Tekst obično ima uvod, no ovog puta dovoljno je samo napisati – heroina Donna Vekić. Razgovarali smo s njom o tenisu, mentalnom zdravlju i ljepoti
Horoskopska si Račica. Povjeruješ li katkad zvijezdama?
Vjerujem u horoskop, mama se toga grozi.
Za vas Račice horoskop kaže da ste izrazito emotivne, ali da su vaše emocije i raspoloženje vrlo promjenjivi pa u oluji osjećaja u jednom trenu možete biti jako tvrdoglave, u drugom popustljive, u trećem ljutite, pa blage. Opisane ste kao iznimno lijepe, a ističe vas bujna kosa. Ima li tu malo tebe?
Nije zahvalno komentirati ljepotu, ali ostalo definitivno da. Veliki sam emotivac i, kao što kažu za Rakove, uvijek prvo mislim na druge, a tek onda na sebe. Nažalost, to je tako. Nije da puno čitam ili pratim horoskop, ali da, te neke stvari se poklapaju. Samo ne mogu baš reći da je kosa moj adut, zato imam ekstenzije.
Ekstenzije su ti savršene, sjajno napravljene, nikad ne bih primijetila. Drže se dobro i kad igraš?
Hvala jer bez ekstenzija se osjećam kao da sam ćelava. U posljednje vrijeme, ne znam je li od korone ili stresa, dosta mi je kose otpalo. Moja prirodna kosa je duga, ali nije gusta, pa mi ekstenzije pomažu, a niti ih ne osjetim. Ne bih mogla igrati da me smetaju. Moram pohvaliti svoju frizerku Katicu Topčić koja već nekoliko godina brine o mojoj kosi i svi mi uvijek pohvale kosu i boju. Puno putujem, a strah me ići bilo kamo drugamo frizeru na bojenje ili šišanje. Čekam da dođem u Zagreb kako bih prvo otišla frizeru, pa na tretmane lica.
Katica je super žena i stručnjak! Ako joj se štuca, evo to je zbog nas. Nedavno si napravila malu promjenu i dala ošišati šiške. Sad kad su kratke, što ti se čini, jesu li šiške samo dobra ideja, a zapravo nepraktične?
Šiške mi je ošišao dugogodišnji prijatelj iz New Yorka, Francuz koji tamo ima salon. I on se iznenadio tom odlukom. Na šišanje me potaknuo jedan muški prijatelj kojemu se to baš sviđa, tako da…
Super ti stoje, no imam iskustva s nezgodancijama koje dolaze sa šiškama. Maste se na dnevnoj bazi pa ih svako jutro moraš oprati i namjestiti, brzo narastu i onda bockaju u oči, zahtijevaju kopčice, špangice…
A da, nisu baš jednostavne za održavanje – to stoji. Za šiške ću reći mladost-ludost, ali unatoč svemu tome, ne smijem reći da sam požalila.
Koje tretmane lica voliš, najviše koristiš, koji pružaju najbolje rezultate?
Volim hydrafacial i PRP tretman plazmom. Plazma baš lijepo i dugo drži rezultate, a dobra mi je i za nježnu prirodnu zaštitu od sunca, što mi je najbitnije. Zato uvijek nosim i šilterice.
Smeta li te što u estetskom smislu, bi nešto mijenjala na sebi?
Isprobala sam svašta, pa i filere. S malčice botoksa ispeglala sam izraženu boru mrštilicu, iscrtala sam obrve i to mi je totalno promijenilo look nabolje. Najvažnije mi je izgledati prirodno i njegovano, zato više ni ne prakticiram ništa drugo osim PRP-a. Za mene je to najbolji tretman. A bih li nešto mijenjala? Uvijek bih nešto mijenjala, ali uglavnom to bude frizura, boja kose, ništa više od toga.
Odradila si ludu sezonu – Wimbledon, Pariz, sve je to ostavilo trag, ozljede?
Ajme, ruka mi je otpala na Wimbledonu, a onda opet u Parizu. Od Wimbledona, pa sve do kraja sezone, nakon svakog sam se turnira razboljela. Tijelo jednostavno nije moglo trpjeti sav taj napor, golemi stres, putovanja. Imunitet mi je baš pao i trebalo mije odmora. Uzela sam pet dana pauze samo da se naspavam i tih sam pet dana spavala po 11 sati svaku noć.
Dobro je da možeš kvalitetno spavati.
Da, jer nakon Pariza nisam mogla ni spavati.
Fascinantno je to kako se nosiš s boli i ozljedama. Kažeš: “Ruka mi je otpadala”, a cijelo si vrijeme njome igrala. Mi smrtnici, kad nam se od miša upali živac u šaci, ostajemo na bolovanju. Kako uopće odigraš tri duga naporna seta rukom koja kao da otpada od boli?
