Priča o AI-ju ne prestaje, i danas o njemu govorimo u kontekstu naših poslova, mentalnog zdravlja, znanosti, a kao jedna od najčešćih tema nameće se pitanje uporabe u umjetnosti
Prije nekoliko mjeseci medijski prostor zatrpale su AI.kreacije u stilu legendarnog studija Ghibli, što je najintenzivnije do sada otvorilo pitanje o tome što AI uopće znači za umjetnost. Dilemama prkose brojni umjetnici koji pokazuju kako je umjetna inteligencija alat u stvaranju novih, originalnih koncepata koji i dalje ostaju upravo to – originalni i njihovi.
Maja Petrić spaja ga s nečim što je, na prvu, sasvim oprečno umjetnoj inteligenciji – prirodom i ljudskošću. Štoviše, radi to još od 2001. godine, kad AI kakvog danas poznajemo nije bio ni u primisli. Ljetos je dobila međunarodnu nagradu za inovaciju u digitalnoj umjetnosti, što je bio povod našeg razgovora, no posljednje je tjedne provela na putovanjima – postavljala je novu trajnu instalaciju u Koreji, a izlagala je i na grčkom Mikonosu.
U trenutku kada diskurs o AI-ju nepredvidivo vrluda između pozitivnog i negativnog, Maja se nametnula kao netko s kim možemo razgovarati o AI-ju manje senzacionalistički. Razumije snagu umjetne inteligencije, ali umjesto da je prikazuje kao nešto što nas udaljava od ljudskosti, ona suptilno argumentira da ćemo uvijek pripadati ponajprije prirodi, kao i da AI nije zamjena za išta, nego samo evolucija.
Umjetnica, profesorica i doktorica umjetnosti otkrila nam je pozadinu spajanja tehnologije i prirode, kako zapravo nastaju njezina djela i što znači koristiti podatke iz stvarnosti u njima. Podsjetila nas je i na to da se odmaknemo od same etikete “AI” jer taj termin sve češće sputava razumijevanje najnaprednijih tehnologija.
Prije svega, možeš li nam malo približiti što se događa u tvojim radovima i kako oni funkcioniraju u najkraćim crtama na nekoliko konkretnih primjera?
Priroda nije nešto izvan nas. Mi smo priroda. Kad je uništavamo, uništavamo sami sebe. To je jedna od najkritičnijih tema našeg vremena i ja je pokušavam pretočiti u umjetnost kroz koju tu međuovisnost možemo doista osjetiti. Zato subvertiram nove tehnologije, odmičem ih od njihova prvotnog smisla i spajam ih s tradicionalnim medijima kako bih stvorila novi umjetnički jezik – kroz koji možemo ne samo zamišljati nego i doživjeti našu presudnu povezanost jednih s drugima i s prirodnim svijetom.
Primjerice, serija Specimens of Time: Spectrum sastoji se od podatkovno vođenih svjetlosnih skulptura koje nastoje sačuvati atmosferu najdragocjenijih prirodnih okoliša na Zemlji – onih koji pred našim očima nestaju ili se nepovratno mijenjaju. Svaka skulptura funkcionira kao iluminirani artefakt koji hvata efemerne kvalitete svjetlosti, snijega, koraljnih grebena ili prašuma prije nego što zauvijek iščeznu ili izgube svoj prepoznatljivi oblik.
Spajajući umjetnu inteligenciju s realnim ekološkim podacima – poput porasta temperature oceana ili razine zagađenosti zraka – ove skulpture postaju živi dokumenti ekoloških promjena. Boja, ritam i intenzitet svjetla reagiraju na promjene u prirodi, pretvarajući apstraktne klimatske podatke u neposredno, visceralno iskustvo. Na taj način djelo istodobno djeluje znanstveno i emotivno, kao svjedočanstvo i kao upozorenje.
