Zatvorite oči i zamislite sobu koja miriše po starim knjigama i vosku koji pada sa svijeće na drveni podložak. Negdje u kutu, gramofonska ploča tiho pucketa, njezina melodija stara, ali poznata. Koraci odjekuju s drugog kraja prostorije. Nisu glasni, više nalik na nečiji nesiguran dolazak ili možda odlazak. Šapat prolazi kroz zrak, nejasan, gotovo poput misli koje se ne izgovaraju naglas

Ovo bi mogao biti početak radiodrame — prostora u kojem zvuk preuzima glavnu ulogu, gradi slike u mislima slušatelja i vodi ih kroz priču bez ijedne vidljive scene. U tom svijetu zvuka već godinama stvara Pavlica Bajsić Brazzoduro – dramaturginja, redateljica i radijska autorica koja istražuje granice između kazališta i radija, stvarnog i zamišljenog, glasa i prostora. Kroz Radioteatar i razne nezavisne projekte otvara prostor za eksperiment, igru i drukčiji način slušanja. S Pavlicom smo razgovarali o njezinom putovanju u svijet radiodrame, korištenju zvuka za stvaranje emotivnih iskustava te o tome kako publika u kazalištu oblikuje njezine radove. Dotaknuli smo se i značaja Centra mladih Ribnjak, gdje doprinosi povezivanju mladih te stvara prostor za kreativno izražavanje i međusobno razumijevanje među različitim generacijama i kulturama.

Možeš li se prisjetiti osjećaja i uzbuđenja zbog sakupljanja novog znanja, istraživačkog procesa?

Odluka da 2003. odem u Pariz na magisterij dogodilo se prije svega iz ljubavi jer sam tada bila zaljubljena u jednog momka koji je tamo živio i trošili smo jako puno novaca na telefon. U eri prije videopoziva bilo je jeftinije napraviti takav jedan pothvat. Kažem pothvat jer nikada do tada nisam ni pomišljala da ću se odseliti iz Zagreba, niti je moj francuski u tom trenu bio na zadovoljavajućoj razini za takav jedan studij. Imala sam veliku sreću da je Paris 8 poznat kao vrlo otvoren fakultet, da sam imala preporuku profesorice Rade Iveković koja je nekoć tamo predavala, da je uz mene na istom odsjeku studirala i prijateljica Agata Juniku, koja mi je puno pomogla, te da je moj mentor Stéphane Douailler bio izuzetno strpljiv i zainteresiran za moj projekt o dokumentarnom zvuku. Kao što sam već rekla, Paris 8 izuzetno je otvoreno mjesto i u jednom sam trenu imala čast da se u velikoj oronuloj kući kraj željezničke stanice u Ablonu gdje sam živjela organizira oproštajka velikog Alaina Badioua koji je odlazio u mirovinu. Studenti našeg odsjeka bili su iz cijelog svijeta i svirali su do kasno u noć, a Jacques Rancière pomagao nam je u kuhinji rezati pršut. To su ovako neke anegdote koje više niti nemam kome ispričati.

“Sjećam se i te svoje lude hrabrosti da slušam predavanja na francuskom i da dijelove koje ne razumijem pokušavam “akustički imaginirati”, razumijevati na nekoj drugoj razini.”

U tom smislu to je uzbuđenje bilo veliko jer nisam sletjela na neki “normalan” fakultet i bio je cijeli taj malo “pomaknuti” kontekst oko mene. Sjećam se tog prvog osjećaja da imam pravo početi od nule, da se mogu nekako ponovno vratiti sebi, čitanju i pisanju jer, zahvaljujući stipendiji francuske vlade, prvi put nisam morala raditi uz studij, što mi je inače uvijek bio u Zagrebu taj veliki problem zato što su troškovi podstanarstva zahtijevali svoje. Sjećam se i te svoje lude hrabrosti da slušam predavanja na francuskom i da dijelove koje ne razumijem pokušavam “akustički imaginirati”, razumijevati na nekoj drugoj razini. A potom čitanja Deleuza s debelim rječnicima i iritantnim zaustavljanjima nakon svakih par rečenica i traženja značenja, sklapanja tog nekog imaginarnog mozaika u glavi – mozak mi je kipio od napora. Ta avantura završila je pisanjem radnje od sto stranica na francuskom u sobičku kod Sande Hržić i Darka Rundeka u kvartu Montreuil, oni su mi dali utočište i hranili me dok sam pisala i danju i noću. Danas bi se to zvala rezidencija. Na istom odsjeku upisala sam i doktorat, odradila prvu godinu, čak sam i bila izlagala na nekoj frankofonoj filozofskoj konferenciji u Tunisu. Sve to skupa bilo je nevjerojatno i zapravo teško održivo ako nisam željela ostati u Parizu, a nisam. Tad me život već odvukao u Berlin, koji je zapravo moja velika ljubav. Pokušala sam tamo nastaviti s doktoratom, ali uskoro su se rodila djeca te mi je bilo i fizički i financijski nemoguće završiti to istraživalačko putovanje. Sad kad gledam unatrag, shvaćam da je i ovo puno. Ali tad sam željela paralelno živjeti nekoliko života i u svakome se do neke mjere ponovno izmisliti. Zašto? Ne znam, to zasigurno ima veze i s tom dugom frustracijom da se u Zagrebu nisam mogla stabilizirati niti zaposlenjem niti stambeno.

