Tri dana u raju – tako bi se moglo opisati druženje filmaša i zaljubljenika u film koji su zbog Ponta Lopud ljetnih projekcija posjetili ovaj maleni čarobni otok.
Organizatorica Tilda Grossel Bogdanović okupila je ekipu sjajnih ljudi i vrhunskih profesionalaca. Bili su tu redatelj i scenarist Rajko Grlić, Nebojša Slijepčević i Danijel Pek, redatelj i producent “Čovjeka koji nije mogao šutjeti“ nedavno okrunjenog Zlatnom palmom u Cannesu, potom Suzana Perić, dama koja je montirala glazbu u filmovima kao što su “Kad jaganjci utihnu”, “Gospodar prstenova”, “Male žene”, “Barbie”, Tomislav Pavlic priznati montažer, Pavle Vučković, redatelj i scenarist čiji je film “Beži zeko beži” uvršten u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku te glumac, autor i glazbenik Nikša Kušelj…
Imali smo zadovoljstvo premijerno pogledati film “Ja, kapetan” redatelja Mattea Garronea, koji nam se prije prikazivanja javio putem videoporuke. Hotel Lafodia nas je ugostio, lopudski ugostitelji nahranili, vinarija Saints Hills napojila, toplo more okupalo, a kući smo se vratili bogatiji za nova poznanstva i prijateljstva. Ako još niste posjetili Lopud, nadam se da će vas razgovor s Tildom na to potaknuti.
Ponta Lopud ljetne projekcije su iza nas, a Ponta Lopud Jazz Festival ispred nas. Tilda, kako se osjećaš, jesi li umorna i stigneš li se uopće odmoriti?
Osjećam se super. Noćas sam uhvatila tri sata, prošlih večeri možda koji sat više. Malo odmora dobro bi došlo, ali osjećam se zadovoljno i ispunjeno.
Koliko ste ljudi okupili ove godine?
Nešto više od 70 ljudi aktivno je sudjelovalo u službenom dijelu programa. S nama su bili i sponzori, predstavnici medija, a svaku su nam se večer na filmskim projekcijama pridružili i Dubrovčani koji bi doplovili na otok zbog kina na plaži pod zvjezdanim nebom. Na kraju, tu su i moji otočani i naši gosti, pa možemo zaključiti da je festival u svoja tri dana okupio više stotina posjetitelja.
Neke fine niti spojile su nas u ljubavi prema filmu, kulturi, moru, otoku…
Okupilo nas je ponajprije prijateljstvo i iskrena emocija, koja je jedna od najvažnijih obilježja i najvećih vrijednosti ovog projekta. Profesionalci i volonteri, renomirani stručnjaci i debitanti u produkciji, svi su dali svoj maksimum te prijateljski, nesebično i predano sudjelovali u organizaciji. Svi ovi fenomenalni ljudi za vrijeme festivala svoje su redovne poslove, kojima se profesionalno bave, stavili sa strane i posvetili se Ponti. E to se zove privilegija, bogatstvo i pravo prijateljstvo. I nema cijene! Hvala vam, ekipa, najbolji ste!!! Lopud je taj zbog kojeg sve ovo radimo, on je taj povod i cilj koji nas povezuje. Želimo ovaj naš otok pozicionirati onako kako on to zaslužuje, kao predivan, poseban, kulturan, tradicionalan, bogat nasljeđem, predivnom prirodom i očaravajuće lijep. Ljudi to prepoznaju i zato nam se vraćaju. Neki na Lopudu trajno ostaju, donoseći dodanu vrijednost u kulturi, umjetnosti, performansu.
Ovogodišnji filmski festival mladim filmašima omogućio je masterclassove s vrhunskim profesionalcima poput Suzane Perić, Rajka Grlića, Nebojše Slijepčevića, Danijela Peka, Nikše Kušelja, Pavla Vučkovića, Tomislava Pavlica, Stevena M. Dillera, dok je publika uživala u sjajnim nagrađivanim filmovima. Mislim da su se svi odmah i rado odazvali.
Ne samo da su nam se rado odazvali i velikodušno doprinijeli kvaliteti cjelokupnog programa već sam osjetila i veliko ohrabrenje i poticaj da gradimo i razvijamo Pontu Lopud dalje. U pripremi ovogodišnjeg festivala, prva osoba koju sam kontaktirala bila je gđa. Suzana Perić, svjetski afirmirana glazbena urednica i montažerka koja se odmah s puno entuzijazma i nesebično uključila i pomogla kreirati program. Moram izdvojiti i Dubrovačke kinematografe, koji su se uključili od prvog trenutka i doprinijeli u odabiru filmskog programa. Tako smo imali hrvatsku premijeru Garroneovog filma “Ja kapetan” iako je bio u programu za ranije prikazivanje u hrvatskim kinima.
Lijep, ali potresan film. Magični realizam koji dotiče imigrantsku krizu, toplina i nevinost zaogrnuti strahom i nevoljom – potpuno je razumljivo zašto je film bio u međunarodnoj oskarovskoj kategoriji.
