U nedavnom smo izdanju našeg newslettera Grazia Inbox Edit pisali o pojedincima koji rastežu granice vlastitih kreativnih mogućnosti i dostignuća. U tu bi se priču, bez sumnje, mogla uklopiti Nera Stipičević, jer raspon umjetničkih formi i postignuća koje nam je predstavila u posljednjih desetak godina iznova fascinira

Na hrvatskoj sceni brojna su imena koja polako razbijaju nevidljive barijere umjetnosti i prožimaju njom neke druge sfere. Nera Stipičević, pod svojim umjetničkim imenom i projektom Freeda Nera Immortelle, taj je pristup gotovo usavršila. Glumica i glazbenica u suštini je multidisciplinarna umjetnica, čemu svjedoče gotovo svi njezini projekti u posljednjih nekoliko godina. Kao Nera Stipičević radi u kazalištu Komedija, gdje upravo priprema novu predstavu “Ponos i predrasude”, a kao Freeda Nera Immortelle predstavlja nam hibridni podcast La fleur de la Solitude, koji je idealan primjer art-terapije, knjigu “Cvit samoće”, koja spaja glazbu i književnost, a od najrecentnijih projekata tu je njezin novi album “S.O.S. Soundtrack of Solitude – RANE”. Specifično za Neru je to da je gotovo sve što radi izuzetno osobno i da zahtijeva dojmljivu dozu ranjivosti i izlaganja.

Razgovarali smo s njom o njezinim projektima, o tome kako vidi svoju ulogu u umjetnosti i o pozadini svega što radi.

Odakle dolaze priče koje dijelite u podcastu Fleur de Solitude? Kako ste do njih došli i što Vas je na njih inspiriralo? Imate li možda neku anegdotu vezano za reakcije publike – ipak se podcast sluša u 90 zemlja svijeta?

Priče dolaze iz mene – iz mog srca, moje glave i svega što se godinama taložilo. Moje profesionalno iskustvo kao “službenice umjetnosti” (kazališta, drame, poezije, glazbe) i moje privatno iskustvo stopili su se u odnos dviju žena koje kroz druženje i razgovore o manje ugodnim temama pokušavaju doći jedna do druge, odnosno do samih sebe.

Što se tiče anegdota, rekla bih da sam i dalje najviše anegdota sama sebi (smijeh). Podcast je dostupan na internetu, ali on ne funkcionira kao masovni sadržaj – slušaju ga pojedinci, oni koji “kliknu” na tu frekvenciju. Zato me svaki put iznenadi kad mi netko priđe i kaže da je zbog podcasta došao na predstavu ili kupio knjigu. Uvijek se iznova pitam: Kako ste me pronašli? (smijeh)

Produkcija Fleur de Solitude iznimno je dojmljiva – slušatelj ima osjećaj kao da prisustvuje predstavi uživo. Koliko je produkcijskog znanja i rada zahtijevao taj projekt?


Hvala vam na komplimentu, drago mi je da ste to primijetili. Produkcija je takva zahvaljujući “čudu od žene” – mojoj suradnici Andrei Giordani, koja se profesionalno bavi snimanjem audio knjiga i glazbenom produkcijom godinama. Ona je iz minimalnih uvjeta uspjela izvući maksimalno i dati mojoj priči jasnu zvučnu formu. Prošle smo zajedno sve: smijeh, suze, ljutnju, gubljenja živaca, ekstaze inspiracije. Nitko to ne bi napravio bolje. Ona je i razlog zašto je La Fleur de la Solitude uopće postao podcast, a ne nešto drugo.

Snimale smo online – ja zatvorena “u ormaru” u Zagrebu, a ona u svojoj sobi na Malti. Glazbu je s nama oblikovao Vadim Erudaci iz Pariza, s kojim sam godinama prije snimala i stvarala materijale. Uz nas je bio i moj mali FNI tim: Petar Cvirn, Mia Melcher i Ivana Hećimović, koji su davali vrijedne kritike kako bismo imale realniji dojam o tonu koji izlazi u eter, a predvodila ih je Ivana Radovniković Marković, moja desna ruka kad je u pitanju produkcija i vizualni identitet cijele priče. Ona je najzaslužnija osoba zbog koje sam uspjela izgurati sav ovaj krvavi poduzetnički put u kulturi. 

