“Oni su mali, ali su veliki”, citirat ćemo kultne “Smogovce” prilikom predstavljanja ovih mladih umjetnika
Njihovo likovno djelovanje zadobilo je veliku pažnju publike; prodaju svoje radove, od toga žive. Neki od njih bacili su se u poduzetničke vode i rade sasvim lude stvari, usudili bismo se reći, za ovu našu malu umjetničku scenu i publiku.
Mladi umjetnici na domaćoj sceni
Osvajaju nagrade, izrađuju ručno rađene keramičke pločice, murale, ilustriraju dječje knjige i slikovnice. Oni su mladi umjetnici na domaćoj sceni, a evo što kažu o njoj – ima li prilika, kako vide svoju budućnost, što preporučuju onima koji dolaze nakon njih… Razgovarali smo s Albom Miočev, Lorenom Almaši i Dominikom Vukovićem, koji su nam otkrili svoju perspektivu rada i djelovanja na domaćoj sceni
Alba Miočev
“Teme kojima se bavim većinom su osobne. Trenutačno su mi najbitnije emocija i ambijent koje želim prenijeti svojim slikama.”
Kako bi ocijenila mogućnosti “proboja” na domaću umjetničku scenu?
Što se tiče slikarstva, postoji puno natječaja za izlaganje i ako kontinuirano izlažeš nekoliko godina, otvori se niz opcija, od kojih odabereš one koje ti najviše odgovaraju. Uvijek mi je teško reći nešto konkretno na ovu temu, ali ako radiš nešto u što vjeruješ, mislim da ljudi to mogu osjetiti. U startu nije uvijek lako zadržati pozitivne misli da će ono što radiš biti shvaćeno ili doživljeno, ali tada treba samo nastaviti i vjerovati u svoje ideje.
Imate li dovoljno prilika za izlaganje i, između ostaloga, živjeti od svog umjetničkog rada?
Mislim da prilika za izlaganje ima dosta. Veći je problem s ateljeima, prostorima za rad, skladištenjem. Ako ne postoji netko tko je posrednik u prodaji radova, teško je balansirati između slikanja, dogovaranja poslova, prodaje i sl. To zahtijeva jako puno posla, od kojeg ostane malo vremena za najbitniju stvar – sâm rad, slikanje. Dio sam Kolekcionarta pa, nasreću, oni obave velik dio tog posla i mislim da su takve umjetničke platforme ono što nam je potrebno za lakšu komunikaciju između umjetnika i publike.
Možeš li nam predstaviti svoj umjetnički pravac i djelovanje?
Uvijek kažem da se ne mogu smjestiti u nikakav umjetnički pravac jer mislim da ću se time zablokirati od napretka i promjene, ali nakon nekoliko godina i serija radova, vidim da se vrtim oko par istih tema. Često razmišljam o prolasku vremena i sličnim vedrim temama (smijeh). Teme kojima se bavim većinom su osobne. Trenutačno su mi najbitniji emocija i ambijent koje želim prenijeti svojim slikama.
Koji su tebi osobno mediji najzanimljiviji – vidjela sam da crtaš po tkanini, kao i murale?
Moj primaran medij jest slikarstvo, a najdraža tehnika ulje na platnu. Jednako mi je zanimljivo slikanje i skiciranje, ali u slikanju postoji doza ozbiljnosti i predanosti koju treba učiti dozirati. Taj proces vidim kao trening strpljenja i donošenja odluka. Crteži na tkanini nastali su kao nastavak crteža u sketchbooku i podslike koji su mi služili kao smjernice za rad. Na tkaninama sam se odlučila zaustaviti na linijskom crtežu jer u skici postoji nešto svježe što se na slikama ponekad ne vidi. Murale radim rjeđe, ali su mi izazovni i fizički zahtjevniji te volim raditi u novim prostorima.
Ove godine osvojila si i Grand Prix na “Erste Fragmentima”.
Jako sam sretna i zahvalna! Otkupljen rad “Dial-up” radila sam u kombinaciji tehnike ulja i tkanja, što nikad prije nisam radila, ali znala sam da sam “odčepila” nešto u sebi. Grand Prix uključuje i samostalnu izložbu u Galeriji Kranjčar, pa mi je to omogućilo nastavak serije na otkupljen rad i razvoj te ideje dalje.