Drugi primjer je instalacija We Are All Made of Light, imerzivno umjetničko djelo o našoj međusobnoj povezanosti. Korištenjem prilagođene umjetne inteligencije, interaktivnog svjetla i prostornog zvuka, stvara se osjećaj ulaska u konstelaciju u kojoj svaka osoba postaje jedna od zvijezda. Obris posjetitelja pretočen je u svjetlost i ostaje kao trag među drugima – stvarajući mapu prisutnosti kroz vrijeme. Prirodna ljepota svemira evocira se kako bi otkrila veze među nama i s ostatkom svijeta, veze koje su često nevidljive, iako stalno prisutne.
Često koristiš stvarnu datu iz prirode – primjerice, u radu Specimen of Time: Burn koristila si atmosferske podatke iz prašume Hoh u SAD-u. Kako zapravo izgleda proces skupljanja tih podataka i onda prenošenja u umjetnički rad?
U radu Specimens of Time: Burn koristila sam stvarne podatke o temperaturama iz šest meteoroloških postaja na Olimpijskom poluotoku. U suradnji s računalnim znanstvenikom Mihaiom Jalobeanuom razvila sam softver koji u stvarnom vremenu obrađuje te podatke i uspoređuje ih s 20-godišnjim povijesnim prosjecima. Kada se pojave klimatske anomalije, one se u instalaciji prevode u crvene i narančaste svjetlosne obrasce. Djelo se stalno mijenja, baš kao i okoliš koji predstavlja.
“Cilj je da publika ne vidi samo brojke ili grafove, nego fizički osjeti što znače klimatske promjene.”
Cilj je da publika ne vidi samo brojke ili grafove, nego fizički osjeti što znače klimatske promjene. Kad prostor počne pulsirati crvenim svjetlom, gledatelji osjećaju hitnost i krhkost pejzaža koji nestaje. To je način da se kompleksna znanost pretoči u neposredno iskustvo – i da se stvori emocionalna veza s prirodom koja se mijenja pred našim očima.
Humano i tech često doživljavamo kao suprotnosti – poput nečeg ljudskog i robotskog. Ipak, ti u svom radu uspješno ispreplićeš ta dva svijeta. Kažeš da tehnologija ne služi samo za simulaciju i automatizaciju nego i za produbljivanje naše ljudskosti. Kako to postižeš?
Tehnologiju ne doživljavam kao nešto izvan čovjeka, nego kao produžetak naše ljudskosti. Ona je uvijek bila alat – od prvih sjekira iz kamenog doba, preko automobila i telefona, do današnjih algoritama umjetne inteligencije. Sve su to izumi ljudskog inženjeringa i, u svojoj srži, trebali bi služiti čovjeku.
Problem je u tome što je tehnologija danas često servirana u formi koja nas pretvara u pasivne konzumente. Takva uporaba je opasna – jer kad samo klikamo, skrolamo i prihvaćamo ono što nam je namijenjeno, gubimo mogućnost izbora i kritičkog odnosa.
“Cilj je preuzeti vlasništvo nad tehnologijom i iskoristiti je za ono za što izvorno nije bila zamišljena: stvaranje umjetnosti koja nas približava nama samima i jedne drugima.”
Zato u umjetnosti tehnologiju subvertiram – odmičem je od uobičajene funkcije i pretvaram u poetski medij. Moj je cilj preuzeti vlasništvo nad njom, iskoristiti njezinu moć za ono za što izvorno nije bila zamišljena: stvaranje umjetnosti koja nas ne udaljava, nego približava nama samima i jedne drugima.
Drugim riječima, subverzija nije samo kritika nego i preraspodjela moći – vraćanje tehnologije iz ruku industrije u prostor umjetnosti, gdje može otvoriti intimna i osjetilna iskustva umjesto da nas pretvara u pasivne konzumente.
Počela si stvarati ovakav tip umjetnosti još 2001., kad je umjetna inteligencija bila u povojima. Kako je tada izgledao tvoj rad s tehnologijom i što je za tebe bio “AI prije AI-ja”?