Imam jako visoku toleranciju na bol, a kad stvarno više ne mogu, to je onda kraj krajeva. Sjećam se jedne rupture mišića na nozi, otišla sam liječniku tek nakon nekog vremena da konačno to snimim jer više nisam mogla hodati. Pitao me koliko dugo već pauziram, a ja kažem: “Doktore, jedan dan”. Njegov mi je pogled rekao sve, pogledao me kao da nisam normalna.
Kažu stariji: “Pitat će te starost…”
“… gdje ti je bila mladost…” Često se to zapitam ujutro kad se probudim. Što će biti za 20 godina kad se jedva mogu spustiti niz stepenice? Silazim stepenicu po stepenicu.
Valjda će do tada izmisliti sjajnu novu tehnologiju koja će biti rješenje i za takve probleme, neke kućne robote za fizikalnu terapiju, robotske cipele s potpeticama koje lebde, ili je trik nikad ne prestati trenirati jer kad staneš…?
Mislim da nikad neću stati. Sigurno se neću ovoliko ubijati svaki dan, ali ću se uvijek baviti nekom aktivnošću. I kad sam na odmoru, možda ne svaki dan, ali svaki drugi, treći dan odradim barem lagani trening za istezanje. Obožavam pilates iako moji treneri to ne smatraju treningom.
Čuj da pilates nije trening… Onda puno nas živi u zabludi da treniramo. Rekla si da pet dana nisi trenirala pa nam otkrij, molim te, čarobnu formulu kako se ne ulijeniti? Daj nam ključ zlatnih vrata samodiscipline i upornosti jer mi laici vrlo smo labilni. Krenemo vježbati, uđemo u dobar ritam sami sebi super, jaki i nepobjedivi. Onda jedan dan preskočiš trening jer iskrsne “nešto”, drugi dan isto, pa dođe menga i to je par dana nevježbanja koji se u treptaj oka pretvore u par mjeseci samozavaravanja u stilu “sutra ću”. Kako se vratiti na mat nakon dulje pauze kad i mozak i tijelo rade sabotažu volje?
Kad vježbaš, osjećaš se super, moćno i jako, nema problema s motivacijom. U tim lijenim situacijama moraš se tjerati činjenicom da ćeš se sigurno nakon treninga osjećati bolje. To je fiziološki, hormoni prorade u tijelu i to se poslije osjeti. Da samo znaš koliko mi se puta ne da, ali to mi je posao. Znam da i kad se odmaram, moram nešto raditi. Neću si zamjerati ako u mjesec dana pet dana ne radim ništa, ali ne osjećam se dobro. Da po završetku sezone stanem, ne radim ništa, osjećaj je kao da me pregazio valjak.
Preskočim i najlaganiju jogu prva dva-tri dana menstruacije. Kako odigrati polufinale Grand Slama sa svim pred-, post- i menstrualnim simptomima?
Jako teško, psihički i fizički. To mi postaje sve veći problem, posebno posljednjih par godina. Tijelo se mijenja i sve se više mučim s tim. Budem sporija, umornija, lošije spavam, sve me boli, a o živcima da i ne govorim. Tražim rješenje, no još ga nisam našla. Molim Boga da se ne potrefi u vrijeme Grand Slamova i trpim.
Muka je, ali zato si bila najmlađa igračica u top 500, već u dobi od 16 godina među prvih 100, a prvi turnir osvojila si u dobi od 17 godina. Spartanska samodisciplina, treniranje ujutro od 04:30, od djetinjstva.
Da, tamo od desete godine.
Roditelji su te jedva budili?
Jesu, no više se toga ni ne sjećam. Znam da je od prvog razreda svako jutro prije škole prvo bio trening u 6:00 sati, i nakon toga sam išla na nastavu. Puno je bilo teže kad sam bila malo starija, u tinejdžerskim godinama u Londonu. Trening je bio svaki dan u 07:30, a to je značilo buđenje prije 06:00. E to mi je baš teško padalo. Danas rane treninge maksimalno izbjegavam, kad god mogu. Nisam ranojutarnji tip, ne volim ni pričati dok ne popijem kavu, a niti mogu biti s nekim tko bi pričao. Jutra su za tišinu i kavu, tek nakon toga mogu početi funkcionirati.
Danas se o mentalnom zdravlju, posebno mladih, dosta govori. Je li tebe, ali i šire, tvoju generaciju vrhunskih mladih sportaša, itko pitao kako se osjećaš, kako se nosiš s naporima, natjecanjima, gubicima i pobjedama; tugama, ljutnjama i ushićenjima, medijima, putovanjima, zemljama i gradovima daleko od kuće, sama na terenu uvijek iznova?
