Jonny Thomson je filozof, autor, nekoć profesor. On je također content kreator, TikToker i svojevrsni influencer. Jedno ne isključuje drugo, nadopunjuje se i stvara jednu od najzanimljivijih priča i pojedinaca s kojima smo imali priliku razgovarati
Kad smo nedavno pisali o fenomenu prikradajuće normalnosti, dotaknuli smo se Jonnyja Thomsona.
“Lucy ulazi u svoj lokalni coffee shop i saznaje da je njezino omiljeno piće skuplje nego inače. To je samo nekoliko centi pa jednostavno uzdahne i kupi ga. Idući je mjesec još skuplje, ali ponovno slegne ramenima i kupi ga. Ovo se dogodi ponovno i ponovno, sve dok se Lucy odjednom više ne može ni sjetiti kad je njezina kava postala toliko skupa”, objasnio je pojam prikradajuće normalnosti u jednom od stotinu videa koje objavljuje na svojim profilima naziva Philosophy Minis.
Idealna je i dojmljiva ovo uvertira u tek jedan od filozofskih koncepata kojima se Thomson bavi. On citira Kanta, Hobbesa, Simone de Beauvoir, Nietzschea. Objašnjava egzistencijalni izolacionizam, absurdizam, nihilizam i brojne druge filozofske koncepte, pravce i pitanja. I to sve na Instagramu i TikToku, na kojima ga prati oko 800 000 ljudi. Odavno su društvene mreže nadišle koncept dijeljenja nasumičnih i nemontiranih trenutaka života. Postale su oglašivačke platforme, mašinerije brendinga, ali i nikad dostupnije izvorište ideja, znanja i kreative. No, ipak, uistinu je fascinantno kako je na toj, tek naizgled površnoj platformi, zaživjela filozofija. Možda ulogu igra profesorska pozadina koju Thomson ima – predavao je u Oxfordu cijelo desetljeće pa zna koncipirati dobru priču oko velikih koncepata. Možda smo kao društvo gladni sadržaja koji će nam dati nešto o čemu možemo razmišljati, umjesto samo iskonzumirati i nastaviti dalje. Koji god da je razlog, zasigurno igra ulogu u činjenici da su njegove tri knjige postale bestseleri prevedeni na 22 jezika.
Thomson simplificira, a pritom ne trivijalizira i otvara vrata filozofiji (koju često prepliće sa psihologijom) koja inače može preplaviti pojedince. Odmiče je od snobizma i čini je bliskom jer, kako tvrdi, gotovo sve o čemu u životu pričamo i promišljamo donekle je filozofski.
Kojim bi filozofskim konceptom objasnio stanje svijeta u kojem jesmo, po čemu se AI uopće danas razlikuje od čovjeka (budući da radi gotovo sve isto kao mi), zašto otvara vrata filozofije masovnoj publici – tek su neka pitanja koja smo se dotaknuli u razgovoru.
Počnimo s očitim pitanjem — kako netko u eri beskrajnog doomscrollinga može pomisliti da filozofski reelsi zapravo mogu privući publiku? Filozofija potiče na razmišljanje, a društvene mreže se često vide kao bijeg od stalne brige i razmišljanja, djeluje malo kontraproduktivno.
To je sjajno pitanje i ponekad sam iznenađen kao i svatko drugi. Izvorno sam počeo na Tumblru. To je bilo prije nekoliko godina, kad to ne bi zvučalo smiješno. No tada je Tumblr djelovao kao mjesto gdje ljudi zapravo čitaju blogove i bave se filozofskim sadržajem — na način na koji to Twitter (tada), Facebook i TikTok nisu nudili. Profil je dobro funkcionirao na Tumblru, ali zatim sam prešao na Instagram. Još uvijek živciram svoju suprugu podsjećajući je na to da mi je, kad sam joj rekao za prelazak, rekla: “Nisam sigurna da je Instagram pravo mjesto za filozofiju.”
Mislim, bila je u pravu. Nije bio — barem tada. “Influencer” prije deset godina bio je netko sa sunčanim naočalama, koktelom i 742 fotografije na balkonu u Santoriniju. Da, microlearning“ je postojao, ali uglavnom u TikTok nišama. Mislim da je jedno od stvari koje su obilježile promjenu u posljednjih pet godina upravo diverzifikacija u kreiranju sadržaja. Kao što kažeš, sve ima svoju publiku, ali obično su to bile manje zajednice. Danas ne morate tražiti daleko da biste našli profile s milijunima pratitelja o neuroznanosti, astrofizici, savjetima za veze, vrtlarstvu i, da, filozofiji.
