Plastic is fantastic? Iako asocira na još uvijek aktualan film “Barbie”, ipak ćemo prikazati jedan novi trend koji zahvaća sve više država – život bez novčanica i kovanica. Može li biti realnost i kod nas?
Kada smo posljednje zimske praznike djelomično odlučili provesti u Švedskoj, pripremala se kao i za svaki drui put – mala pokretna ljekarna, slikovnice za klince, odjeća i novac. Srećom, otkad smo prešli na euro, mjenjačnica me nije vidjela, ali sam odgovorna i znam da moram imati gotovinu uz sebe kad putujemo. Barem sam tako mislila, no tada mi je Švedska opalila jedan beskontaktni šamar. S koliko sam gotovine otišla, s toliko sam se i vratila, i moram priznati da sam ostala oduševljena.
U Švedskoj gotovinu ne primaju, to nam je potvrdila i prijateljica koja tamo živi, a kasnije sam se i sama uvjerila u to. Primaju gotovinski novac u slučajevima kao što je potreba plaćanja zdravstvenih usluga, ali tu podvlače crtu. Možda to nekome zvuči ograničavajuće, no za mene je bilo upravo suprotno, iznimno oslobađajuće. Od najmanjih do većih iznosa, od restorana do običnih kućica na kojima prodaju waffle i kuhano vino – nema zveckanj kovanica, zbrajanja točnih iznosa – prisloniš karticu, zahvališ i odeš.
Nije da nisam provjeravala transakcije putem mobilnog bankarstva, no s vremenom sam uvidjela da to uistinu nije potrebno, sve je transparentno. Dok zamišljam svoje roditelje kako im se diže kosa na glavi dok im ovo pričam, nameće se pitanje samo po sebi – čeka li isti scenarij i Hrvatsku i što to točno nosi sa sobom?
Iako sam i sama prva navela plastiku, misleći ponajprije na bankovne kartice, bezgotovinsko društvo podrazumijeva i druge načine plaćanja kao što su recimo aplikacije za plaćanje (Google Pay, KEKS Pay, Revolut, AirCash), kriptovalute poput Bitcoina ili QR kodovi. Oni koji ih redovito koriste znaju dobro koje dobrobiti takvi načini plaćanja donose, a uistinu ih je puno. Prvo, brzina. Da bismo nekome prebacili novac, bilo gdje u svijetu, treba nam ravno par sekundi. Da bismo nešto platili, također je potrebno par sekundi. To se odnosi i na online kupnju i na fizičku kupnju u dućanima, restoranima, kafićima. Nema nervoze oko toga imam li dovoljno gotovine u novčaniku da počastim prijatelje ni hoće li druga strana imati dovoljno gotovine u blagajni da uzvrati ostatak. Drugo, neki ekonomisti smatraju da bi to pridonijelo smanjenju kriminala, i to od onog organiziranog kao što su narkokarteli ili mafija do onih sitnih džeparoša. Također, bilo bi puno teže skrivati porezne malverzacije, rad na crno bilo bi gotovo nemoguće održati i platiti, a i spriječilo bi se tzv. “pranje novca” s obzirom na to da bi svako podrijetlo novca moralo biti transparentno.
To je i dokazano u brojnim istraživanjima – u državama koje češće koriste gotovinu kao što su Švedska, Australija ili Nizozemska, manje je “sive ekonomije” nego što je to u državama koje su više okrenute gotovini kao što su Španjolska, Grčka ili Italija. Treće, bilo bi jeftinije, kako za državu tako i za banke. Tiskanje i skladištenje novca stoji, a da ne spominjemo troškove čuvanja i zaštite novca (tko i dalje smatra da to nije važan razlog da se ukine gotovina, neka pogleda španjolsku seriju “Casa de Papel”). Četvrto, nema mijenjanja valuta. Ako i putujete u inozemstvo, recimo u Argentinu ili bilo gdje izvan eurozone, znate da morate dići gotovinu i promijeniti je u nacionalnu valutu. U bezgotovinskom društvu te inkomodacije nema, sve se odradi digitalno. Peto (meni možda najvažnije), transparentnost trošenja i praćenje vlastitih financija. Dok većina nas smatra da nema kontrolu nad vlastitim trošenjem ako koristi kartice, a ne gotovinu, zapravo je puno jednostavnije i “strože” pratiti troškove zahvaljujući internetskom i mobilnom bankarstvu. U svakom trenutku imate uvid u to gdje ste potrošili novac, na što ste potrošili novac i koliko ste novaca potrošili.