Nikadaneću zaboraviti trenutke kad bih snimala u ormaru, a potres zatresao stan… suze od frustracije oko tehnologije… mjesece i godine kreacije i tog putovanja moje duše, i svih duša koje su sa mnom sukreirale ovaj “svit samoće” (smijeh). Brojke danas govore svoje – u jednom smo trenutku bile broj jedan na Apple Podcasts platformi u kategoriji fikcije – ali još više govore ljudi koji mi prilaze i kažu koliko im je značila priča mojih dviju sestrica, Freede i Immortelle.

To povezivanje formata i koncepata vidljivo je i u knjizi “Cvit samoće”. Možete li nam je ukratko predstaviti? Na koji način u njoj spajate glazbu i pisanu riječ?

Podcast je žanrom auto-fikcija, a formom audio-drama s glazbom u 12 epizoda ili seansi, od kojih svaka obrađuje više tema, dok se glavna odnosi na glazbeni broj koji lik Freeda želi isproducirati i po svojim pravilima pustiti u svijet. Knjiga je nadograđeno izdanje podcasta i postaje drama u drami, s glazbom koja prati razvoj umjetnice u stvaralačkom smislu. Sadržaj 12 epizoda podcasta pretočen je u knjigu koju s glazbom piše autorica Freeda Nera Immortelle. Kako autorica napreduje, tako rastu i njezini likovi – baš kao u životu.

Prije knjige postojala je i koncertna predstava “Cvit samoće”. Kako je funkcionirala i po čemu se razlikuje od knjige? Kad se pojavila potreba da se taj projekt pretoči u književni oblik?

Koncertna predstava “Cvit samoće” igrala je od 2021. do 2023. u ZGK-u Komedija i bila je prvi projekt u kojem sam predstavila svoj autorski alter ego, Freeda Neru Immortelle. Podcast je trebao biti prvi medij, ali život je odabrao drukčije – predstava je tako postala svojevrsni treći par rukava (smijeh). U predstavi su isprepleteni glazba i poezija, dovoljno da publiku opiju i potaknu da se vraćaju više puta, što se i događalo.

“Mene u životu najviše zanima rast i razvoj – tko sam bila, tko jesam i tko mogu ili bih htjela postati – i to me vodi u svakoj sferi života.”

Mene u životu najviše zanima rast i razvoj – tko sam bila, tko jesam i tko mogu ili bih htjela postati – i to me vodi u svakoj sferi života. Jednom su mi rekli: “Moraš odlučiti što želiš raditi, ljudi ne razumiju.” Ta me rečenica pogodila, jer nitko ne zna s čime se svatko od nas nosi. Od tada još svjesnije dopuštam ljudima da žive svoj život kako žele. Ako pitaju za moj savjet, dijelim ga; inače, puštam ih na miru. Svi smo tu da istražujemo, a ja svoju pustolovinu živim potpuno. Tako je došla i književnost – kao prirodni nastavak razgovora sa sobom i ljudske znatiželje, prevođenje svih tih iskustava i spoznaja u oblik pogodan za čitanje.

Tijekom ove godine predstavili ste i album “S.O.S. Soundtrack of Solitude – RANE”. Koja je njegova tematska okosnica? Zašto se samoća proteže kroz sve Vaše projekte?

Tema je već u samom naslovu. Moj prvi album se zvao NERA i pisali su ga drugi – onako kako su mene oni vidjeli. Ovaj album pišem ja, iznutra, iz svojih vlastitih rana, baš kao što to anagram mog imena i govori. Svaki moj projekt nosi više značenja, uključujući i moj umjetnički alter ego, Freeda Neru Immortelle. Sve što stvaramo govori o nama – naš stil odijevanja, života, mjesta na kojima se krećemo, ljudi s kojima se družimo, pa čak i  prijateljstvo sa samoćom.

U životu tražim jasnoću za sebe jer vjerujem da kad budem jasna sebi, bit ću jasna i drugima. Ljudi će znati trebam li im ili ne – po tome hoće li im ići na živce moja priča o samoći ili ne. Doživjela sam to već – žene koje su samostalne, pristaju na mrvice ljubavi, a podsmjehuju se mom slavljenju samoće jer je se boje. Boje se upoznati je jer bi tada spoznale koliko malo vole sebe i morale bi sve ispočetka. U prijevodu, mislile bi da je sav uspjeh koji su postigle besmislen.

“Samoća je zapravo sve što ikada možemo imati. S njom dolazimo na svijet i s njom odlazimo, a većina ljudi cijelog života ignorira njezinu prisutnost.”