Zašto je to tako? Ne znam. Možda je došlo do promjene u algoritmima društvenih mreža. Ima smisla da Meta, YouTube i TikTok kreću prema svijetu u kojem društvene mreže mogu biti i ispunjavajuće, a ne samo otpad. Možda je to sociološka stvar. Kako svi postajemo sve više nezreli i djetinjasti u nekim područjima, možda samo želimo prostor za istraživanje ideja bez stalne buke koja dopire s drugih mjesta. Kažem, ne znam, ali drago mi je da je tako.
Što je nas konkretno privuklo tvom sadržaju je to što filozofiju činiš pristupačnom. Misliš li da bi pristupačnost mogla biti ključ za otvaranje ovog širokog polja široj publici?
Mini Philosophy je zapravo počeo kao moj dodatni projekt tijekom školskih praznika. Nekoć sam bio učitelj, a prvi postovi bili su u biti materijali za učenike i sadržaji za ponavljanje koje bih pripremao za svoje učenike. I to je donekle opis posla učitelja — učiniti nešto pristupačnim. Ako nešto podučavaš, ne možeš odmah skočiti na 87. stranicu Kantove “The Metaphysics of Morals”.
“Pisanje opisa od 300 riječi naučilo me sažeti, pojednostaviti i izvući bit teme. Još pet godina podučavanja naučilo me kako se artikulirati i prezentirati filozofiju na dobar način.”
Često se pitam što bi bilo da sam počeo s videozapisima prije. Videozapisi su razlog zašto me sad intervjuiraš. Prije videozapisa išlo mi je solidno, ali ne odlično. No, bez da zvuči previše mistično, mislim da za mnoge stvari postoji pravo vrijeme i pravo mjesto. Pisanje opisa od 300 riječi naučilo me sažeti, pojednostaviti i izvući bit teme. Još pet godina podučavanja naučilo me kako se artikulirati i prezentirati filozofiju na dobar način.
Možda sam mogao početi nekoliko godina prije, ali počeo sam razmišljati o vještinama kao o sjemenu posađenom u vrtu. Na kraju će procvjetati. Samo često ne znamo gdje ili kada smo je posadili, niti kad ili gdje će rasti.
View this post on Instagram
Koji su svakodnevni razgovori koje vodimo, a da ni ne primijetimo kako smo zakoračili u filozofsku sferu?
Gotovo svaki razgovor, osim uvodnih formalnosti, može biti filozofski ako mu posvetite malo više vremena i razmišljanja. Ako raspravljate zašto Marvel Phase Four nema nešto što Phase Three ima, bavite se estetikom. Ako raspravljate trebaju li ljudi slaviti smrt Charlieja Kirka, bavite se etikom. Ako želite znati što znači “vjerovati znanosti”, bavite se epistemologijom.
“Gotovo svaki razgovor, osim uvodnih formalnosti, može biti filozofski.”
To je jedna od stvari koju želim pokazati MiniPhilosophy videima. Moji najpopularniji videozapisi oni su gdje ljudi mogu reći: “Da, to sam ja!” ili “O ovome sam već pričao.” Ili su to videozapisi gdje je odjeljak komentara živ (ili u plamenu) s raspravom i diskusijom. Pokušavam moderirati te rasprave – obično blokiram one koji su nepristojni ili tvrdoglavo trollovski – ali naravno da može biti teško.
S obzirom na Vašu profesorsku pozadinu, kako pojednostavljujete velike ideje? Je li Vam pripovijedanje najvažniji dio? Možete li dati kratak primjer?
Drago mi je da si spomenula podučavanje jer sam često razmišljao o tome kako moji videozapisi zapravo iznenađujuće sliče načinu na koji se u UK-u učiteljima savjetuje da konstruiraju sat nastave. Ako pogledate većinu viralnih microlearning videa, slijedit će sličan pristup.
Prvo, hook ili aktivacija. Pitate slušatelja (ili učenika) da razmisli o svom životu, razgovara s drugima ili pročita nešto s čim se može povezati. U svojim videozapisima često počnem formulom: “Jack ovo radi…” i “Jill ovo radi…” Tko je od njih u pravu? To je hook.