Otkud tvoj osobni interes za te teme i tu vrstu umjetnosti?

Tata Zvonimir Bajsić uveo je u naš dom magnetofon i zvuk pisaćeg stroja. Mama miris kazališne šminke. Tatu sam izgubila u dobi od 13 godina, a mama je također zbog bolesti prerano morala prestati glumiti. Ali to nešto ostalo je zapisano u mojim prstima makar sam se ja dugo godina opirala tomu jer nisam vjerovala da imam njihov talent, a bojala sam se da svi to očekuju od mene. Tih 90-ih radila sam u štali, studirala etnologiju, svašta nešto.


Misliš li da se u hrvatskom obrazovnom sustavu posvećuje dovoljno pozornosti radiodramskoj formi? Kako potencijalno poboljšati situaciju?

RadioTeatar jako puno radi po tom pitanju iako smo mi sami u tome premali igrači. No u okviru programa Kulture i umjetnosti u zajednici Grada Zagreba održavamo već treću godinu program Radio Voćarska u Mjesnom odboru Voćarska. Osim predstava, koncerata i dvorišnog radija, svakog proljeća radimo i s djecom u osnovnim školama gdje postoji interes za radijskom grupom. Uvidjeli smo da se slijedom raznih EU projekata u školama nakupilo tehničke opreme, ali da nas nastavnici trebaju jer su često ostavljeni sami s tom opremom. Osim umjetničkog rada, Ljubica Letinić i ja imamo dugogodišnje iskustvo rada u Obrazovnom i dječjem programu Hrvatskog radija (koji nas je prije 30 godina i spojio), što je izuzetno dragocjeno za rad s djecom i nastavnicima.

“Stvaramo neki svoj mali kurikulum i krug stvarno vrhunskih predavača.”

Ove godine taj smo program proširili i organizirali dva radijska vikenda za nastavnike u kojima su zainteresirani nastavnici mogli besplatno doći do osnovne tehničke poduke, kao i do minikurikuluma iz dokumentarne radiodrame i adaptacije teksta za radio koje su vodile naše bivše učenice, a danas afirmirane umjetnice Marta Medvešek i Nina Bajsić. Tako da je RadioTeatar u tome smislu proaktivan i stvaramo neki svoj mali kurikulum i krug stvarno vrhunskih predavača.

Kako je nastala ideja za osnivanje RadioTeatra?

Radiofonski teatar je nastao premijerom “Hoerspiela: male igra za slušanje (i gledanje)” prije 12 godina u Kuli Lotrščak. Prvih pet godina djelovali smo u sklopu Multimedijalne kolibe, u kojoj je Zrinka Šimičić Mihanović razvijala svoje projekte suvremenog plesa i somatskih praksi. U jednom trenu toliko smo se razvili i proširili u svojoj heterogenoj praksi da je bilo jednostavnije izdvojiti se, stvoriti neki svoj identitet usmjeren isključivo na misiju povratka koncentriranom slušanju. Tako je nastao RadioTeatar.

Što je za tebe glas, a što zvuk?

Glas i zvuk pripadaju našem najranijem iskustvu povezivanja jer ih osluškujemo još u majčinoj utrobi. Kasnije se ta veza gubi, da bi se potom vratila na samom odlasku, kad je osjet sluha, uz dodir, posljednje što nas napušta. Glas mi donosi osobu, raspoloženje, nemir ili mir. Na osnovi samo glasa zamišljam osobu kojoj on pripada. Zvuk je između ostalog i zvuk glasa, ali i zvuk svijeta. Ne donosi u toj mjeri karakter, više asocijacije, osjećaje, sjećanja na proživljeno i na neproživljeno.

Što te najviše inspirira u zvuku kao umjetničkom izrazu?

Snaga doživljaja kakve po meni nema u drugim umjetnostima, osim u glazbi, koja je također umjetnost zvuka. Zato krojenje dokumentarnih i igranih zvučnih materijala, terenskih snimaka i tišina nalikuje stvaranju partiture, odnosno “koreografiji zvuka”, kako piše australska autorica Kaye Mortley, moj veliki uzor.

