Kada sam pročitala “Bestseler” i odmah iza njega “U ovom romanu svi umiru”, otkrila sam glas koji je istovremeno bio urnebesno duhovit i kirurški precizan u seciranju suvremenog svijeta, posebno književne industrije.
Beqa Adamashvili, gruzijski romanopisac i dobitnik Europske nagrade za književnost, ima rijedak dar da ozbiljne teme zamota u takav omot apsurda i metanaracije da čitatelj ne prestaje okretati stranice. Upravo danas, 4. prosinca, taj intrigantni autor gostuje u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a to je bio više nego odličan povod za razgovor s njim.
Beqa Adamashvili, žanrovi i satira
Adamashvilijeve romane kritičari opisuju ne s jednom, već sa stvarno bujnom listom žanrova, nazivaju ih “satirično-parodijsko-detektivsko-fantastično-humoristično-pustolovnima”. Autor je objasnio da je razlog tome u početku bio jednostavan: nije se mogao odlučiti kojem žanru njegovi romani točno pripadaju. No kasnije se to pretvorilo u mali marketinški alat, jer je ta dugačka lista žanrova vjerno odražavala ton i duh romana, te je, na njegovo iznenađenje, pobudila znatiželju ljudi. “Očito i dalje funkcionira”, primijetio je, “budući da vaše prvo pitanje počinje upravo njime.”
Razgovor je prirodno skliznuo na satiru, temeljni element njegova rada. Beqa vjeruje da je satira jedan od najučinkovitijih i vremenski najotpornijih načina za razgovor o ozbiljnim temama. Ako se književnost često opisuje kao zrcalo koje nam pomaže da se jasnije vidimo, onda je satira, kako je slikovito opisao, zrcalo u zabavnom parku; duže, šire, tanje, smješnije, ali koje istovremeno otkriva nešto istinito.
Adamashvili je istaknuo da satira u suradnji s humorom ublažava otpor i čini teške ideje lakšima za prihvaćanje. Kao savršen primjer naveo je genetski modificiranu kravu iz Restorana na kraju svemira Douglasa Adamsa, koja gostima uljudno preporučuje koji dio sebe da pojedu. Za njega je to oštriji komentar na konzumerizam od bilo kojeg izravnog poziva na vegetarijanstvo. “To je snaga satire”, zaključio je.
Bestseler
Njegov roman “Bestseler” vodi nas u “književni pakao” gdje se pisci suočavaju s mukama koje odgovaraju njihovim “književnim grijesima”. Zamolila sam ga da osmisli novi krug pakla, specifičan za suvremene probleme s kojima se pisci suočavaju, poput pritiska društvenih mreža. Iako mu je teško sve strpati u jedan grijeh, Adamashvili zamišlja krug pakla gdje pisci sjede s laptopima koji nemaju Wi-Fi, prisiljeni pisati sve knjige koje bi napisali da nisu stalno skrolali. Dodao je i da bi druga kazna zmogla biti za autore čiji su kratki opisi (blurbovi) i premise bolji od njihovih romana, uz šaljivu opasku da bi se možda i on kvalificirao za to. Posebno mjesto bilo bi rezervirano za one koji i dalje proizvode romane od šesto do sedamsto stranica u eri gdje pažnja jedva preživljava videozapise od jedne minute.
Osvrnuo se i na metanarativnu tehniku opsežne upotrebe fusnota i autorovih upadica u “Bestseleru”. Autor je priznao da je to na kraju postao oblik samoobrane. “Mudar je čovjek jednom rekao da je najbolja obrana napad, a funkcionira još bolje kada je osoba koju ‘napadate’ vi sami”, rekao je. Ako prije svih imenujete potencijalne kritike, čitatelji postaju manje željni da ih istaknu, a samoironija postaje neočekivano koristan štit.