Drugo, istraživanje ili sadržaj. Tu jednostavno dijelite informacije koje trebate prenijeti. Objasnit ću što je Descartes rekao ili zašto je De Beauvoir to mislila.
Treće, zaključak ili takeaway. Ovo je praktični dio “što smo naučili danas”, gdje ljudi mogu primijeniti novo znanje ili komentirati i angažirati se na videu (pisanjem odgovora). “Pa što misliš…” kažem ja, ili “Sljedeći put kad budeš radio X, sjeti se ove teorije.”
View this post on Instagram
Danas ne postoji razgovor bez AI-ja. Za Hobbesa, razmišljati znači računati – ljudski um je samo rezultat kombiniranja i percepcije riječi, logike i svijeta oko nas. Ako je to istina, kako se AI zapravo razlikuje od nas? I koja je uloga svijesti danas?
Ne znam dovoljno o svijesti ili AI-ju da bih dao definitivan odgovor, ali mogu reći što sumnjam na temelju onoga što sam čuo od onih koji znaju više.
Mislim da je AI vrlo dobar u oponašanju i reproduciranju nečega što smo dugo povezivali sa sviješću: pisanje, umjetnost i kreativnost. AI može sve tri stvari bolje od 99 posto ljudi, pa smo skloni misliti: “Oh, mora da ima svijest.”
“AI samo oponaša element čovječanstva.”
AI je trenutačno iznimno, možda nadljudski, inteligentan. No, kako moj prijatelj Anil Seth kaže u svojoj knjizi “Being You”, inteligencija nije isto što i svijest.
Najveća razlika je razlog za postojanje svijesti. Svaki poznati slučaj svijesti je utjelovljen, fizički materijaliziran. Svi umovi koji su ikad postojali smješteni su u neki fizički organizam. Stoga mislim da svijest mora imati neku utjelovljenu ili evolucijsku svrhu. Ne znam koja je to – možda integracija osjetila, možda preživljavanje vrste, možda napredna deliberacija – ali u svakom slučaju, mislim da svijest mora ići u korak s time da smo tijelo i da želimo ostati zdravi, sretni i živi.
AI je samo izbačen. Nije utjelovljen. Nije evoluirao. Oponaša utjelovljenu inteligenciju, ali samo oponaša element čovječanstva koji smo povijesno smatrali u suštini – jedinstveno ljudskim.
View this post on Instagram
Nedavno ste spomenuli Suzanne Necker de Grouchy, koja ima gotovo suprotan stav. Ona kaže da čovječanstvo nije samo racionalnost nego i empatija. Što mislite o tome?
Oh, slažem se. Sumnjičav sam prema svima koji pokušavaju reći da je “ljudska priroda” uvijek samo ovo ili ono. Inteligencija ljudi je daleko sofisticiranija od one naših najbližih evolucijskih rođaka, ali čini mi se neobično proizvoljnim definirati sebe samo tako – samo kao sapiens u homo sapiensu.
“Mi smo pripovjedači, mi smo društvena bića, mi smo dio plemena, mi smo puni mržnje, mi smo puni ljubavi, mi smo sebični, a mi smo i dobri.”
Sophie de Grouchy apsolutno govori istu stvar još u 18. stoljeću. Ona kaže da biti racionalan čini samo dijelić ljudskog kolača, koliko god velik i važan bio. Mi smo pripovjedači, mi smo društvena bića, mi smo dio plemena, mi smo puni mržnje, mi smo puni ljubavi, mi smo sebični, a mi smo i dobri. U modernim vremenima, Rutger Bregman u odličnoj knjizi Humankind iznosi sličnu ideju: u njoj kaže da ako pogledate podatke o tome kakvi su ljudi u katastrofičnim vremenima ili u onim situacijama koje podsjećaju na knjigu “Gospodar muha”, zapravo smo puno više skloni pomaganju, suradnji, dobroti, a ne međusobnom uništenju.
Absurdizam, nihilizam, egzistencijalizam – gdje se današnje društvo najbolje uklapa?
Kakvo golemo pitanje! Teško je reći. Imam problema sa svakim od tih “-izama”, ali odgovor koji ih možda sažima je taj da nisam siguran slažem li se s onim što su neki dijagnosticirali kao “krizu smisla”. Absurdizam, nihilizam i egzistencijalizam polaze od toga da smo mi bića koja traže smisao, ali taj očigledan smisao zapravo ne postoji. Zatim svi žele ponuditi različita rješenja za to.
