O Nini Skočak pisali smo u našoj rubrici “Modni Crush” kada smo pričali o šeširima, crvenom ružu, vintage modi. No od ove svestrane, energične i hrabre mlade žene možemo čuti puno više, a u posljednje vrijeme i vidjeti je na Gen Z listi za EU parlament. O životu i radu u Bruxellesu, društvenim mrežama, o politici i političarima, zakulisnim igrama i odlučnosti da svoje snove ostvari sama, hejterima usprkos.
Nina, svestrana si osoba. Bavila si se i baviš se raznim stvarima, ozbiljnim i “neozbiljnim”. Je li to “svaštarenje” olakotna ili otegotna okolnost u birokratskom poslu i okruženju Bruxellesa u kojemu živiš i radiš?
Zbog svih obveza koje imam i koje si zadajem, ponekad pomislim da bi mi, da sam se barem specijalizirala za jednu stvar, bilo lakše. Srećom, nama mlađim generacijama to je posve prihvatljivo. Mi smo danas slojevitiji, otvoreniji, spremniji istraživati; ne robujemo obrascima i tradiciji naših roditelja koji su se jednom zaposlili i taj posao radili do penzije. Mislim da je važno svašta probati, nanovo se stvarati. Uživam u tome, svako iskustvo pomaže za nešto dalje, nešto drugo. Puno je lakše prilagoditi se novim situacijama kad im se često izlažeš.
Što te sve zanima, čime si se sve bavila?
Otkad znam za sebe, željela sam biti glumica. Išla sam i na ples, na balet, debatni klub, ide mi na društvenim mrežama, zanima me sve, a posebno politika.
Ta konstruktivna znatiželja i hrabrost da se upustiš u razne aktivnosti zapravo su vrline s kojima rodiš. Mnogima to nije lako, mnogi to ne mogu.
Definitivno. Uvijek sam voljela javni govor, privlače me javni nastup i rad s ljudima. Odmalena sam znala da moram raditi nešto s ljudima, među ljudima. Nisam za samoću istraživanja u nekom labosu. Odmalena sam bila “pokretač”. Sjećam se da sam u osnovnoj školi vodila malu kampanju protiv izleta u zoološki vrt. Prije tog izleta bila sam u zoološkom i vidjela kako neke životinje žive u lošim uvjetima, zbog čega sam bila protiv zoološkog. Protestirala sam, nagovarala drugu djecu da svi zajedno protestiramo protiv posjeta jer životinje tamo pate.
Veseli me kako generacije koje dolaze donose svoj šarolik stil života, drukčije razmišljaju i nisu spremne trpjeti mamutske obrasce koji se grčevito zadnjim snagama drže pozicija moći. Nije li šteta kako stariji odbacuju širokoumnost, ne prihvaćaju nove ideje i principe, ne žele osloboditi mjesta u sustavu donošenja odluka? Govorimo li uopće istim jezikom?
Mislim da svi oni suštinski ne razumiju mlade, pogotovo u politici. Politiku su uokvirili i tu se očekuje jednoobraznost. Pritom, mnogi se političari nikad niti nisu bavili ničim drugim, nemaju realna iskustva. Ako netko iskače iz okvira ili ima raznolika iskustva iz prošlosti, to mu neće biti prednost, već će se to iskoristiti protiv njega. Iskusila sam to na svojoj koži. Što god da si nekad u životu radio, bilo dobro, bilo loše, netko će to iskoristiti protiv tebe. Nikad nisi dovoljno dobar ako poslušno ne klimaš glavom. U politici je to možda i najizraženije, dok u drugim poslovima i nije baš tako.
S druge strane, svima su usta puna mladih.
Puste priče.
Nerijetko volimo vjerovati da je “tamo negdje drugdje” bolje. Da su europski kreatori politika mudriji, otvoreniji, sposobniji…
Ma ne, svuda je isto, pa i u Bruxellesu. Uvijek je to isti tip ljudi – sredovječni muškarci u sivim odijelima. Žene se moraju uklopiti, ne iskakati. Zamisli, kad sam išla predati svoju nezavisnu kandidacijsku listu u DIP, nosila sam na glavi roza šešir. Odmah su krenuli komentari o tome kako sam se odjenula, da to nije ozbiljno, ni primjereno. Čula sam kako govore: “Ona je mlada”, “Ona to ne razumije”. Politika te želi ukalupiti, nije kao privatni sektor koji dozvoljava prostor za individualnost, gleda kako radiš svoj posao i mjeri rezultate rada, to je važno.
