Trend grind generacije kojoj je dosta posla pita se: zašto čekati mirovinu koju možda nećemo ni dočekati?
“Ja sam u posljednje vrijeme u nekoj fazi kad mi se fakat ništa ne da! Ali nije da nemam energije, nego obožavam kad se ujutro probudim, bez budilice, pa si idem raditi doručak… Zapravo, prvo si idem skuhati čaj, to popiti, malo nekaj pospremiti, napraviti doručak, iza doručka matchu… Onda zovem mamu, odgovaram na poruke, voice message , kao na primjer sad (smijeh)! I chill … Imam kaj za raditi, ali nekako sam isto u tom nekom điru gdje ako imam dovoljno novaca, u smislu – za preživljavanje, da mi ništa konkretno ne fali – mislim si: ‘Zakaj bih se ja sad tu ubijala od nekog posla, da zaradim više, ako imam ovaj mir ujutro i taj neki chill vibe !?’ Toliko me to veseli!”, podijelila je jedna prijateljica sa mnom nakon što mi je već nekoliko puta kad bi se vidjele i čule napomenula da nema volje raditi išta. Inače stvarno voli svoj posao, privržena mu je, uspješna je na međunarodnoj razini te može birati kad i gdje će raditi, tako da ne progovara iz pozicije karijernog egzistencijalizma.
Nešto drugo je u pozadini. Nekoliko dana nakon što smo se čule, poslala mi je podsjetnik na stanje u kojem se našla: članak Isabelle Kwai za “New York Times” – “Bijeg od grind kulture mladi pronalaze u “mini mirovinama”.” Taj pojam mini mirovine odmah me zaintrigirao. Je li napokon izmišljen naziv za rupe u mom životopisu, koje iskaču kroz cijeli moj profesionalni vijek? Bilo bi dosta neugodno podijeliti pravi razlog za njih na LinkedInu ili intervjuima za posao. Radi se o periodima kad sam se odmarala i oporavljala od preopterećenosti ili nezadovoljstva radnog iskustva koje je prethodilo tim pauzama.
Ne bi se dogodilo da nisam radila baš ništa, ali ne bi bilo niti ništa “profesionalno vrijedno”. Uglavnom bih ili volontirala, ili provodila vrijeme s obitelji, ili putovala, ili se bavila svojim hobijima, ukratko – radila bih nešto što sam baš voljela raditi i zbog čega sam se osjećala bolje. Sad kad ovo čitam, vidim da su sve te aktivnosti bile važne, ali samo meni, ne i za životopis. Iz perspektive nekoga tko se treba prodati poslodavcu preko životopisa, to su prijetnje koje otkrivaju moje slabosti: nemam kapaciteta podnositi stres, dinamično poslovno okruženje, raznovrsne timove, konkurentno tržišno natjecanje, izazovne rokove, visoke standarde.
Boli me glava samo od podsjećanja na to stanje uma i funkcioniranja koje moram izdržati kako bih preživjela i nešto sebi privrijedila – slično kao i umorne duše iz članka. Marina Kausar izmislila je pojam mikromirovina upravo kako bi pokrila rupu u svom životopisu. Bilo joj je dosta poslova u financijama i tehnologiji pa je, umjesto na poslu, tri mjeseca živjela zdravo: vježbala je, pazila na prehranu, dugo i kvalitetno spavala… Isabel Falls dala je otkaz na poslu u New Yorku kako bi godinu dana putovala, u potrazi za sljedećim životnim korakom.
Avantura ju je odvela u Ciudad de México, gdje sad živi i radi. Sandra De La Cruz opisala je putovanje Južnom Amerikom u trajanju od četiri mjeseca kao najsretniji period u svom životu – jer se nije svaki dan morala probuditi zbog posla, nego zato da može ići kamo god ju dan vodi. Iako su sve redom bile zaposlene i uspješne u svojoj branši, posao im nije predstavljao sve u život, nije bio sastavan dio njihovog identiteta. Bilo im je važno istražiti kakav način života za njih postoji izvan onog u kojem su u “centrifugi” života završile. Važno je pritom primijetiti i da su im upravo njihovi poslovi omogućili ovakvu pauzu, kakvu si mnogi manje privilegirani ne mogu priuštiti. Dr. Kira Schabram, asistentica na Sveučilištu Washington u SAD-u, koja znanstveno istražuje ovakve pauze, upućuje na činjenicu da se na njih odvaže upravo financijski stabilniji pojedinci.