S obzirom na to da Adamashvilijev roman sadrži globalnu postavu slavnih pisaca, upitala sam ga koliko je za gruzijsku književnost važno angažirati se sa svjetskim kanonom umjesto da se fokusira samo na lokalnu tradiciju. Adamashvili smatra da su oba puta važna, ali to ovisi o tome gdje se pisac osjeća sigurnije. “Meni je lakše pisati o globalno poznatim ličnostima nego čitateljima predstavljati potpuno novi kulturni svemir”, objasnio je. Također je napomenuo da se mnogi gruzijski pisci već fokusiraju na lokalne teme, ali svijet ne žuri uvijek čitati ih. Korištenje međunarodnih autora bilo je stoga učinkovitije, a pomoglo mu je, našalio se, i da izbjegne još više fusnota.
Ponekad spontani video snimljen telefonom može komunicirati bolje nego skupa, dotjerana reklama. Autentičnost i jednostavnost možda su novi ključ uspjeha.
Njegovo gruzijsko podrijetlo ipak je suptilno utkano u njegovo pisanje. Citirajući Saint-Exupéryja, rekao je da su svi odrasli nekad bili djeca. Njegovi književni korijeni dolaze iz djetinjstva, uključujući i poznavanje Maynea Reida, koji je bio izuzetno popularan i široko prevođen tijekom sovjetskog vremena. Tek kasnije, tijekom prevođenja, shvatio je da njegov omiljeni autor iz djetinjstva nije bio toliko slavan u inozemstvu. “Stvari su oblikovale moje pisanje i ponekad to ima utjecaj tako suptilan da ga ni ne primijetim dok ne prođe neko vrijeme”, zaključio je.
Adamashvili je podijelio i svoje uvide iz karijere kreativnog direktora u oglašavanju, prisjećajući se svog govora na White Squareu pod naslovom “Iskreno govoreći, ne možete promijeniti svijet”, gdje je zagovarao radikalnu iskrenost u marketingu. Kao primjer učinkovitosti iskrenosti naveo je poznati slogan AVIS-a: “Mi smo tek broj dva u iznajmljivanju automobila. Zato se trudimo više”, koji je funkcionirao jer je bio razoružavajući. Divio se i nedavnoj kampanji Burger Kinga “Plijesnivi Whopper”, koja je snimala burger tjednima dok nije postao pljesniv, dokazujući poantu da je bez umjetnih konzervansa. “Iskrenost s dozom hrabrosti učinila je ovu kampanju nezaboravnom”, istaknuo je.
Za njega, kreativnost sama po sebi nije dovoljna za prave rezultate u komunikaciji brendova. Ističe da kreativnost mora biti usmjerena na koristi za potrošača, a ne samo na značajke proizvoda. Prisjetio se kampanja koje su bile iznimno kreativne u smislu podizanja svijesti, ali se nisu pretvorile u prodaju. U svijetu izbora, Adamashvili naglašava da ne kreativni elementi postaju vitalni. To su jednostavnost (jer je glavni cilj reklame i dalje prenijeti jasnu poruku) i prirodnost. U eri umjetne inteligencije visokokvalitetni vizuali više nisu impresivni. “Ponekad spontani video snimljen telefonom može komunicirati bolje nego skupa, dotjerana reklama. Autentičnost i jednostavnost možda su novi ključ uspjeha”, smatra.
Biti kreativni direktor i romanopisac stvara jedinstvenu dinamiku u njegovoj profesionalnoj ličnosti. Adamashvili je primijetio da mu vještine iz oglašavanja pomažu tek nakon što je knjiga napisana, pri njezinoj promociji. Objasnio je da u copywritingu mora biti jednostavan i izravan, bez podteksta, jer je cilj uvjeriti. “U književnosti je suprotno: podtekst je bitan, čitatelji obraćaju pažnju na nijanse, i ne morate ih stalno podsjećati na svoju veličinu. Dakle, ponekad se ta dva svijeta više izazivaju nego što surađuju”, zaključio je.
Na pitanje kako osobno definira kreativni uspjeh nakon osvajanja Europske nagrade za književnost (EUPL), Beqa Adamashvili je bio jasan. Za njega, kreativni uspjeh u književnosti znači imati mnogo čitatelja, a ne mnogo nagrada. “Književne nagrade su vrijedne uglavnom zato što pomažu knjizi da pronađe put do više čitatelja u više zemalja. Na kraju, čitateljstvo, a ne medalje, je ono što roman održava živim.”
Foto: Nata Sopromadze, Hangar 7, Vuković & Runjić