Dok ja euforično nabrajam sve pozitivne strane potencijalnog ukidanja gotovine, gotovo svi s kojima sam pričala na tu temu ne dijele jednako mišljenje i u njihovim odgovorima osjeća se skeptičnost, čak malo i strah. “Koji bi bio ratio iza ukidanja gotovine nego da nas se maksimalno kontrolira?”
Digitalne transakcije i digitalni novac uvijek su ranjivi jer su jednostavni za nadziranje i relativno jednostavni za hakiranje. Dakle, pitanje kibernetičke sigurnosti od velikog je značaja, kao i pitanje zastarjelosti IT sustava u koji bi financijske institucije morale ulagati. Ne može se dopustiti krah sustava i situacija u kojoj je golemi postotak ljudi onemogućen doći do vlastitog novca. Zatim, potpuna kontrola banaka i ostalih financijskih institucija te potpuna kontrola onih koji su na vlasti. Kad govorimo o tome, uviđamo kako je to zapravo jedan golemi dvosjekli mač – da, sve transakcije i podrijetlo novca nadziru se i nema zarade “na crno”, no s druge strane nam se ograničavaju slobode, ugroženi su naši privatni podaci i čini nam se kako smo par klikova od toga da nam sav digitalni novac jednostavno bude ukraden i prebačen negdje u nepoznato, što s gotovinom teško može biti slučaj.
Naravno da banke rade punom parom na tome kako bi spriječile takve cyber napade, no dalek je put do potpune sigurnosti. Jednostavno nam još uvijek treba taj “mekani madrac” sigurnosti koji nam pruža misao da, ako i sve digitalno ode, ipak kod kuće u čarapi imamo nešto gotovine za svaki slučaj (pričamo figurativno, naravno). U bezgotovinskom društvu takve sigurnosti nema. To i činjenica da netko zna u svakom trenutku s koliko novaca raspolažemo i na što taj novac trošimo čini se pomalo zastrašujućom. Može li privatnost u takvom svijetu postojati? Na kraju, možda trenutačno najotežavajući razlog za- što bezgotovinsko društvo ne može biti (pre)bliska budućnost? Diskriminacija.
Još je velik dio svijeta bez banaka, bez interneta pa čak i bez struje. Narodi koji tehnološki nisu na razini razvijenih zemalja zaostajali bi još više. To je problem i kod ljudi u zrelijim godinama koji nisu spremni prigrliti tehnologiju i sve što im ona nosi, već se i dalje žele oslanjati na ono što im je provjereno i poznato, a to je ipak gotovina. Koliko je teško bilo naviknuti se na promjenu valute, bojim se pomisliti koliko bi tek postalo teško takvim pojedincima prihvatiti činjenicu da novac više nije opipljiv, već apstraktan.
Da ne ispadne kako pričamo samo o našim bakama i djedovima, moram priznati da me iznenadila činjenica kako jake ekonomije kao što su njemačka i austrijska također ne razmišljaju o ukidanju gotovine. Odgovor je dala profesorica na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Kölnu, Agnieszka Gehringer. “Njemačka privrženost gotovini može se razumjeti putem bihevioralnih faktora. Kulturološki, gotovina predstavlja nešto što je sigurno, nešto što se koristi desetljećima, znamo kako funkcionira i uz to, podaci pojedinca su zaštićeni pa nema razloga mijenjati navike.” Ima nešto u tome, možda su doista ta jedna navika i tradicija najjači razlog zbog kojeg se opiremo takvim promjenama koje bi nam mogle donijeti mnoge benefite.
Za kraj, je li težiti prema društvu bez gotovine dobro ili loše, još uvijek nisam sigurna. Zasigurno je elegantnije, jednostavnije, nema problema koji nastaju kad zaboravite otići na bankomat ili ste negdje u nekom planinskom seocetu gdje ni ne znaju za bankomate. No čini mi se da je tako nešto još uvijek teško zamisliti, posebice kod nas.
Većina seniora oko mene još uvijek se boji online kupnje i ne koristi je ako ne postoji opcija plaćanja pouzećem. Mala trgovina u mom kvartu vječno je krcata ljudima iako ima dvije samoposlužne blagajne koje uporno zjape prazne, samo zato što se na njima može platiti isključivo karticom. Meni to, naravno, itekako odgovara jer ne potrošim nikad više od par minuta na kupnju. Činjenica jest da ljudi najviše od svega vole – izbor. Ne moraju koristiti gotovinu, ali moraju znati da je mogu koristiti ako to požele. Barem je zasad tako. Ubrzanom digitalizacijom svega, vrlo vjerojatno nestat će u nekoj budućnosti i gotovine, ali do tada? Nek’ nam još malo novčanici mirišu na novčani papir i dječje kasice-prasice zveckaju na policama.
Foto: Blake Wisz