Samoća je zapravo sve što ikad možemo imati. S njom dolazimo na svijet i s njom odlazimo, a većina ljudi cijeli život ignorira njezinu prisutnost. Ja sam oduvijek željela zavoljeti sebe u potpunosti – vrline i mane – i taj je put krenuo tek kad sam se svjesno počela družiti sa samoćom.

To je moja priča koju moram podijeliti sa svijetom. Želim doprinijeti koliko mogu svojim darovima tome da se ljudi prestanu bojati samoće. Ono čega se zapravo boje jest usamljenost – a to su dvije potpuno različite stvari.

Završili ste ekonomiju – činilo bi se daleko od umjetničkog svijeta u kojem danas djelujete. Što Vas je ipak povuklo prema umjetnosti?

Glazba i ples oduvijek su me vukli, dok me gluma nikad nije posebno privlačila. Danas razumijem zašto – dubinski nisam željela biti netko drugi, nego potpuna ja. U glumi mijenjaš lica, a to mi je ponekad u profesionalnom životu bilo teško jer kad radim s likovima koji su malo udaljeniji od mog osobnog habitusa, moram duboko zagrepsti u sebe.

Također, često mi je teško “glumiti” i u privatnom životu – ponašati se diplomatski ili korektno kad druga strana to ne zaslužuje. Nekoć mi je išlo na živce to što ne mogu uvijek prikriti svoje mišljenje, a danas se više ne trudim i ljudi mi kažu da sam ponekad preiskrena, što, razumljivo, zna značiti i gruba. Jesam – nemam više vremena za gubljenje. U igri si ili nisi. U ljubavi si ili nisi. To je ljepota zrelosti, barem meni. Nije me strah gubitka jer zapravo ništa nemamo. Prava umjetnost jednaka je iskrenosti, jednaka istini. I zato sam opet završila s umjetnošću. Služim joj svim svojim bićem, jer tu je moja sreća – a sreća je tamo gdje je sloboda. Za slobodu je, naravno, potrebna hrabrost i odluka ići putem kojeg osjećaš ispravnim za sebe.

Ekonomija je bila jedno razdoblje na koje danas s odmakom gledam kao rudnik oštrenja mojih kvaliteta – marljivosti i upornosti. Shvatila sam da mogu sve što želim, samo polako, jedno po jedno. Iskreno, danas se češće osjećam kao poduzetnica u kulturi nego umjetnica jer se ekonomijom bavim više nego ičim. Sve ima svoj razlog. Ove godine nagrada Utjecajne žene Hrvatske Hrvatske mreže žena potvrdila mi je da, i kad misliš da si nevidljiva na svom putu, uvijek te netko vidi i negdje doprinosiš, makar samo svom srcu.

Zašto Vam je mentalno zdravlje važno kao tematsko polazište? Što Vas je nagnalo na to da ga tako snažno ugradite u svoj umjetnički rad?

Mentalno zdravlje važno mi je jer se cijeli moj umjetnički rad temelji na osobnom iskustvu i autentičnom dijeljenju vlastite priče. U mom stvaralaštvu ja sam i motor i prepreka, i uzor i kočnica – i upravo se u tom unutarnjem prostoru rađa potreba za temom mentalnog zdravlja.

Odlučila sam svjesno raditi na vlastitoj sreći i dobrobiti, a moj umjetnički rad prirodno je postao produžetak tog procesa. Najviše me pokreće trenutak prepoznavanja – kad se ja prepoznam u drugima i oni u meni. Tada mi srce jače kuca, oči se pune suzama, a lice se smije. To je razlog zbog kojeg stvaram.

Vjerujem da dijeljenjem iskustva i poruka koje vode ljepšem i ispunjenijem životu doprinosim humanijem društvu. Za mene je uskraćivanje tih poruka svojevrsna dehumanizacija. Male stvari nas svakodnevno izgrađuju – i zato mi je mentalno zdravlje temeljno, neizbježno i istinito polazište svake moje umjetničke prakse.

Kad istovremeno radite na toliko različitih projekata, vjerujemo da postoje i razne faze psihologije  stvaranja. Postoje li trenuci u kojima sumnjate u ono što pripremate – i kako se nosite s tim sumnjama?

Otkako sam svjesno krenula ovim putem, mogu reći da gotovo nikad ne sumnjam u ono što stvaram. Najprije zato što ne kalkuliram – radim iz srca, iz nadahnuća, i duboko vjerujem da kreativnost dolazi kao svojevrsna “ruka života” koja najprije prolazi kroz mene, a zatim prema drugima. Ne smatram se proročicom (smijeh), nego kanalom koji je otvoreniji za stvaranje i za ono što želi biti izrečeno ili ostvareno.