Divan film, ali da – potresan. Ja već danima razmišljam o njemu. No jako sam sretna da smo konačno na Ponti Lopud ugostili i hrvatske filmove. Dobili smo priliku prikazati fantastični “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića te “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića. To su filmovi koji ostavljaju duboke tragove, ne može ih se pogledati i zaboraviti. I “Barbie”, koja je zatvorila festival, nosi snažnu poruku, pogotovo u današnje izopačeno vrijeme nametnutih lažnih i površnih vrijednosti u odgoju mladih generacija. Iako donosi lepršavi vizualni doživljaj, jasno poručuje: “Volimo se i cijenimo ovakvima kakve jesmo jer Barbie je lažnjak”.
Ipak, pod zvjezdanim nebom na plaži čak i teške priče nježnije dotiču nutrinu. Osim lijepih plaža, Lopud je bogat iznimnim prostorima kao što su Knežev dvor, park Đorđić-Mayneri, franjevački samostan Lopud 1483, tvrđava Kaštio, ostaci crkve Sv. Ivana ili jedinstveni, ali nažalost neobnovljeni hotel Grand sa svojim vrtom.
I to sve na tako malom otoku koji je imao posebnu ulogu još u vrijeme Dubrovačke republike. Lopud baštini više od 30 crkava i samostana, a trenutačno bilježi 200-tinjak stalnih stanovnika. Lijepo nam je ovdje! Obnovljeni franjevački samostan iz 1483. je jedno od najljepših zdanja na Mediteranu. Njega je kroz 20 godina stručno, brižno i s puno ukusa obnavljala barunica Francesca Thyssen-Bornemisza. Danas Lopud 1483 ugošćuje najzahtjevnije goste koji žele uživati ljepotu i mir koje im samostan i otok pružaju. Gđa Francesca od prvog dana podupire naše kreativne aktivnosti, doprinosi sadržajno i estetski kvaliteti i razvoju Ponte Lopud.
Osjećam se privilegirano jer sam imala priliku prošetati i pogledati prostor samostana, odraditi ranojutarnju jogu i kušanje finih vina u sutonu u njegovu čarobnom vrtu. Tu su prošle godine ljetovali Beckhamovi, a mi smo se okoristili pomagalima i prostirkama za vježbanje koje su nakon njih ostale. Možda sam baš ja vježbala na prostirci koju je koristila Victoria…
Možda! Sjajno je što je dio tog velebnog zdanja otvoren i za javnost.
Kako su vaša otočka druženja prerasla u Ponta Lopud Klub?
Svi mi na otoku povezali smo se u želji da doprinesemo i sudjelujemo u aktivnostima koje će donijeti jedan drukčiji, bolji i sofisticiraniji visibility. Ponta Lopud Klub okuplja 20/30 članova koji su se uključili u klub sa željom da doprinose i sudjeluju u izgradnji društvenih aktivnosti i povećanja kvalitete življenja na otoku. Članovi kluba su različitih nacionalnosti, profesija i interesa, ali jedinstveni u podršci Ponta Lopud kreativnoj platformi koja nas je sve ujedinila i sprijateljila. Naš klub zasigurno je jedinstven primjer koji pokazuje kako se lokalna zajednica može udružiti i utjecati na smjer razvoja te iste zajednice. I jako si dobro upravo ti, Martina, rekla da se “čovjek Lopudom lako zarazi”, i to se svima nama događa.
Ti si na otoku tijekom cijele godine ili ljeti?
Cijelu godinu. Obiteljski smo došli kad je krenula pandemija Covid-19 misleći da ćemo ostati nekoliko tjedana dok se situacija malo smiri, ali dogodio se novi život u kojemu uživamo.
Zapravo ste vi sebi tako organizirali stvari da svi dolaze vama. Okupljate sjajne ljude, velike umjetnike. Ljeto započnete s filmašima, pa dolaze jazzeri, a za kraj sezone družite se s književnicima.
Tako je. Krenuli smo s Ponta Lopud Film Festivalom koji se svidio vrhunskim jazz glazbenicima – kantautorici Thani Alexi i bubnjaru Antoniu Sanchezu. Thana mi je prišla i predložila da na ovom našem malom čarobnom otoku započnemo i jazz priču, i tako smo prošle godine po prvi put imali Ponta Lopud Jazz Festival koji je bio fantastičan. Nakon toga se pojavila još jedna nova inicijativa koja će, nakon ovogodišnjeg pilot-projekta, nadam se, zaživjeti kao treća u nizu Ponta Lopud kulturnih manifestacija. Radi se o književnom događanju pod imenom Ponta Lopud Book Bridge. Umjetnici vole naša mala, neformalna okupljanja, slobodna od bilo kakve pompoznosti u okviru kojih se neposredno i ležerno surađuje, dijeli znanje i iskustvo kroz druženje i prijateljevanje. Nevjerojatno da me, nakon prvog spomena ideje o pokretanju književnog festivala, već povratno kontaktiralo dvadesetak ljudi.
