“Sorella di Clausura” je film pankerske energije i osebujne priče o slobodi – razgovaramo s redateljicom

Svijet u kojem (pre)življavamo opčinjen je inflacijom, političkim previranjima i društvenim očekivanjima. Također je obilježen mašinerijom marketinga, prodajnim potencijalom svega i svakoga, usporedbama s drugima te istovremenom opsesijom srećom i osobnim razvojem. U ovom svijetu, kako bi opstao, stvaraš svoj vlastiti. Upravo to čini i Stela, protagonistica filma Ivane Mladenović “Sorella di Clausura”, koji je prikazan na Zagreb Film Festivalu

Stela je buntovna, izgubljena i krši gotovo sve moguće društvene norme u jeku ulaska Rumunjske u Europsku uniju 2007. godine. U razdoblju velikih promjena koje potresaju zemlju, ona doseže vrhunac svoje cjeloživotne opsesije balkanskom pop-zvijezdom Bobanom, čija karijera polako propada. Kada doznaje za starletu Veru, Stela joj želi napakostiti, no između njih se polako razvija neočekivan odnos koji se, između ostalog, temelji na Verinu obećanju da će Stelu izvući iz siromaštva.

Antiheroina jedna je od najupečatljivijih protagonistica kojima smo svjedočili ove godine na filmskom repertoaru, a postaje još zanimljivija kada saznamo da je inspirirana Lilijanom Pelici, autoricom originalnog teksta prema kojem je film snimljen.

Film je premijerno prikazan u Locarnu, nakon čega je redateljica Ivana Mladenović  nagrađena Srcem Sarajeva za najbolju režiju. Već nam je poznata kao redateljica filma “Ivana Grozna”, za koji je također bila nagrađena u Locarnu, a potom i na ZFF-u. Razgovarali smo s njom o ovom filmu potpuno pankerske energije.

Stela nam se čini kao vrlo ekscentrična osoba. S druge strane, lako ju je i razumjeti – kao da je jedini način da opstaneš u tadašnjem, ali i današnjem svijetu, taj da stvoriš vlastiti. Kako vi doživljavate njezin karakter i ponašanje?

Stelu doživljavam kao osobu koja se ne uklapa, ali ne zato što to svesno želi, već zato što svet oko nje ne ostavlja prostor za njenu osetljivost i unutrašnju logiku. Njen ekscentrični način ponašanja zapravo je oblik samoodbrane — stvaranje sopstvenog sveta u kojem može da postoji bez kompromisa. U tom smislu, ona može biti shvaćena kao istovremeno tragična i snažna figura: tragična jer je osuđena na usamljenost, a snažna jer uspeva da sačuva autentičnost uprkos pritiscima okoline. Za mene je ona oblik ženskog otpora u našem delu sveta.

Radnja je smještena u razdoblje ulaska Rumunjske u Europsku uniju. Što se od tada promijenilo – ako išta? Kako možemo Stelino djelovanje u društvu usporediti s današnjim vremenom? Tko bi ona bila danas?

Ulazak Rumunije u Evropsku uniju doneo je određene ozbiljne i dobre po drustvo promene- otvorenost, osećaj modernizacije, veći protok ljudi i ideja. Ipak, mnoge unutrašnje kontradikcije društva ostale su iste: ekonomske razlike, osećaj izolovanosti pojedinca i borba između tradicije i savremenosti.

“Danas je kriza i dalje prisutna, ali više nije prasak, već tiho kuvanje.”

Kada sam sa Adrianom Schiopom, mojim koscenaristom, razgovarala o pozicioniranju Stele upravo u to doba – neposredno pre ulaska u Evropsku uniju, a zatim u vreme ekonomske krize koja je usledila – pričali smo o tome kako je tada kriza došla naglo, kao prasak, i prekinula tok tadasnje ekspanzije u drustvu. Danas je kriza i dalje prisutna, ali više nije prasak, već tiho kuvanje.

U tom kontekstu, Stelino ponašanje danas bismo mogli videti kao reakciju na slične tenzije, samo u drugačijem obliku. Ona  bi možda bila osoba koja se pokušava izboriti za autentičnost u svetu društvenih mreža, gde je sve izloženo i performativno. Dok je nekada stvarala svoj unutrašnji svet da bi preživela pritiske stvarnosti, danas bi to činila kao otpor površnosti, mislim.

Film ima specifične nazive “poglavlja”, a i sam naslov potječe od naziva a capella grupe talijanskih časnih sestara. Što nam poglavlja i naslov sugeriraju o filmu i njegovim temama?

Poglavlja u filmu nose naslove muških likova koje Stela susreće – Charlie the Businessman, X Publisher i Gabi the Magician. Na neki način, ta poglavlja su ironično postavljena: ona ne predstavljaju samo muške figure, već i ono što se Steli neprestano preispituje ili zamera – da li je dovoljno dobra da opstane u ovom svetu, da li je njena knjiga dovoljno dobra da bude objavljena. Bilo nam je jako bitno da te likove ne predstavimo kao negativce; oni su, kao i Stela, pomalo izgubljeni, uhvaćeni u sopstvenim slabostima i nesigurnostima. Film, dakle, ne gradi sukob između muškarca i žene, već između pojedinca i sveta koji stalno traži prilagođavanje. Poglavlja postaju ogledala različitih načina preživljavanja – i podsetnik da Stela, uprkos svemu, bira da ostane verna sebi.

Što se tiče samog naslova filma Sorella di Clausura, on potiče iz rečenice koju izgovara Boban, muzičar s kojim je Stela opsednuta. Kada ga napokon sretne, Stela može samo da ćuti – poput časnih sestara koje pevaju samo jednom godišnje. Taj motiv tišine postaje simbol njene potrebe da pronađe sopstveni glas, dok ono što ipak  kaže Bobanu govori o položaju žena i o nužnosti ekonomske nezavisnosti, koja je često stvarnija od same stvarnosti u kojoj živimo.

