Ljepota se krije u najjednostavnijim trenucima – baš ovim riječima mogu opisati rad Ane Dujam. Njezine fotografije nježno prikazuju puko i čisto ljudsko tijelo, oživljavajući intimne trenutke života kroz objektiv koji kao da diše.
Svaka fotografija snimljena Aninim objektivom kao da zrcali dubinu trenutaka, emocija i nudi trenutke introspekcije – dovoljno puke i čiste da zastanemo i osjetimo ljepotu koja se krije u jednostavnosti svakodnevice. Razgovarali smo s Anom, koja nam je otkrila koji je to bio trenutak kad je osjetila poziv fotografije, odakle crpi inspiraciju, ali i o tome što je za nju kvalitetna fotografija.
Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija? Jesi li oduvijek bila vizualna osoba sa željom kreativnog izražavanja?
Definicija mog odnosa s fotografijom nije ni meni bila u potpunosti jasna na samom začetku mene kao fotografa. Vjerujem da je ta odluka nastala iz duboke želje da oživim u sebi ono što mi je u tom trenutku i oduvijek, bilo najbliže, najprirodnije. U suštini me egzistencijalna fobija dovela do jasnog usmjeravanja prema fotografiji. Moj interes oduvijek je bio prisutan, ali sam bila (i dan-danas sam) rastrgana u svim svojim htjenjima, darovima, interesima. Apsolutno sam vizualni tip i nekako u meni postoji taj neki default estetike koju uvijek i svemu tražim, pogotovo u svom radu, i u tom pogledu sam beskompromisna. Rad ne može nastati ako prethodno nije nastao kao produkt mog unutarnjeg vizualnog identiteta.
Sjećaš li se svoje prve (ikad) snimljene fotografije? Koja je to bila? Imaš li ju još uvijek negdje spremljenu?
S obzirom na to da sam odrastala u periodu analogne “mirovine”, moje prve fotke bile su digitalne i samim time nekako lišene dubinskog svjedočenja procesu i produktu. Ali na samom početku jedna fotografija “urezala” mi se i kroz nju sam osjetila taj odnos. Zapravo, od tada krećem usmjeravati pozornost na detalje i osvješćivati svoj stil. Tu fotografiju, naravno, imam, ali nije prva, već najvažnija.
O kojoj je fotografiji riječ?
Ovo san fotkala godinama unazad, u Splitu, na Matejušku. U meni budi mir i radoznalost. Određenu sigurnost i nepredvidljivost. Za šta se držimo i znamo li kuda idemo? Ima nas tu dosta. Svi smo isti, ali svako svoj mamac drži.
Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju?
Pokušat ću zaobići filozofiranje tog odgovora pa šta bude. Čini mi se da je moja najveća inspiracija intrizična. To je doslovno impuls, potreba da se izrazim najčešće kroz portret jer ljudi su moja ogledala, moji svjedoci, moja platna. Finalna potreba je da vide što ja vidim, da osjete ono što sam ja ugledala.
Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Definitivno ljude, i u posljednje vrijeme stabla. Ona me neodoljivo podsjećaju na nas u formi prirode.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?
Sama priroda tog pitanja ima akademsku notu, ali ja mogu odgovoriti isključivo van tog okvira i kroz vlastitu prizmu. Ono što mogu reći jest isključivo što je za mene dobro i kojim sustavom to vrednujem. Danas se susrećemo s gubljenjem kvalitete više-manje u svemu pa tako i u polju fotografije. Sve se nekako svodi na polaritete – autentičnost i estetičnost vs komercijalna vrijednost. Za mene je kvalitetna fotografija ona s kojom ostvarujem vizualni, misaoni i tjelesni odnos jer ljepotu možemo i moramo osjetiti.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Mislim da fotografija ima svakako puno uloga i samim time poanti. Ona je medij kojim se služimo na svim frontama. Njezina uloga leži u samoj namjeri koja stoji iza nje. Vjerujem da bi ona uvijek trebala prikazivati istinu i stanje čovjeka, time i društva.
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Možda ne utječu na samo umijeće koliko na stvaranje lažne slike uspjeha i znanja. Taj princip brzog i lakog koji leži u suštini društvene mreže dovodi do raspada sustava vrijednosti.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednih, a što kod drugih i je li proces fotografiranja drukčiji?
Smatram da boja skreće pozornost s onog što je uistinu važno, a ako se koristi, treba imati svoju ulogu. Osobno pretežno fotkam crno-bijelo, čak i vjenčanja. Filozofija mog rada je da ako postoji potreba za bojom, onda to radim isključivo analogno jer film daje “umami” notu. Crno-bijela fotografija u stanju je prikazati ono što se ne vidi, već osjeća, dušu čovjeka.
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Prvi utjecaj imala je Vivian Mayer, uz Mariju Braut, ali nadalje i Elliott Erwitt, Saul Leiter, Peter Lindbergh…
Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Nemam svoj omiljeni rad i ne znam želim li ga ikad imati. Možda bih u tome našla preveliki spokoj…