Naglašava, međutim, da među njima ovakva vrsta odmora od posla postaje sve popularnija. Mini, odnosno mikromirovina najčešće predstavlja odlazak s posla bez “plana B”. Što ih razlikuje od godišnjeg odmora, bolovanja ili dugoročnog neplaćenog odmora? Sloboda, neovisnost, kontrola. Za godišnji odmor, bolovanje i neplaćeni odmor potrebno je dopuštenje poslodavca ili pravno regulirano opravdanje. Uz to, osoba ostaje vezana za svoj posao i poslodavca. U mini mirovini ne postoje obveze niti očekivanja izvan onih koje imamo prema sebi.
“Mini, odnosno mikromirovina najčešće predstavlja odlazak s posla bez “plana B”. Što ih razlikuje od godišnjeg odmora, bolovanja ili dugoročnog neplaćenog odmora? Sloboda, neovisnost, kontrola”
Koliko je to blagodatno za one koji si dopuste mini mirovinu pokazuje istraživanje dr. Schabram: Sudionici navode da su tijekom svojih pauza dobili više samopouzdanja i stvari su im se razbistrile te su naučili postavljati zdrave granice na poslu. Iako se mikromirovine doimaju kao vrsta deregulacije na tržištu rada, njezina istraživanja počela su privlačiti interes neprofitnih i javnih organizacija koje razmatraju uvođenje sličnih politika, što bi značilo da je u budućnosti moguća regulacija ovakvih poslovnih pauza koje su i nužnost i potreba.
Članak “New York Timesa” problematizira kulturu rada u SAD-u, ali propušta primijetiti kako sâm čin odluke o odlasku u mini mirovinu ukazuje na promjenu paradigme: posao više nije prioritet, već način preživljavanja. Društvo prerasta određene društvene dogme vezane za povezivanje posla s identitetom. Mikromirovine su moguće kad se poslu pristupi kao alatu za ostvarivanje osobnih planova i želja, a ne kao životnom planu, želji, snu ili načinu samoostvarenja kroz rad. Sram oko pauza u životopisu nestaje i sve većom sviješću o važnosti mentalnog zdravlja – otkrili smo važnost brige o sebi i uzimamo si mental health break (pauzu za mentalni oporavak).
Mikromirovine su i simptom gubitka povjerenja u poslodavce koji su sa zaposlenicima manipulirali tvrdnjama da su “obitelj” i work-life balance (ravnoteža između posla i privatnog života) varljivim obećanjima. Christopher Myers, izvanredni profesor menadžmenta na poslovnoj školi Sveučilišta Johns Hopkins, za “New York Times” hvali tradiciju europskog ljetnog godišnjeg odmora koja sama po sebi, u kontekstu američke toksične kulture rada, za Amerikance predstavlja mikromirovinu. No mi znamo da ovdje nije sve tako idealno jer postajemo sve manje imuni na kapitalističke pritiske.
Promatramo kako polako, ali sustavno nestaju sigurna radna mjesta na kojima su se generacije naših baka i djedova te roditelja osigurali za mirovinu. Istodobno promatramo i koliko je njima teško živjeti i preživjeti s tom mirovinom za koju su cijeli život radili i zasluženo ju dočekali. Neki od njih nastavili su raditi u mirovini jer si ne mogu pokriti troškove života mirovinom koju primaju. Svjedočili smo već nizu globalnih kriza, od kojih nas je egzistencijalno oštetila barem jedna. Gubimo vjeru da ćemo mirovinu ikad dočekati kako se dobna granica za odlazak u mirovinu redovito produljuje, a kvaliteta života smanjuje sa svim opterećenjima, stresom i bolestima koje nastaju kao posljedica suvremenog radnog mjesta. Sve više nas nada se spasu u obliku investicija u dionice, dobitka na kladionici ili Eurojackpota. Neki su se snašli tako što su emigrirali u zemlje EU-a koje nakon pet do deset godina jamče mirovine po svojim standardima, višim od hrvatskog, čijem sustavu ionako ne vjeruju – u suprotnome, ne bi se ni odselili.
Zašto onda ne bismo živjeli dok još možemo umjesto da cijeli život radimo za budućnost u kojoj nema sigurnosti?
Zašto onda ne bismo živjeli dok još možemo umjesto da cijeli život radimo za budućnost u kojoj nema sigurnosti, a vjerojatno ni odmora? Kausar, autorica termina “mikromirovina”, primijetila je da se među njezinim vršnjacima širi sličan stav – da treba uživati sad umjesto čekati starost: “Više ne možemo razmišljati kao prijašnje generacije. Svijet je jednostavno previše nepredvidiv.”
Foto: Pexels
