Oni obožavaju retro stil i žele biti izravni, macho i “tvrdi”. Pritom se ne shvaćaju previše ozbiljno, a kad se ugase svjetla reflektora, postaju ljudi koji žive život običnog tempa. Oni su “BluVinil”, autorski bend šibenskih korijena sa zagrebačkom adresom koji ćemo uskoro gledati u Zagrebu
U svojoj glazbi balansiraju između popa i rocka, instrumentalnim dionicama prizivaju neka sad već retro vremena, dok njihovi refreni brzo ulaze u uho i ostaju u glavi. Poetika, beskompromisnost, mistika, ludost – svemu tome u glazbi teže ovi momci koje ćemo uskoro moći gledati i u videoserijalu “BluV-TV”, gdje će pokušati pokleknuti modernim trendovima i uhvatiti se u koštac s najpopularnijom riječi današnjice – “contentom”.
Osim toga, pripremaju se i za uzbudljiv nastup u zagrebačkom klubu Sax, koji će se održati 30. studenoga. Ova svirka dolazi nakon uspješnog ljeta ispunjenog koncertima diljem Hrvatske, uključujući i veliki nastup na Šalati, gdje su nastupili kao predgrupa Baby Lasagni.
Pa eto – baš uoči koncerta, o željama, inspiracijama, planovima benda i još mnoštvu toga, porazgovarali smo s pjevačem i gitaristom “BluVinila”, Matejem Nakićem.
Za početak jedno standardno pitanje da se malo bolje upoznamo – kad, gdje i kako je krenuo BluVinil? Jeste li kvartovski/školski prijatelji ili što vas je spojilo u glazbenu ekipu?
Uvijek je to slična priča, da – sve je krenulo još u srednjoškolskim danima. Prije jedno 200 godina upoznao sam Bruna (basist) i shvatio da volimo slične stvari. Oformili smo “cover” bend s kojim smo prašili diljem Dalmacije, još u vremenu dok smo bili golobradi. Po odlasku na studije u Zagreb, kad sam shvatio da mi pisanje pjesama ide dosta solidno, Bruno i ja odlučili smo osnovati autorski bend. Već par godina svjedočimo rastućem trendu konzumiranja gramofonskih ploča, kao što i sve veći broj izvođača želi svoje albume tiskati na vinilu.
Je li i vaša ultimativna želja objaviti album na LP-ju? Jeste li dio nove generacije koja voli nosače zvuka prošlog stoljeća ili gramofone gledate samo u izlozima?
Kultura slušanja ploča svakako je divna stvar, no to je s druge strane i skup sport. Imamo ih nekolicinu u kolekciji, ali mi smo na kraju dana ipak djeca digitalnog doba – glazbu je puno praktičnije streamati na platformama, ili pak skladištiti svoju HQ kolekciju na disk ili oblak. Ipak, ironično je da bend koji se fura na retro spiku te se zove tako kako se zove nema vinilnu ploču. Stoga ćemo nastojati treći album izbaciti kao vinilni LP, a zatim i prva dva naknadno.
U lipnju ste objavili pravi ljetni hit – “Zvijeri” su brzo zauzele svoju poziciju u radijskom eteru, kao i brojke vrijedne pažnje na digitalijama, a, između ostalog, singl je nedugo nakon izlaska bio najtraženiji na aplikaciji Shazam. Koja je ideja i inspiracija bila za pjesmu? Tko su zvijeri u vašim očima?