Umjetna inteligencija područje je računalne znanosti koje razvija sustave sposobne izvoditi zadatke koji su inače vezani uz ljudsku inteligenciju – poput učenja, raspoznavanja uzoraka, donošenja odluka ili stvaranja. Ono što me zanima nije etiketa “AI”, nego najnaprednije tehnologije našeg vremena – od računalnog vida i strojnih sustava do danas generativnih modela. Od 2001. istražujem kako te tehnologije subvertirati u umjetničke alate.
Tvoja djela su tehnički vrlo kompleksna. Koliko je produkcija takvih radova zahtjevna u smislu logistike i financija?
Produkcija je velika operacija – zahtijeva specijalne optičke materijale, elektroniku, vlastiti softver, transport, montažu i tim ljudi različitih struka. Financijski je zahtjevno, ali dugoročno održivo: djelo može živjeti godinama u institucijama, javnim prostorima i privatnim kolekcijama. Vrijednost nije samo u objektu nego i u iskustvu koje prenosi i ostaje relevantno kroz vrijeme.
Jesi li se ikad bavila drugom vrstom umjetnosti? Zašto baš generativna umjetnost i AI?
Da, krenula sam iz eksperimentalnog kazališta i performansa. Tehnologija je u moj rad ušla 2001. i otvorila pozornicu bez granica. Generativna umjetnost i AI omogućuju radove koji dišu s podacima iz prirode, reagiraju na prisutnost ljudi i nikad nisu isti. To nije zamjena za slikarstvo ili performans, nego njihova evolucija.
Za tvoje projekte potrebno je stalno učenje i praćenje tehnoloških promjena. Gdje si stekla znanja i kako ostaješ u koraku s tehnologijom?
Moja baza dolazi iz akademskog puta – magistrirala sam na NYU, doktorirala na University of Washington. Tehnologija igra ključnu ulogu, ali publika pamti osjećaj i iskustvo, ne tehnologiju. Dugogodišnja suradnja s računalnim znanstvenikom Mihaiom Jalobeanuom pomaže mi istraživati nove mogućnosti i subvertirati ih za umjetničke potrebe.
Kako dolazi do suradnji za trajne instalacije u inozemstvu?
Institucije, galerije i kuratori prate moj rad i sami me kontaktiraju kad prepoznaju da moj pristup odgovara njihovom kontekstu. Portfelj prethodnih instalacija i povjerenje ključni su razlozi za nove prilike, primjerice projekti u Koreji ili za National Geographic, Google i Microsoft.
Osjećaš li odgovornost prema načinu na koji koristiš tehnologiju u umjetnosti s obzirom na raspravu o etičnosti AI-ja?
Osjećam veliku odgovornost. Radim s vlastitim sustavima i prilagođenim algoritmima, umjesto gotovih rješenja. Tehnologija je poetski instrument koji otvara prostor povezanosti – s prirodom i jedni s drugima. Etika je jednako važna kao i estetika.
Koliko AI može biti previše? Kako vidiš njegovu ulogu u kreativnosti?
Za mene umjetna inteligencija nije suradnik, nego alat – poput kista za slikara. U seriji Specimens of Time: Spectrum AI ne stvara kompoziciju, nego unutar okvira koje sam ja postavila prevodi podatke iz okoliša u svjetlosne varijacije. Ja određujem pravila i ritam, a algoritmi ih izvode u uvijek novim oblicima. Ideja i kompozicija ostaju ljudske – tehnologija je samo medij koji omogućuje da ih osjetimo na drugačiji način
Možeš li preporučiti nešto za thought food?
Čitam svojoj kćeri slikovnice “Chirri & Chirra” autorice Kaya Doi – voze bicikle kroz podvodne svjetove i nailaze na čudesna bića. To je magijski realizam koji inspirira maštu. Također razmišljam o filozofu Ernstu Blochu i Borgesovim pričama – imaginacija koja otvara prostor za beskonačne mogućnosti.
Foto: Privatna arhiva
