudi. Znam da zaista rijetko čitaju portale i da se primarno informiraju na društvenim mrežama, a kako mislim da ih se teme iz sektora koje pratim – obrazovanja, znanosti, politika za mlade – direktno tiču, taj moj eksperiment mi se učinio logičnim.
Nama je serijal odličan jer seli ono što smo tradicionalno zvali “tvrdo” novinarstvo u sfere koje su danas gotovo “rezervirane” za dezinformacije. Što se dogodilo, kakve su bile reakcije i jeste li dotaknuli upravo studente kojih se otkrića svakako tiču?
Tako nekako sam i sama razmišljala, da ulazim u sferu hrpe dezinformacija, AI generiranog sadržaja, light i lifestyle sadržaja, ali na koncu i u sferu hrpe virtualnog “smeća”. No postavila sam se prema tome na način da će (mladim) ljudima, u takvom okruženju, možda biti osvježavajuće čuti nešto što je konkretna, novinarski provjerena i obrađena informacija, koja ih se pritom tiče. Prema reakcijama kroz ovih prvih par mjeseci, da, čini mi se da sam došla do svoje ciljane skupine i zbog toga sam pomalo euforična.
“Postavila sam se prema tome na način da će (mladim) ljudima, u takvom okruženju, možda biti osvježavajuće čuti nešto što je konkretna, novinarski provjerena i obrađena informacija.”
Je li u walk and talku izazovno zapakirati kompleksne podatke u nešto “pitko” i jezik blizak publici? Ili publiku na društvenim mrežama ne treba podcjenjivati, pa je time ni zanemarivati? No, svejedno, kako zapakirati velike ideje u nešto bite-sized?
Ma od starta sam odlučila da ću na ovoj platformi o svojim temama govoriti onako kako bi ih prepričala nekome tko o tome nema pojma, jezikom kojim inače govorim kad sam s prijateljima na kavi ili kako pričam doma, bez imperativa da koristim formalne izraze za neke pojmove. Te moje teme su često vrlo zamršene i komplicirane pa ih sama sebi često moram prevesti na jednostavan jezik tako da su i videi dio tog prevođenja.
Štoviše, kako se pritom mijenja pozicija novinara po vama? Pojavljuju se i newsfluenceri.
Rekla bih da se u suštini zapravo ne mijenja jer su novinari i novinarstvo, od svojih početaka, uvijek ondje gdje su ljudi. A ljudi su danas, među ostalim, na društvenim mrežama. Samo je pitanje forme, odnosno gdje ćemo i kako pričati priče na kojima radimo.
View this post on Instagram
Kao netko tko je nagrađivan za pothvate u istraživačkom novinarstvu, kako ono danas funkcionira u Hrvatskoj? Kako se promijenilo otkad ste vi počeli?
Suština posla se zaista nije promijenila u posljednjih sedam-osam godina koliko radim ovaj posao. Ljudi se javljaju s pričama, najčešće ondje i onda kada sustav, institucije zakažu, nakon čega slijedi naš “rudarski” dio posla. No mijenja se, na gore, medijsko okruženje u cijelom nizu segmenata, počevši od ubrzanog sužavanja prostora slobode u medijima i radnih uvjeta novinara.
“Zašto bismo od očekivali čuda kad ih tijekom obrazovanja nitko ne osnažuje za kritičko propitivanje i aktivno djelovanje.”
Jesu li studenti danas glasniji, barem u tom digitalnom smislu? Odvažuju li se više dijeliti i komentirati? Što je po vama potrebno da se aktiviraju i u fizičkom smislu, izvan granica digitalnog prostora?
Jako mi je teško odgovoriti na ovo pitanje. Mislim da nije problem kliknuti like, share, subscribe, već kako prenijeti taj buzz u stvarni svijet. Znam biti frustrirana studentskom pasivnošću jer mi se čini da nisu svjesni koliku moć imaju u okvirima akademske zajednice, za početak. Onda i šire, znamo što su srpski studenti napravili. S druge strane, zašto bismo od njih očekivali čuda kad ih tijekom obrazovanja nitko ne osnažuje za kritičko propitivanje i aktivno djelovanje. Osim toga, gotovo da nema pasivnije, šutljivije, konformističkije skupine od njihovih profesora. Odlikuje ih, osim zaglušujuće šutnje, i negativna selekcija koja je uzela maha, pogotovo na upravljačkim pozicijama u akademskoj zajednici.