Nije. O tome se nije razgovaralo. Nekoliko puta radila sam s psiholozima, ali više zbog unaprjeđenja igre i ponašanja na terenu. Nije bilo ovog dijela vezanog za recimo to tako normalan život. I da, moj način života ostavlja tragove. Bitno je o tome razgovarati, pogotovo danas u doba kad nas oblikuju mobilni telefoni i društvene mreže. Vidim na turu i kroz WTA da je sada ipak malo bolje. Postoji psihološka podrška, no koliko je dovoljna, ne znam, ali barem nečega ima.
Pritom, tenis je mentalna igra.
Da, teško je. Tijekom meča ima jako puno oscilacija. Malo vodiš, pa malo gubiš, pa vodiš puno, pa izgubiš. Stalno se moraš vraćati, a često promašiš najveću glupost. Kako ne razmišljati o tome, kako u tome ne pretjerati, ne zamjerati si i ići dalje? Stvarno moraš biti mentalno jak. Mislim da su mentalna snaga i borbenost moji najjači aduti.
I servis! Kad mladi tenisač počne zarađivati, živjeti od svog rada?
Puno godina treba da otplatiš sva zaduženja jer tenis je jako skup sport i sve moraš sâm financirati, plaćati cijeli tim. No na to gledaš kao na investiciju, ulažeš u sebe. Meni se, hvala Bogu, isplatilo i višestruko vratilo, ali teško je, pogotovo na početku.
K tome su još tenisačice manje plaćene od tenisača. Ima li nade da se zarade izbalansiraju?
Nezgodno pitanje, pogotovo zato što sam u odboru igrača (WTA Players’ Council). Mi zastupamo povišenje novčane nagrade za žene, da se izjednačimo s muškima. Istina je da se njih percipira kao zanimljivije i da ljudi više gledaju muški tenis, ali je isto tako činjenica da na svim turnirima tenisači imaju prime slots i više vremena na centralnim terenima, zbog čega tenisačice uopće nemaju priliku predstaviti se publici. Borimo se da i to promijenimo te se nadam da ćemo se jednog dana za to izboriti.
Pitanje je koliko su tenisači stvarno zanimljiviji. Nisu svi muški mečevi tako atraktivni da bi trajali pet setova. Uostalom, sama igra i doživljaji napetiji su i intenzivniji kad je manje vremena za pobjedu, odnosno kad imaš tri seta. Sama činjenica da tenisači imaju bolje termine i glavne terene utječe na gledanost i TV prijenos, odnosno na sponzore i zarade. Je li ikad i gdje napravljeno istraživanje koje bi dokazalo da je muški tenis zanimljiviji i po čemu?
Nije. I to što oni igraju pet setova na Grand Slamu, većinom to nitko ni ne želi gledati. Ok, želimo gledati pet setova finala, ali prva ili druga kola, uistinu nema potrebe, posebno kad igrači nemaju sposobnost prenijeti emocije publici.
U sportu puno toga ovisi i o sreći, koja svoj osmijeh zna uskratiti taman onda kad igrača krene. Talent, rad, upornost, svijetla budućnost može se jednom slučajnom ozljedom ugasiti. Što onda?
Situacije i opcije su razne. Ja sam završila školu i mislim da je to bitno. Nije bilo lagano, ali sve sam odradila. Fakultet ću upisati, završit ću ga kad god.
Koji je plan, što ćeš studirati?
Biznis.
Evo ti ideja za biznis. Napravi turnir na kojem se igraju tri meča i na kojem će igrati samo karakterni igrači, bez obzira na ranking. Ne treba ti televizija, imaš internet, a sponzori će doći. Pamtiš li poraze i koji ti je najteže pao? Teško je nama gledateljima pao onaj u finalu Washingtona od Svetlane Kuznetsove, ali još više poraz u najduljem ženskom polufinalu u povijesti Wimbledona, koje je trajalo gotovo tri sata, od Jasmine Paolini. To je bio jedan od najboljih mečeva na tom turniru i ti si s terena izašla tako dostojanstveno da je publika plakala.
Bilo mi je stvarno teško. Nakon Wimbledona ,došla sam u Hrvatsku na more. Znala sam da puno ljudi prati Wimbledon, ali nisam bila svjesna koliko je ljudi pratilo mene. Gdje god sam se pojavila, ljudi bi me prepoznali i svi bi me pitali za meč, a ja sam ga silno htjela zaboraviti. Svako dobronamjerno “šteta” me lomilo; da, brate, znam da je šteta.