Uopće je smiješno da bend poput “BluVinila” ima tzv. ljetni hit. Nikad se nismo tako zamišljali – što ne znači da nam nije drago. Kad sam pisao glazbu i riječi, bilo mi je jasno da pjesma odiše euforijom i pokretom, no kad sam shvatio da će vjerojatno ući u kategoriju “ljetnog hita” – bilo je, nažalost, već prekasno i morao sam ju napisati do kraja. Na kraju smo ostali prilično iznenađeni odjekom publike na pjesmu – u mjesec dana nas je mobitelom “tražilo” gotovo 3000 ljudi. Izgleda da postoji još puno ljudi koji ne znaju za ove brkate Šibenčane. Inspiracija za pjesmu bio je kinohit “Oppenheimer”, koji je na mene ostavio snažan dojam. Tematski to nije ništa novo. Pjesma pjeva o vječnoj dihotomiji između euforije ljubavi i proslave života s jedne strane te, s druge strane, straha da jednog dana po svima nama grune atomska bomba. U posljednjih par godina svjedočimo groznim stvarima, strahotama rata, bezrazložnom uništavanju i ubijanju. Ljudi su za mene nedokučiva misterija: kako jedna vrsta u isto vrijeme može biti tako nesebična, altruistična, voljeti, žrtvovati svoj život za život drugog, a paralelno biti kadra uništavati sve iz temelja, te se ponašati kao najgori zlotvor i predator? Freud je to zvao Eros i Thanatos, stari su Grci pisali o Apolonu i Dionizu, Kinezi pak o Yinu i Yangu… To je, po svemu sudeći, jedna nepresušna tema i vječni misterij.
Dva albuma su iza vas, “Apaši” (2020.) i “Zna li itko tajnu srcu” (2022.). Kakvi su daljnji diskografski planovi? Pogled na godine izlaska dosadašnjih albuma upućuje na to da nas možda već ove godine čeka novo dugosvirajuće “BluVinil” izdanje.
Treći album je spreman, materijal sam priveo kraju. Sada je ostalo samo za otići u studio i usnimiti sve to na traku. Ovo je novo poglavlje za naš bend jer smo prešli u novi studio, kod čuvenog producenta Srđana Sekulovića Skansija. Skana brat od nas je napravio raketu. Zvučimo bolje nego ikad, usvirani smo i spremni kao nikad prije. Meni osobno, kao kantautoru benda, svaka je sekunda u Skansijevom studiju neprocjenjiva. Pjesme na kraju uvijek dobiju bogatstvo i širinu kakvu nisam mogao ni slutiti. To je čovjek koji je o zvuku zaboravio više negoli smo nas četvorica ikad znali. Ritam snimanja teče opušteno i neometano. Centralni fokus je na tome da se kroz glazbu družimo i jako dobro zabavljamo. Svako trčanje i hvatanje roka stvara tenziju, a tenzija je nešto što ne ide ruku pod ruku s iskrenom, osjećajnom, a u isto vrijeme tvrdom glazbom koju svira “BluVinil”. Stoga je neki realni rok jesen 2025.
Sve svoje pjesme sami autorski potpisujete. Što vas generalno inspirira za teme i tekstove pjesama? Svi glazbenici imaju neki svoj momentum kako im dolaze ideje i kako ih spremaju i razvijaju. Kako to ide kod vas?
Mi smo prije svega autorski bend, a ja sam osobno zadužen za kantautorski dio. Inspiracija za mene nije stvar pravog trenutka, već pravog settinga. Uvijek su mi bile smiješne one priče da inspirirani autor piše pjesmu kad osjeti lahor povjetarca, kad pogleda u more i kad zacvrči cvrčak na čvoru crne smrče. Kako je pokojni Arsen rekao, kantautorstvo je prije svega zanat. Pravi zanatlija treba: a) oruđe i alat b) dobru radionicu c) kvalitetno uređenje prostora unutar te radionice, te d) puno iskustva i repeticiju istih pokreta. To su neizostavni uvjeti i samo se pomoću njih može dogoditi ta mistika i otajstvo stvaranja. Porod od svjetla. Kreativnost i spajanje nespojivog. Sve ostalo je ili luda sreća (1 % slučajeva), ili strašan diletantizam (99 % preostalih slučajeva).
Ima li svatko u bendu neku svoju ulogu, osim instrumenta, svoje obilježje unutar ekipe?
Naravno, mi smo ozbiljna radna jedinica – nema zabušavanja. U glazbenom smislu, svaki je član meštar svoga instrumenta i ima zadaću svirački prilagoditi pjesmu te doprinijeti aranžmanu ako ima potrebe za tim. U organizacijskom smislu, ja sam zadužen za odnose s javnošću, Bruno je šef logistike na terenu, Ante je direktor špedicije i transporta, dok je Brane preuzeo ulogu menadžera društvenih mreža jer jedini poznaje kulturu komunikacije mlađih naraštaja i koji emoji je kad prikladan kad.