View this post on Instagram
Jeste li i sami kao studentica bili aktivni po pitanju tema vezanih uz obrazovanje i sveučilište? Je li apatija možda osnovni problem studenata, ali i šireg društva? Paradoksalno, jesu li društvene mreže uzrok tome? Imamo li osjećaj da činimo puno online, a premalo na druge načine?
Svakako, kao društvo, bolujemo od apatije. Ne bih se usudila reći da su joj društvene mreže ekskluzivni uzrok. Prije društvenih mreža trebali bismo adresirati pitanje kompletnog izostanka meritokracije, korupciju koju smo normalizirali na svim razinama i zarobljenost institucija, odnosno države na svim razinama. Neke od tih stvari u obrazovnom sustavu mene su, tada još kao studenticu, definitivno usmjerili ka novinarstvu i ovome što danas radim.
Dotaknimo se i neizbježnog AI-ja. Je li se odrazio na vaš posao, kako funkcionira u istraživačkom novinarstvu i uklapa li se u tu granu?
Vrlo je koristan alat, pogotovo kada su u pitanju veliki setovi podataka. Tu može značajno pomoći skratiti posao. Ali za istraživačko novinarstvo, uz svu tehnologiju koja mu može biti od pomoći, ipak su ključni ljudi i odnosi povjerenja koje novinari uspostavljaju sa svojim izvorima. Tu AI teško može biti od kakve pomoći.
Koji su vas trenuci definirali u novinarskoj karijeri, a da su se odrazili i na to kako danas percipirate i pristupate onima koji su na pozicijama moći?
Presudna su bila dva događaja tijekom 2016. godine, kada sam još kao studentica za studentske novine pratila zbivanja u obrazovanju: proces uništavanja Cjelovite kurikularne reforme i tadašnja borba studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu protiv samovolje ondašnjeg vrha Sveučilišta. Ti su događaji do danas ostali sa mnom u načinu na koji razmišljam o obrazovanju i odnosima u akademskoj zajednici.
U odnosu na početke, kako se danas nosite s tempom, ali i neprestanom izloženošću – komentarima na mrežama, komentarima političkih aktera na vaš rad i slično?
Teže je nositi se s tempom, nego izloženošću koju spominjete. Tempo je, zbog količine zbivanja i ljudi koji se javljaju s pričama, taj koji melje. Komentare na društvenim mrežama ne čitam i smatram to dijelom svoje mentalne higijene. Bitno mi je pročitati što pišu ljudi ispod videa koje objavljujem na svojim profilima i u pravilu im odgovaram. Hejtove, botove ili govor mržnje bez zadrške brišem. Komentare političkih aktera, pogotovo kada su negativni ili napadački, smatram potvrdom da s pričom idemo u dobrom smjeru, da smo dobro uboli. No, sve to negdje u podlozi iscrpljuje i doprinosi anksioznosti s kojom se borim. Zato godinama imam psihološku podršku koju smatram doslovno jednako važnom kao svakodnevno pranje zubi.
Iz ove pozicije, u kojoj smo se do nedavno susretali sa sudskim progonima novinara, kako vidite struku u budućnosti?
Sudski progoni su i dalje novinarska stvarnost, da ne bude zabune. Budućnost je u tom smislu daljnja borba, novinari su se uvijek borili s moćnicima, tako će biti sve dok će biti novinarstva.
Dođe li ikad do zamora? Osjećate li ponekad umor od stalne borbe i objašnjavanja “zašto je ovo važno”?
Ne umara me objašnjavati po tisuću osamdeseti put zašto je nešto važno, ali borba – na što se ovaj posao svodi – može biti zamorna. Pogotovo u resoru koji pratim, u kojemu su pomaci nikakvi ili mikroskopski, a zahtjevi suvremenog vremena ogromni.
Kako izgleda vaš odnos prema vijesti u privatnom životu – možete li se isključiti? Ako da, kako?
Teško. Za kvalitetno isključivanje mi je potrebno da fizički odem iz zemlje i zaokupim se potpuno drukčijim kontekstom. Zato često na odmor odlazim u inozemstvo.
Foto: privatna arhiva