U procesu rada kazališne predstave, koja ti je uloga najdraža? Zašto?

U specifičnom načinu rada kakav njegujemo u radiofonskom teatru najviše volim to da sve raste otprilike u isto vrijeme, kao što se priprema emisija za radio. Sve se nekako orkestrira i potom “montira”. Svjetovi kazališta, radiofonije, glazbe, snimki, izvedbi uživo… Najviše volim istraživalački dio koji dođe prije svega i volim kad na kraju imamo tu fazu “montiranja”.

Kako publika reagira na projekte koji uključuju zvuk i radiofonijske forme?

Za sada jako dobro. Mislim da je “Hoerspiel” u tom smislu probio led. Tamo je publika koja nas prati prihvatila da su dijelovi isključivo iskustvo slušanja radija. Nakon toga, to očekuju na svakom drugom projektu. Kad gostujemo u drugim gradovima, uvijek je ponovno prisutan taj “hoerspiel efekt”, kako ga odmilja zovemo, to čuđenje publike da se zapravo zatekla u imaginarnom radijskom studiju, a ne u kazalištu.

Koju ulogu publika ima u tvojem stvaralaštvu – razmišljaš li o slušatelju/gledatelju dok stvaraš?

Naravno. Ja sam ta prva gledateljica/slušateljica. Pokušavam gledati i slušati otvoreno i znatiželjno.

Ako bi morala odabrati jednu emociju ili ideju koju bi željela ostaviti publici nakon pogledane/poslušane predstave, koja bi to bila?

Osjećaj utjehe, da postoji neki veliki kontinuitet kojeg smo dio. Iako, zbog svega što se danas događa, osjećamo se istrzanima u tisuću komadića, nepovezani s onim što je bilo i s onim što slijedi.

Od kraja 2021. ravnateljica si Centra mladih Ribnjak. Možeš li se sada osvrnuti na vrijeme provedeno u toj instituciji?

Sada je nešto više od tri godine da sam tamo i ušla sam u zadnju, četvrtu sezonu. Jako sam ponosna na sve što smo tamo zajednički pokrenuli, a tu mislim i na kolektiv koji sam zatekla i na vanjske suradnike koje smo privukli, nezavisna scena s kojom puno radimo, a sada smo dobili i nekoliko novih kolega, programi su nam iz godine u godinu sve više podržani od Grada, tako da je ustanova sve stabilnija.

Neke goleme infrastrukturne probleme koje je ustanova vukla zaista desetljećima smo riješili. Čekamo sada obnovu jer je naša obnova jedan od prioriteta u novoj kulturnoj strategiji Grada Zagreba, krenuli smo u izrađivanje dokumentacija, ušli smo u proces. Programski pokušavamo njegovati i ono što je tradicija u ovom Centru, ali istovremeno i pratiti suvremene društvene potrebe, spajati to dvoje. Da smo na dobrom putu dokazuje i da smo s projektom Alternativna nastava početkom svibnja u Beču osvojili SozialMarie, međunarodnu nagradu za društvene inovacije i to u krugu od 400 prijavljenih projekata.

Koju ulogu Centar mladih Ribnjak ima u kulturnom i umjetničkom životu Zagreba?

Kroz program Scene Ribnjak pokušavamo se od početka mog mandata pozicionirati kao jak saveznik nezavisnoj sceni, ali ne stihijski, nego uspostavljajući neki naš mikrosustav, sustav rezidencija, javne pozive, program mentorstva “jedan na jedan” i slično. To mi je odmah bilo bitno. Da se odmaknemo od načina komunikacije u stilu “imam ti super projekt, ‘ajmo popit kavu”, čime se a priori isključuje ljude koje ne poznajemo osobno. Uostalom, taj mikrosustav bio je potreban da stvarno vidimo koje su potrebe nezavisne scene i kako im možemo sustavno organizirati razne vidove podrške i osnaživanja. Mikrosustav da omogućimo zajedničko maštanje. Tu je i golem projekt Radost s Ribnjaka kroz koji cijelu nastavnu godinu u vrtićima i osnovnim školama naši rezidenti provode 240 umjetničkih radionica s naglaskom na lutkarstvo, rock, klasičnu i eksperimentalnu glazbu, oživljavaju one stvari koje kroz kurikulume umiru ili nikad u njima nisu ni stajali.