U vašim spotovima i nastupima vidi se da držite i do modnog izričaja. Je li situacija takva i privatno, jesu li vaši ormari puni otkačenih košuljica ili se garderoba panično nabavlja pred snimanje i penjanje na pozornicu?
Modni izričaj nam je iznimno bitan. Mi obožavamo retro stil i bitno nam je da sve bude izravno, macho i tvrdo. Mitch Buchannon, Magnum i slična ekipa. Privatno smo također retro fanatici. Bruno i ja smo nosili takvu odjeću još davne 2009., dok u dućanima nisi mogao pronaći košulju s više od dvije boje, a da pritom nije office style, karirana i ne vrišti “ja sam najdosadnija osoba na svijetu”. U posljednje vrijeme imamo dodatnu pomoć: moju djevojku Iris – sivu eminenciju benda, glavnu dizajnericu, autoricu našeg logotipa i vizualnog identiteta, art direktoricu te glavnu stilisticu. Za koncert u Tvornici, kao i za videospot “Zvijeri”, sve modne kombinacije nam je složila ona. Moramo priznati da je predivno primati komplimente i pohvale na tuđi račun!
Za svoju foto i videoprodukciju uglavnom se oslanjate na profesionalce iz rodnog kraja, a tamo najčešće i snimate spotove, je l’; se tako posložilo igrom slučaja ili možda želite iskoristite te alate da se ipak estetski dijelom razlikujete od kolega sa scene?
Za videoprodukciju BluVinila uglavnom je zaslužan Tomislav Dugandžić, kreativac iz Vodica. To je čovjek koji nas nikad u životu nije preozbiljno shvatio, kao što se, na kraju krajeva, ni mi ne shvaćamo previše ozbiljno. Muzika treba biti opuštena, neopterećena, baš kao i Tomini videospotovi. Dodatni plus je to što je čovjek hodajuća riznica referenci iz 80-ih i 90-ih. Savršena kombinacija za usnimiti dobar spot. Odabir Dalmacije kao mjesta radnje naših spotova nije promišljen niti intencionalan. Ne idemo tamo da bismo se razlikovali od drugih jer nam drugi ne mogu biti slični ni da se na glavu postave. Dalmacija je jednostavno naš životni prostor. Kako fizički tako i psihički.
U zadnjem spotu u cameo ulozi našao se i sve poznatiji reper iz bliske vam Brodarice, Bore Balboa. Da postavim pitanje na koje odgovor čekaju i fanovi, nazire li se možda neka suradnja s Borom, ali glazbena?
Suradnja s Borom je neminovna. Ako ne padne na trećem albumu, onda će sigurno biti u formi freestyle featuringa na nekom od ljetnih festivala, kad budemo skupa na lineupu.
Kad smo kod suradnji, imate li neku neostvarenu želju za featuring s domaće scene?
Često dobijemo ovo pitanje, a odgovor je uvijek isti: Josipa Lisac.
Tko su Bluvinilovci kad se ugase svjetla reflektora? Čime zamarate glave kad nisu u pitanju aranžmani i termini proba?
Kad se ugase svjetla reflektora, mi smo ljudi koji žive život običnim tempom. Ante je zagrebački poduzetnik, ugostitelj – vodi brigu o svom lokalu; Bruno je voditelj gradilišta, vodi brigu o troškovnicima, nabavci i sličnim stvarima; Branimir je student klavira na akademiji, vježba 26 sati dnevno (ili bi barem trebao… Brane, ako čitaš ovaj intervju, smjesta zatvori članak i vrati se za klavir); a ja se bavim pisanjem znanstvenih radova, predavanjem na faksu i doktoratom na kojemu sam trenutačno u Maastrichtu.
Kako se nosite s dinamičnim trendovima i promjenama na području društvenih medija? Gdje vas sve možemo pronaći kao bend i vodite li borbe oko planova i objavljivanja ili vam je to posve prirodan proces promocije?