A kad bi veleumovi poznavali makar i osnove bontona, znali bi da je šešir, poput nakita, oblik umjetnosti, simbol elegancije s praktičnom primjenom i da žena svoj šešir ne skida, osim kod frizera, u kinu ili kazalištu. Jesi li spremna odreći se svog strastvenog odnosa s modom zbog borbe u političkoj areni, ili se nećeš odreći vintage stila i svojim primjerom mijenjati stvari?
Nadam se tome. Kad je “avantura” kandidature za Europski parlament počinjala, uzela sam slogan koji upućuje na ženske stereotipe: “Visoke pete u visoku politiku”. Htjela sam iskoristiti žensku ljubav prema štiklama i bez srama staviti ju u kontekst tradicionalno muškog svijeta. U radu s europskim institucijama stalno svjedočim tome da žene moraju raditi tri puta više i tri puta bolje da bi imale tretman jednak muškim kolegama.
I onda ti muški kolege, primjerice Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ladislav Ilčić, čije su bezvezarenje i klatarenje po Bruxellesu dok čekaju da sjedne plaća, omogućili i ženski glasovi, pri glasovanju za direktivu protiv nasilja nad ženama u čijem je tekstu inkorporirano i protivljenje sakaćenju ženskih spolnih organa te sklapanju prisilnih brakova, ostali suzdržani. Čuj suzdržani! Ne tiče se njih, nego onih nekih žena tamo daleko u dokumentarcima o Africi. Zašto pomoći, kad mogu odmoći?
Ne, ne! Prva dvojica su bili suzdržani, a Ladislav Ilčić je glasao protiv. Europski je parlament miks svega, nas je tamo najmanje. Hrvatskih je zastupnika 12 od ukupno 705. Kad vidiš neke ultrakonzervativne Francuze ili Nijemce, to je da se naježiš od užasa. Ipak, sama komunikacija je pristojnija. Nitko ne raspravlja vulgarno kao Milanović i Plenković.
Možda sve to doprinosi lošoj percepciji politike i političara? Istraživanja pokazuju da ljudi imaju bolju percepciju kriminalaca negoli političara.
Jako je opasno po demokraciju kad ljude koji bi trebali biti čuvari demokracije percipiraš slično kao i lopove ili ubojice. Ne kaže se uzalud “politička arena”, to doista jest krvava borba. Na početku kandidature bila sam baš uvjerena u svoju snagu i da ja sve to mogu izdržati, no često su me reakcije ljudi poljuljale jer nisam bila svjesna koliko će kampanja i borba s velikim igračima biti teška.
Bilo je nekorektnosti i neugodnosti?
Čim se malo istakneš, odmah si na meti. Ljudi pokušavaju sve, kopaju po svemu da bi našli nešto što će iskoristiti protiv tebe. Čak će i izvrnuti činjenice i rečenice kako bi ih prilagodili svojoj negativi. Dok nisam krenula u kampanju, nisam imala pojma da je društvena mreža Reddit u Hrvatskoj tako popularna. Jesi li ti znala?
Nemam ti ja pojma ni o TikToku, ni X-u, ni Redditu… Na Instagramu podvlačim crtu.
Mene je šokiralo kakve sve informacije ljudi “čupaju”. Primjerice, gledaju gdje koristim zdravstveno osiguranje, komentiraju gdje idem zubaru. Imam obrt u Zagrebu, a radim u Belgiji, pa komentiraju da sam u Belgiji ilegalno jer mi je prebivalište u Zagrebu; pa onda istražuju moje roditelje i što oni rade, pa što moj dečko radi; traže mi objave po društvenim mrežama od prije 15 godina, traže bilo što samo da mogu pljunuti na mene. Znaju gdje sam digla kredit, koliko dođe moj stan, adresu… Za politiku moraš biti mazohist. Političar, iako recimo kvalitetno radi svoj posao i pošteno zaradi svoju plaću, ne može otići ni na putovanje kao čovjek, a ja obožavam putovati. Odeš u Pariz i odmah idu napadi: “Vidi je, kako šeće po Parizu“, “High life”, “Lako je tako”.
Kad si već spomenula “high life”, kakav si imala budžet za kampanju?
Nikakav. Imam svoje ljude koji mi pomažu i svoje kandidate, ali generalno smo koristili sve što je besplatno. Najvažniji su nam kanal društvene mreže, gdje imam svoje brojne pratitelje. Imali smo tradicionalne medije koje nismo zakupljivali, ali smo iskoristili svaki poziv za razgovor jer je i to besplatno, radili smo manja događanja kao što su buvljaci, EU pub kvizovi…
Sve kreativno.
Da, da.
Jesu li “veliki igrači” osjetili kakvu prijetnju, je li bilo reakcija na tvoju kampanju?