Radite sjajan posao brendiranja Lopuda kao otoka kulture, a na taj način privlačite zanimljive goste.
Bitno nam je zadržati prirodu, odnose i kvalitetu ponude. Ne želimo masovnost, ne želimo biti jedno od onih fotogeničnih mjesta na Jadranu ne koje se “mora staviti kvačica” ne želimo da se gosti dođu poslikati, potvrditi da su tu bili, a bez stvarne emocije. Riječ je o inicijativi svih, i malih i velikih, da očuvamo i napravimo nešto lijepo, ponajprije za sebe jer mi tu živimo i želimo da je nama ovdje život što ljepši i kvalitetniji. Gradimo ga po svojoj mjeri. Sve ove aktivnosti nas povezuju, stvaraju osjećaj pripadnosti Lopudu. Ponta Lopud pripada Lopudu i Lopuđanima, i svi mi dio smo nje.
Ljubav prema otoku utkana je u svaki događaj, pa tako već tradicionalno filmski festival završava simboličnom sadnjom nove palme u parku Đorđić-Mayneri, dok jazz festival završava sadnjom masline…
Želimo svake godine ostaviti simboličan trag festivala, ali i učiniti čast našim sudionicima i predavačima pa ostavljamo i pločicu s njihovim imenima i QR kodom koji vodi na internetsku stranicu festivala. Ove godine zasadili smo četvrtu palmu, a Ponta Lopud jazz će krajem kolovoza za sobom ostaviti drugu maslinu.
Još se dojmovi filmskog festivala nisu ni slegnuli, a vi ste već duboko u organizaciji jazz festivala.
Od jazz festivala dijeli nas manje od dva mjeseca, on je od 29. do 31. kolovoza. Umjetnički program je spreman, njega je pripremila umjetnička ravnateljica Thana Alexa. Uz to što je međunarodno afirmirana umjetnica, Thana je predivna, topla i brižna osoba koju kolege vole i cijene njezin poziv za sudjelovanje na Ponta Lopud jazz festivalu, prihvaćajući ga na prvu. Thana iza sebe ima brojne nagrade i priznanja, među kojima je i nominacija za Grammy.
Kakva čarolija nastaje kad se spoje jazz i otok?
Ovdje se stvara doživljaj i ugodna atmosfera između samih umjetnika, koji je dalje prenose na publiku i stvaraju čarobnu glazbu. Način na koji ovakvi festivali obično funkcioniraju je da muzičari nastupe i idući dan odu, no na Ponti Lopud oni ostaju od početka do kraja, razgovaraju o glazbi, zajedno muziciraju i dopuštaju umjetnosti da se dogodi na licu mjesta. Rezultat je nevjerojatan!
Možeš li nam otkriti neku jazz tajnu?
Dolazi nam 15 profesionalnih glazbenika, veliki jazz pijanist Kenny Werner u ulozi mastera i, zasad, imamo tri benda iz Amerike i Europe. Masterclass će se odvijati u famoznom Kneževom dvoru, večeri su u parku hotela Grand rezervirane za koncerte, a nakon njih slijede jam sessions, koje su posebno atraktivne jer se profesionalcima na pozornici pridružuju mlađi glazbenici, kako polaznici masterclassova tako i mladi lokalni glazbenici iz publike. Zaljubljenici u jazz glazbu donesu svoje instrumente i upravo ta fantastična glazbena strast s pozornice rezultira sjajnom atmosferom.
Nakon ludih jazz ritmova, otok preuzimaju književnici?
Krajem rujna, odnosno od 27. do 29. rujna, odvijat će se “Ponta Lopud Book bridge”, susret irskih i hrvatskih književnika. Naš lopudski Irac – James Candon, koji na Lopud dolazi već gotovo dva desetljeća i naučio je hrvatski, pasionirani je ljubitelj književnosti, što ga je inspiriralo da spoji svoju strast i ove dvije zemlje – književnošću. Ove godine “Book bridge” je pilot-projekt jer zapravo nemamo nikakav budžet; nemamo ništa osim velike želje, dobre volje i prostor Kneževog dvora.
Kad književnost kaže otoku doviđenja, kad i zadnji gost ode, što li radite vi koji ostajete? Bude li vam pusto?
Odmaramo se, družimo uz kamin u našoj maloj konobi Mandrač, kuhamo sve ono što ljeti ne stižemo, a u čemu želimo uživati, beremo razne mediteranske plodove, šećemo otokom, pravimo marmelade od agruma… Zima je aktivna, prijatelji nam uvijek dolaze vikendima. Na početku našeg razgovora rekla si da meni ne treba ići s otoka kad mi svi prijatelji i poznanici stalno na otok dolaze, a upravo neki od tih prijatelja znaju reći kako mi ovdje imamo bogatiji društveni život nego oni u gradu. Uspjeli smo postići da nam je omiljeno mjesto za život ujedno i mjesto gdje radimo i stvaramo, a uz sve to istinski uživamo.
Veselim se vidjeti vas opet, draga Tilda, tebe i Lopud!
Foto: Zoran Marinović