Prije svega radost stvaranja. Potom eksperimentalni projekt Prva stanica do Zvijezde, gdje vrhunski autori podučavaju srednjoškolce u pisanju kratkih priča iz kojih nastaju radiofonska djela, stripovi, scenariji i kratki filmovi. Ta zbornica stvarno je duboko motivirana; naše dvije susjede Olja Savičević Ivančević i Dora Šustić, potom Ivana Bodrožić, Ljubica Letinić, Ena Jurov, Ivan Sikavica. A motivirani moraju biti i srednjoškolci koji je pohađaju, jer se radi o pet mjeseci predanog rada. Uz to, poznati smo po tome da na inovativan način promišljamo interkulturu. Prvi dani mog mandata koincidirali su s agresijom na Ukrajinu pa smo u roku od dva tjedna krenuli s Hurtokom, subotnjim radionicama za ukrajinsku djecu gdje je svaki put jedan drugi razred iz naših okolnih škola bio domaćin. Kasnije smo to proširili i s psihološkom pomoći za ukrajinske majke koju je pružala jedna ukrajinska psihologinja u našim uredima, dok su njihova djeca u prizemlju bila na radionicama. Tu smo godinu dana doista mobilizirali veliki broj suradnika, od nezavisne scene do drugih centara za kulturu (KUC Travno, KNAP, Centar za kulturu i film August Cesarec), a konceptu su se pridružili i neki drugi nezavisni društvenokulturni centri u Hrvatskoj kao što je DKC Kino u Sv. Filip Jakovu.

“Pokušavamo stvoriti neku vrstu interkulturne glazbene scene, a da se to dogodi, potrebni su redoviti koncerti i druženja koja onda pokreću nove suradnje.”

Prošle godine u suradnji s Lucijom Mulalić i Centrom za mirovne studije krenuli smo u glazbeni ciklus Iza ugla, uho svijeta koji spaja domaće glazbenike sa stranim glazbenicima koji sada žive u našem gradu. Pokušavamo stvoriti neku vrstu interkulturne glazbene scene, a da se to dogodi, potrebni su redoviti koncerti i druženja koja onda pokreću nove suradnje. Bez toga je takav vid suradnje samo mrtvo slovo na papiru. Kurator ovog programa je naš susjed, glazbenik Nenad Kovačić. Interkultura se zbiva i kod nas u Ribnjaku, ali i izvan kuće. Primjerice, s u Beču nagrađenom Alternativnom nastavom ulazimo i u osnovne i srednje škole. Radi se o susretu učenika osnovnih i srednjih škola s drugim i drukčijim kulturama, ljudima, običajima, umjetnicima, intelektualcima, aktivistima iz raznih dijelova svijeta, koji su postali naši sugrađani, a ujedno mogu biti i naši učitelji u interkulturalnom dijalogu. Kroz nastavne sate geografije, glazbene i likovne kulture, politike i gospodarstva, ŠiZ-a i ZAG-a, učenice i učenici šezdesetak zagrebačkih osnovnih i srednjih škola susreću se s drugim i drugačijim kulturama i običajima, iz raznih dijelova svijeta. Sada smo već prošli 70-ak škola u Zagrebu i “preuzeli” oko sto nastavnih sati. Sve to bilo bi nemoguće bez vrlo uske suradnje s dva Ureda, Uredom za kulturu i civilno društvo te Uredom za obrazovanje, sport i mlade.

Koliko je važno stvarati programe koji povezuju različite generacije, različite kulture i nacije?

Pa mislim da nema važnije stvari, zar ne? Zato su centri za kulturu toliko bitni kao jedan sustav kojim kapilarno možemo promicati intergeneracijska i interkulturna iskustva i stvarati nova te tako utjecati na tkivo društva u kojemu živimo. Pratim inače rad jednog zanimljivog mirotvorskog tandema, Palestinca i Izraelca, Aziza i Maoza, i oni kažu da nada nije nešto što nam je dano ili što možemo izgubiti. Nada je akcija. Zvuči jednostavno, a zna biti tako teško.

Što bi poručila mladim umjetnicima koji žele djelovati u području kulture, bila ona nezavisna ili institucionalna?

Uf, ovo mi je možda najteže pitanje i možda ću malo okrutno odgovoriti. Rekla bih im da pokušaju odvojiti poslove. Umjetnički od onog svakodnevnog za platiti račune. I poželjeti im da onaj koji rade kako bi platili račune bude blagonaklon te da im ostavlja dovoljno vremena i koncentracije za istraživanje svog umjetničkog poziva. A u njemu da traže svoj autorski glas, međusobno se povezujući, surađujući i dajući podršku, kao što je to, primjerice, u plesnom kolektivu Škvadra, koji su isto bili naši rezidenti. Zanos oko stvaranja, svojevrsno emocionalno uzbuđenje, strah i stres često nam zatvaraju oči nad onim što je bitno. Kakvi smo jedni drugima.

Foto: Kristina Josić