Ne libite se igre s prikazom Steline seksualnosti i uloge seksa u njezinoj opsesiji Bobanom. Koliko vam je bilo važno prikazati tu dimenziju njezina karaktera, i što vam je bilo bitno izbjeći u tom prikazu?

Nekada je seksualnost bila prostor borbe i revolucije, nešto snažno i subverzivno, kao kod Makavejeva i autora jugoslovenskog crnog talasa — simbol oslobađanja i društvene promene. Danas je, međutim, sve više deo konzumerističke logike, pretvorena u predmet marketinga koji gubi svoju prvobitnu energiju otpora.

“Danas je sve više deo konzumerističke logike, pretvorena u predmet marketinga koji gubi svoju prvobitnu energiju otpora”

Kroz dve ženske figure — jednu otvorenu, donekle uspešnu, koja zastupa ideju ženske slobode, i drugu povučenu, potisnutu, koja se bori sa sopstvenim granicama — film istražuje taj međuprostor u kojem žene danas doživljavaju i izražavaju svoju slobodu, ali i svoju seksualnost. Govori o trenutku u kojem se nekadašnja ideja slobode sudara sa savremenim mehanizmima tržišta i samoprezentacije, stvarajući novu, složeniju sliku ženskog identiteta.

Ono što mi je bilo posebno važno, iako film prikazuje dve vrlo različite žene, jeste da ih spasim od stereotipa. Tokom rada na scenariju, ali i kasnije u procesu sa obe glumice, stalno smo se vraćali toj misli — da ne želimo da te likove svedemo na prepoznatljive obrasce.

Znamo da vam je priču prenijela vaša prijateljica Anica Pop, koja je ujedno imala presudnu ulogu u nastanku filma. Možete li nam reći nešto više o autorici teksta i stvarne priče, Liliani Pelici?

Da, priču mi je prenela moja prijateljica Anka Pop, koja je imala presudnu ulogu u samom nastanku filma. Ona je bila ta koja mi je prva govorila o Lilijani Pelici, autorki originalnog teksta i stvarnoj osobi čiji je život poslužio kao inspiracija. Lilijana je izuzetno hrabra, samosvojna žena, koja je na iskren i autentičan način pisala o svetu oko sebe, ali i o sopstvenim unutrašnjim borbama.

Ono što me je u njenoj priči privuklo jeste ta mešavina lucidnosti, autoironije i ranjivosti -način na koji je uspela da kroz sopstveni glas progovori o društvu, ženi, telu i slobodi. Kroz Anku sam zapravo otkrila Lilijanin svet, i taj susret postao je početna iskra iz koje je film nastao.

Film odiše punk energijom – i vizualno, i kroz lik Stele. Zašto ste se odlučili za takav pristup i što vam je bilo važno prenijeti tim tonom i estetikom?

Pank energija filma nije samo estetski izbor u užem smislu. Za mene je pank u ovom filmu pre svega odbijanje da se Stela prilagodi, da se uredi ili ulepša kako bi bila prihvaćena. Htela sam da film nosi sirovost i nesavršenost, da se ne plaši greške, jer upravo u toj nesavršenosti postoji istina. Pank estetika mi je omogućila da zadržim slobodu i nepredvidivost, da se film ne zatvori u formu, već da ostane otvoren, živ i pomalo neukroćen – baš kao Stela.

Ovo je vaš četvrti film. Kako ste se kroz dosadašnji rad mijenjali kao autorica i što od tih promjena prepoznajete u ovom filmu?

Mislim da se s vremenom nisam toliko promenila u smislu tema koje me zanimaju, koliko u načinu na koji im pristupam. I dalje govorim o pojedincima na marginama, one koje traže svoj glas i prostor unutar sistema koji ih često previđa.

U ovom filmu te promene su možda najvidljivije – više slušam svoje likove, dopuštam da me vode. Film je intimniji, ali i političniji na dubljem nivou, jer polazi iz unutrašnjeg iskustva, a ne iz poruke. Na neki način, mislim da sam se oslobodila potrebe da „objasnim“ svet i sada ga jednostavno – posmatram i beležim.

Koliko je vaše osobno iskustvo odigralo ulogu u režiranju filma? Koliko je sama tema bliska i vama?

Mislim da je svaka priča koju režiram na neki način lična, čak i kada nije direktno autobiografska. U ovom filmu postoji mnogo slojeva mog iskustva- Stela mi je bliska upravo u toj potrebi da ostane verna sebi, iako se stalno preispituje i sumnja.

Koje filmove s ovogodišnjeg ZFF-a planirate pogledati i što vas u njima posebno zanima?

Film Radu Žudea Continental 25 me zanima zbog načina na koji kombinuje društvenu kritiku i crni humor, istražujući odgovornost pojedinca u sistemu koji gubi empatiju. Film Hane Jušić  Bog nece pomoci želim da vidim jer kroz snažnu vizuelnost i ženske likove istražuje teme identiteta, pripadanja i potisnute slobode, što mi je kao autorki posebno blisko.

Grazia preporuka

Zagreb Film Festival traje do nedjelje, 16. studenoga, a preporučujemo i naslove o kojima se raspisala svjetska kritika: “The Voice of Hind Rajab”, potresni dokumentarac o djevojčici iz Gaze čiji je glas obišao svijet; “Stranger”, hipnotična priča o identitetu i pripadanju; te “Sentimental Value”, topla i duhovita drama o obitelji, nostalgiji i umjetnosti.

Foto: IMDb, Zagreb Film Festival/ Samir Cerić Kovačević