Možeš li usporediti prilike za umjetnike ovdje i u Europi?
U Belfastu i Berlinu bila sam još u studentskom stanju uma pa ne mogu napraviti najbolju usporedbu. Sve se svodi na to koliko radiš i kakvu viziju života imaš. Imala sam suradnje s Francuzima, ali teško je usporediti naše malo tržište s puno većima. Zagreb se s novootvorenim galerijama i scenom kreće ka boljem.
Savjet za mlade umjetnike?
Radite ono što volite jer sve ima svoju publiku. Nema smisla prilagođavati se tuđim stilovima. Najbolje prolazi ono u što vjeruješ i uvijek će se naći ljudi spremni pomoći. I bitno je znati reći “ne” stvarima koje vam ne djeluju dobro na prvu.
Dominik Vuković
“U posljednje vrijeme propitujem to što mi se radi i kako mi se radi. Nisam još sa svime načisto.”
Može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti?
Može, ali kvaliteta umjetničkog života ovisi o više faktora. Mnogi umjetnici rade više stvari istovremeno – od izložbi do primijenjene umjetnosti, radionica, prosvjete. Put je težak te zahtijeva strpljenje i otpornost na razočaranja.
Kako si počeo ilustrirati dječje slikovnice?
Počeo sam odmah nakon diplome, prije deset godina. Prve naslovnice radio sam za Frakturu, na preporuku Roka Crnića. Suradnja s Malim zvonima donijela mi je osjećaj da sam pravi ilustrator. Nagrada za dobar posao je još posla – to vrijedi i za mogućnost življenja od likovnosti.
Posebnosti rada na ilustracijama za djecu?
Knjiga za djecu mora biti dobra i djeci i odraslima jer spaja roditelje i djecu. Ilustraciju treba tretirati kao slikarstvo i crtež – slobodno i živo. Djeca razumiju fine metafore i takav pristup može biti uvjerljiviji od konvencionalnog, poput Disneyja.
Kolonije i radionice – važnost?
Važna su životna iskustva i upoznavanje drugih umjetnika. Najvažniji je ljudski moment i kontakt.
Umjetnički pravac?
Nemam pravac, ali imam uzore iz različitih razdoblja. Mijenjam tehnike iz znatiželje. Stil mi je teško opisati.
Na čemu trenutačno radiš?
Na knjigama za Mala zvona. Detalje čuvam za sebe dok ne budu gotove.
Inspiracija?
Ponekad lakše, ponekad teže. Zanima me humor kao dramska forma, ali još ne znam što s tim. Inspiracija je aktivan rad i proces.
Lorena Almaši
“Uživam u izradi keramičkih pločica jer napokon mogu biti toliko raznovrsna bez da se osjećam rastrgano.”
Kako si prešla iz grafike i slikarstva u keramičke pločice?
Oduvijek sam htjela dati konkretniju svrhu umjetnosti. Slike mi nikad nisu potpuno “sjedale”, dok sam u skulpturalnim instalacijama više uživala, ali bile su logistički zahtjevne. Suprug i ja zaljubili smo se u proces izrade pločica i započeli tu priču.
Proces izrade?
Svaka pločica prolazi ručni proces – oblikovanje, sušenje, prvo pečenje, oslikavanje, drugo pečenje. Najviše radimo po narudžbi, u suradnji s klijentima, ali razvijamo i vlastitu kolekciju.
Umjetnički pravac i inspiracija?
Volim mijenjati smjerove kako se i sama mijenjam. Sada uživam u pločicama jer mogu biti raznovrsna bez osjećaja rastrganosti. Suradnje s klijentima donose nove pristupe i izazove.
Ocjena mlade domaće scene?
Postoje iznimno talentirani umjetnici. Postoje prilike, ali sve ovisi o ustrajnosti. Kolekcionart je primjer platforme koja podiže scenu.
Prilike za izlaganje?
Danas ih ima, publika je otvorenija. No meni osobno stalno izlaganje i neizvjesnost nisu odgovarali pa sam krenula drugim putem.
Budućnost u umjetnosti?
Vidim je kroz keramičke pločice. Raznovrsni projekti dali su nam širok spektar tehnika i veselim se budućem stvaranju.