Iznenadila bi se! Možemo-ovci i SDP-ovci su me komentirali po nekim svojim sastancima, bockali me komentarima na moje objave. Kad sam bila klinka, tamo negdje s 18 godina, bila sam članica Foruma mladih SDP-a i to nije bio baš nikakav politički angažman, ali su to negdje iskopali i slali medijima, dijelili po društvenim mrežama. Rekla mi je jedna profesorica na samom početku mog uključenja u predizbornu trku: “Vidjet ćeš ti, Nina, prvo ćeš im biti slatka, a kad shvate da bi možda mogla uzeti neki broj birača, počet će te napadati.”
Je li te netko kontaktirao za suradnju, zvao na sastanak?
O da! Nisam mogla vjerovati tko sve ima moj broj, ne bi vjerovala tko me sve zvao, čak i neki bivši političari. Jedni su se javili sat vremena nakon objave moje kandidature!
I što su htjeli?
Vidjeti što ja tu radim, bih li nakon izbora s njima nešto dogovarala. Jedan me čak pozvao da uđem u predsjedništvo njegove stranke. Kao na filmu! Hrvatska politika uistinu funkcionira “na kavi”, ma smiješno.
Super priča za dokumentarac!
Da, radimo i dokumentarac. Mislim da je ipak poruka ovoga svega dobra, mi mladi ne smijemo biti inertni.
Koliko dugo sad već živiš i radiš u Bruxellesu? Kako si našla posao?
Dvije i pol godine sam tamo, a posao sam našla preko LinkedIna. Radim za Scientific Advice Mechanism, organizaciju financiranu od strane Europske komisije, tako da ne radim direktno za institucije, ali radimo s njima. To je svojevrsni birokratski posao.
Je li tamo gužva na tržištu rada?
Bruxelles je jedno iznimno kompetitivno tržište. Kad sam stigla, mislila sam da sam ja super – završila sam dva fakulteta, govorim jezike, ali ubrzo sam shvatila da su tu vrhunski ljudi iz cijele Europe. U Bruxelles dolaze raditi mladi koji su završili Oxford, Cambridge i svima je startna pozicija staž u europskim institucijama, bez toga nema dalje. Ako se probiješ u Bruxellesu, probit ćeš se svuda.
“Ali tebi je lako, sve ti je palo s neba, sigurno ti je tata sve platio ili je sve to zato što si prije 15 godina bila u Forumu mladi SDP-a…”
Da, da!
Kakav je život tamo? Koliko je renta za stan?
Sobu sam plaćala 580 eura i to je bilo baš jeftino, inače su sobe 700-800 eura. Bilo nas je u tom stanu dvoje. Najam cijelog stana je od 1000 eura pa naviše, ovisi gdje.
A kako si našla stan i cimere?
Preko Facebooka. Kad sam tek došla, preko Fejsa sam našla kuću koja je uživo bila grozna – derutna, prljava, horor. Tamo sam živjela s još osmero ljudi pet mjeseci. Nakon toga sam živjela s jednom Crnogorkom i postale smo stvarno super prijateljice, ali kad se ona selila, našla sam cimera, dečka koji je išao sa mnom na faks pa smo se znali.
Imaš i karijeru influencera.
To je valjda ludost nesuđene glumice u meni. Ekstrovertirana sam, svi sve znaju o mom životu. Kad me mama zove, prvo ju pitam je li vidjela moj TikTok. Zarađujem od društvenih mreža, ponajprije na TikTok. Sve je ozbiljnije krenulo s useljenjem u tu odvratnu kuću. Kad sam se uselila, snimila sam prvi TikTok video u kojemu sam pokazala prvotno stanje u koje sam se uselila i taj prvi video priskrbio mi je 10K pratitelja, a video ima 700K pregleda. Nastavila sam redovito objavljivati. Ljudima je to bilo šokantno i zanimljivo, a ja sam snimala kako čistim, uređujem… Onda sam malo stala i za dva mjeseca pomislila – idem redovito objavljivati. Snimala sam i videa o odjeći i sve je “eksplodiralo”. Rasla sam preko 10K pratitelja mjesečno. U posljednje vrijeme opet rastem jer renoviram stan. Ljudi to obožavaju gledati.
A Instagram?
S Instagramom sam počela tek nedavno. Mislila sam da je on mrtav, tko to još radi? Ali kad sam počela dijeliti TikTokove i na Instagramu, opet je krenulo.
Možemo li zaključiti da ljudi vole transformacije, da vole gledati kako se nešto loše i neugledno preoblikuje u lijepo?
Točno to! Kod ljudi moraš izazvati emociju, svejedno je li ona dobra ili loša.
Foto: Zvonimir Ferina