Marketing nam je uvijek bio slabija strana. Iako smo praktički svi još uvijek mladići, ipak smo mi djeca rođena ranih 90-ih i ne možemo shvatiti ovo moderno vrijeme u kojem je stalna dostupnost normirana kao vrlina i vrijednost. Uopće ta ideja da trebaš svaki dan nešto objaviti, podijeliti, da “ostaneš aktualan” i da te “algoritam voli” – nama zvuči kao zona sumraka. Osobno ne bih volio pratiti izvođača koji mi svaki dan nešto govori, kao da se radi o vremenskoj prognozi, o cijeni kilograma krumpira u supermarketu, o rezultatima ženskog tenisa itd. – a ne o autorskoj glazbi. Kako bilo, najgore je stati i plakati – čovjek se svemu treba prilagoditi. Srećom, tu je naš najmlađi član Brane koji puno bolje razumije društvene mreže, pa smo zahvaljujući njemu u posljednje vrijeme malo stali na noge. Uskoro planiramo i videoserijal “BluV-TV”, u kojem ćemo sa svojim pratiteljima dijeliti iskustvo snimanja trećeg albuma, razna promišljanja, interne gluposti itd. To će valjda biti dobar content (kad čujem taj anglizam, momentalno mi narastu rogovi – danas je sve KONTENT).
Koja je vaša obavezna glazbena lektira, top 5 albuma domaće diskografije i zašto?
Domaća diskografija?
- Azra – “Filigranski pločnici” (1982.)
- Haustor – “Bolero” (1985.)
- Arsen Dedić – “Arsenal” (1981.)
- Buldožer – “Pljuni istini u oči” (1975.)
- Pipsi – “Fred Astaire” (1997.)
Od Arsena ćeš naučiti “ars poeticu”, od Štulića i Ivaniša vještinu direktnosti i nepristajanja na kompromise, “Haustor” će ti zagolicati maštu i nahraniti te mistikom, a od “Buldožera” ćeš dobit prijeko potrebnu ludost.
A guilty pleasure pjesme?
Zoki Šumadinac – “Autotune”. Najjači beat drop nakon Phila Collinsa i pjesme “In the Air Tonight”.
U tekstu za “Zvijeri” poslužili ste se gotovo 50 godina starim kultnim aforizmom neponovljivog splitskog umjetnika Tome Bebića: ”Volite se ljudožderi”. Bez obzira na svojevrsni legendarni Tomin status u umjetnosti, Bebić je ostao prilično neshvaćen u širim krugovima. Postoji li neki nedovoljno poznati umjetnik iz vašeg kraja (ili iz bilo kojeg drugog) za kojeg mislite da zaslužuje zauzeti ove retke i dobiti veću pozornost javnosti?
Velika je šteta što je Toma Bebić ostao na marginama. To je jedan izniman umjetnik, ali nije za svakoga. U njegovoj diskografiji postoji puno pjesama koje su samostalno vrjednije negoli kompletne diskografije pojedinih izvođača. Ostali nedovoljno poznati umjetnici? Na pamet mi pada “Dobri Isak”.
Lijepa Naša broji mnoge lijepe koncertne prostore, osobito pozornice pod otvorenim nebom, kojih se ni europske festivalske i koncertne prijestolnice ne bi posramile. Koja vam je najdraža pozornica na kojoj ste svirali, a koja gdje ste bili u publici?
Odgovor na oba pitanja je isti: Tvrđava sv. Mihovila u Šibeniku. Ne zato što sam Šibenčanin, nego zato što je stvarno dragulj. Gore je atmosfera posebna. Šibenik je dugi niz godina bio poprilično uspavan grad, osobito u kulturnom smislu, no posljednjih godina definitivno prolazi kroz svojevrsnu renesansu.
Što biste preporučili čitateljima da posjete u Šibeniku i okolici? Dajte nam i neka local picks mjesta, neke skrivene kutke koje nećemo naći na TripAdvisoru, a svakako će oplemeniti posjet “Krešimirovom gradu”.
Odite poist nešto u Marende i u Šešule, odite se okupat’ isprid hangara kod vojarne u vrime kad zalazi sunce, odite u Fausta na kraju rive, sidite sa starin ljudima i mačkama, naručite pivu, gledajte u brodice i samo šutite 50 minuta.
Foto: PR