Sumnja ublažava i to što vjerujem da svaki projekt u trenutku nastanka izgleda upravo onako kako treba – za mene i za one koji će ga primiti. Ne vodim se brojkama ni očekivanjima velikog uspjeha. Da jesam, nikad se ne bih bavila umjetnošću na način na koji stvaram danas. Većina stvari u životu ne ovisi o nama, ali jedno ovisi: istinitost onoga što radimo.

Jedina stvar koju si ne bih oprostila jest neiskrenost u svojoj umjetnosti – pogotovo zato što se ona trajno zabilježi.

Sve čime se bavite zahtijeva određenu vrstu izlaganja, osobnog i emocionalnog. Koliko Vam je to izazovno? Kako balansirate tu ranjivost?

Ljudi me često dožive kao zatvorenu, a ja za sebe mislim da sam otvorena knjiga! Ta razlika u percepciji zapravo odlično pokazuje koliko je kompleksno izlagati se emocionalno i osobno. Ja sam oduvijek bila iskrena prema svojim emocijama – možda ih nisam uvijek znala artikulirati, ali nikad ih nisam ignorirala. Zato je i moj put do Freeda Nera Immortelle identiteta bio duži, kao da sam išla zaobilaznicom; trebalo je prikupiti iskustva i lekcije.

Kao dijete, mogla sam nepoznatoj osobi bez zadrške reći što me muči. To dijete još živi u meni – i upravo ono me povezuje s publikom. To je moja umjetnost. Nisam “nedostižna glumica” koja živi savršen život, nego netko kome je bliskost s ljudima prirodna potreba.

Balansiram ranjivost tako što sam naučila otvoriti i zatvoriti “ventil” – ponekad pustim više, ponekad manje. Naravno da pogriješim; nekad odvrnem emocije u krivom trenutku. No razlika je u tome što si to više ne zamjeram. Ako me i zaboli, kratko traje. Nemam više ni vremena ni energije za patnju. Bol je neminovna, ali patnja – ona je odabir, i ja je ispratim već s prozora.

Netko to naziva sebičnošću, ali ja to doživljavam kao ljubav prema sebi, i prema svima oko sebe. To je moje mentalno zdravlje.

Svijet u kojem živimo često se zna činiti kaotičnim. Što Vas u takvom okruženju prizemljuje i inspirira?

Prizemljuju me osnovne životne vrijednosti kojima se uvijek vraćam. Ljudi koje volim, kvalitetna umjetnost, ljudska dobrota i poniznost, lijepe frekvencije – bilo da dolaze iz glazbe ili iz ljudi – i sposobnost da budem potpuno prisutna u trenutku.

Veliku ulogu ima i vrijeme koje provodim sa Samoćom. Zvuči ironično ili kao oksimoron, ali kada tu gospođu jednom upoznaš, shvatiš da s njom nikad zapravo nisi sam.

Rujan ste proveli u Lyonu na autorskoj razmjeni. Što se rađa u trenucima takvog kreativnog susreta? Zašto su okupljanja umjetnika važna?

Svaki susret potencijalan je izvor kreacije. Za mene je, kao što vidite, najveći uvijek onaj sa samom sobom (smijeh). U Lyon sam otišla bez očekivanja, a dočekao me “drugi Pariz” – grad pun svjetla, boja, okusa i umjetnosti koja vas spontano obuzme. Kad se nađete među umjetnicima, proces se ubrzava: odjednom dobivate odgovore na pitanja koja ste dugo nosili u sebi. Umjetnici zapravo za svijet artikuliraju misli kojima se ostatak društva “ne stigne” baviti. Takvi susreti mi prevedu brojne “strane jezike” i otvore nove perspektive – o drugima, ali najviše o sebi.

Iz našeg rujanskog druženja izrodit će se i nova knjiga, koja će u lipnju ugledati svjetlo dana. To je za mene najljepši dokaz da se iz iskrenog susreta uvijek rodi nešto što nadživi sam trenutak. U knjizi će biti priče i pjesme četiri hrvatska i četiri francuska autora koji su bili na rezidenciji “Regards croises”, a njezinu ću promociju u Lyonu pratiti svojim programom “Pod pariškim nebom”, čija je posljednja izvedba u ovoj godini 30. studenoga u 19:30 u Klubu kazališta Komedija. 

Foto: Doris Fatur