“Smatram da ne žudimo za nekim “smislom” koji se može riješiti samo Bogom. Žudimo za povezanošću.”
Moj problem je što je “traženje smisla” izraz koji je prepun religijskih konotacija. Mislim da kad govorimo o “nedostatku smisla”, to je često eufemizam za nedostatak vjere. Albert Camus, absurdist extraordinaire, često je govorio o “traženju smisla”, i zanimljivo je da je veliki dio njegovih radova prožet katoličkim nijansama. Postoji puno egzistencijalne krivnje u njegovom pisanju.
Danas postoji novi val religije u obliku “kulturološkog kršćanstva”, u kojem tvrde da se “kriza smisla” može riješiti samo povratkom vjeri. Možda. Ali nisam siguran. Mislim da bi se “kriza smisla” zapravo trebala etiketirati u “krizu povezanosti”. Osjećamo se odvojenima jedni od drugih. Nedostaju nam duboki, važni razgovori. Živimo izolirano, u osami, viđamo se samo u nekoliko društveno reguliranih okvira – posao, nogomet ili mjesečni književni klubovi. Gotovo u cijeloj ljudskoj povijesti ljudi su živjeli jedni uz druge u velikim obiteljskim grupama, vojnim odredima ili zajednicama.
Smatram da ne žudimo za nekim “smislom” koji se može riješiti samo Bogom. Žudimo za povezanošću.
View this post on Instagram
Nalazite inspiraciju u knjigama, društvenim mrežama i filmovima, recimo. Kako formirate ideju o čemu pisati i kako je činite relevantnom?
To je zanimljivo. Uglavnom dosadna kombinacija “Aha!” dok gledam nešto na TV-u ili telefonu, i “Oh, to bi bio dobar video” dok razgovaram s prijateljem.
Svaki tjedan intervjuiram akademika, autora ili poznatu osobu o filozofiji za “Mini Philosophy” newsletter, što uvijek ide u jedan video. Ostala dva (objavljujem tri tjedno) obično su jedan “klasičan” filozofski – Plato, Frege, Arendt – i drugi moderniji ili malo neobičan, primjerice, fizika vremena, Main Character Syndrome ili Dunning–Krugerov efekt.
Osim tvoje knjige “Mini Philosophy”, koje knjige bi preporučio nekome tko želi istraživati filozofiju bez osjećaja manje inteligencije?
Nigel Warburton’s “A Little History of Philosophy” vjerojatno je ona knjiga za koju bih volio da sam je napisao. Kao da je duža verzija “Mini Philosophy”. Zanimljiva, duhovita i vrlo pristupačna. Također ju je napisao netko tko stvarno poznaje filozofiju.
Ako želite čitati “pravu” filozofiju, Thomas Nagel’s “Mortal Questions” izvrsna je zbirka eseja jednog od najboljih modernih filozofa.
Jeste li ikad bili pogođeni filozofskim konceptom u filmu ili seriji? “Severance” ili “The Leftovers” postavljaju velika pitanja. Ima li još nešto što Vam se svidjelo?
Christopher Nolan je svoju karijeru izgradio pretvarajući filozofiju u sjajne filmove, ali oprostite što ću biti dosadan – s dvoje male djece, novom knjigom u pripremi i projektom Mini Philosophy, trenutno prolazim kroz filmsku “sušu”!
I za kraj, kad biste mogli odabrati, koju filozofsku ideju biste najviše voljeli da šira publika poznaje – onu koja bi nam mogla pomoći da shvatimo svijet u kojem živimo?
Malo ću varati jer je strogo vezano uz psihologiju, ali moglo bi se reći da je prisutno u budističkoj filozofiji i epikurejstvu. Koncept hedonic treadmill stvarno je promijenio moj pogled na život. To je teorija da, s nekoliko iznimaka, bez obzira što vam se dogodi – bilo da osvojite zgoditak na lutriji ili izgubite dio tijela – ako dovoljno vremena prođe, vaš um i emocionalno stanje uglavnom se izravnaju. Tijelo će na kraju doseći ravnotežu.
Neki to smatraju depresivnim. Ja to smatram prilično oslobađajućim.
Foto: Jonny Thomson