Ali lijepo je znati da te toliko “tvojih” ljudi prati, da im je stalo. Uspjela si nas ujediniti u nadi i emocijama, svi smo se s tobom povezali, slavili i patili. Nema puno sportaša tu moć, tu karizmu.
Hvala ti. Naježila sam se kako to govoriš. Puno ljudi reklo mi je da sam ujedinila naciju, i mečem u Wimbledonu, a pogotovo u Parizu. To mi puno znači. Nevjerojatno je da je toliko ljudi pratilo ženski tenis i još govore da se toliko nisu živcirali još od Gorana.
Kad smo već spomenuli Gorana, jesi li kad razbila reket uslijed ljutnje?
O da! Prošle godine u Kini, na zadnjem turniru, završnom mastersu izgubila sam nakon dva i pol sata igre. Toliko sam bila umorna i ljutita da sam, kad sam izašla s terena, razbila reket. Tako da je to bio show…
A kažeš li sama sebi nekad: “Donna, dobra si, odlična si, daješ sve od sebe”?
Ne, i mislim da taj dan neće doći. Nažalost. Koliko god vjerujem u sebe na terenu, uvijek i sumnjam. Pretjerano razmišljam o svemu, overthinker sam. Znači Martina, o čemu sve razmišljam na terenu, to je neopisivo. Nakon Olimpijade mislila sam: “Sad ću se konačno opustiti i živjeti”, a sustigla su me samo još veća očekivanja. Na US Openu mi je bilo najteže – razmišljala sam na način da ako ne igram četvrtfinale, ništa nisam napravila.
Netko ti je to rekao?
Ja sama sebi.
Jasno. Jesi li ikad pomišljala odustati?
Stoput. Negativne emocije me uhvate, ali me kratko drže. Kad se ohladim, prođe me i brzo zaboravim.
S drugima isto tako?
Da. Kad se na druge ljutim, zašutim, ali se i brzo odljutim.
U čemu utapaš tugu, a kako slaviš sreću?
Tekilom! U krugu obitelji i tima.
Živjela! Dajmo si trenutak za sjećanje na ono jedno pijanstvo od tekile. Uf! Palačinke s Nutellom ili pekmezom?
Nutellom.
Rolane ili trokut?
Zarolane.
Kuhaš?
Rijetko, ali volim. Nemam baš vremena, a specijalitet su mi lazanje.
Moda ulazi na terene i u borilišta. U tenniscore estetiku lijepo se uklapaju drugi fashion core trendovi. Kombinacije koje viđamo na tenisačicama smjelije su, zanimljivije,a sportski brendovi sve više surađuju s poznatim dizajnerima i samim sportašima na dizajnu. Moda je jedna od tvojih strasti.
Volim modu i prigode za lijepo odijevanje. Sve više ima mode na sportskim terenima i nadam se da će je biti još više jer je oprema dugo bila monotona, dosadna. Imala sam priliku da mi Aleksandra Dojčinović napravi majicu za Olimpijske igre. Nije to bilo nešto nikad viđeno, ali bila sam drukčija i svima se to svidjelo. Aleksandra mi je najdraža domaća dizajnerica, često mi daje korisne savjete i njezine haljine najčešće nosim u raznim prigodama.
Koji svjetski modni brend voliš, čija te estetika najbolje opisuje; odnosno, da ti sada dam karticu i da možeš potrošiti koliko god želiš, u koji bi prvo dućan ušla?
Miu Miu! U posljednje vrijeme to mi je najcool brend.
Najdraži parfem?
Reed Queen of Silk – broj jedan! I Kilian Straight to Heaven.
Monte Carlo, top ili trash?
Obožavam Monte Carlo. Jedino tamo imam svoj mir, svoj stan, balkon s pogledom na more. Vrijeme je lijepo, blago, od stana do kluba dijeli me pet minuta autom, što znači da ne provodim vrijeme u autu, u kolonama, sve mi je blizu. U ponedjeljak se vraćam u Monte Carlo i jedva čekam leći u svoj krevet. Tamo je svejedno jesi li u trenirci ili svečanoj haljini za razliku od Zagreba gdje te svi odmjeravaju. Da me krivo ne shvatiš, treba se srediti i ja to volim, ali ovdje baš osjećaš kako te ljudi gledaju i procjenjuju.
A gle, 90 posto sređenih koji uz kavu napadno odmjeravaju nose Chanelice s tržnice u Istanbulu.
Vrlo vjerojatno.
I na kraju, clean cut ili više šansi?
Dajem šansu.
Završimo na tome, na šansi da se opet vidimo s tvojim novim uspjesima kao povodom.
Foto: Zvonimir Ferina
