Možda naslov na prvu zvuči malo nespretno, ali misao je to koja me proganja već neko vrijeme. Nedavno sam ispunjavala neki upitnik, a jedno od pitanja bilo je koji su moji hobiji. Napisala sam s vrha glave čitanje, planinarenje, pub kvizovi i biciklizam. No kasnije kad sam malo razmislila, došla sam do zaključka da sam zadnju knjigu pročitala prošlo ljeto, bicikl vozim isključivo kao prijevozno sredstvo do posla, a pub kviz posjetim ravno tri puta GODIŠNJE. Ajde, planinarimo relativno često, ali po kratkim stazama i to kako bismo djecu izveli u prirodu umjesto da ih osuđujemo na vikende u stanu. Pitanje je zašto sam imala potrebu prikazati sebe kao svestranu i dovoljno zanimljivu osobu? Zato što inače moj život ili način na koji provodim vrijeme ne bi imali smisla? Mora li nam baš sve biti smisleno, ili bi bilo jednostavnije da odustanemo od te ideje lovljenja Bigfoota kojeg nazivamo smisao života? Ima li smisla tražiti smisao baš u svemu?
Pitanje smisla života postoji stoljećima. Filozofi su na njemu gradili karijere, neki su dobili vječnu slavu raspravljajući o tome, snimali su se filmovi, pisale su se pjesme, no najbliže odgovoru na pitanje: “Što je smisao života?” došao je Douglas Adams i odgovor je – “42”. Barem je tako naveo u svojem djelu “Vodič kroz Galaksiju za autostopere”. Ako niste ljubitelj Adamsa i 42 vam ne zvuči baš uvjerljivo kao odgovor na pitanje o smislu života, možda je to zato što boljeg odgovora nema, tj. možda ni ne postoji. No dosta blizu došao je i Oscarom nagrađen film “Everything Everywhere All at Once”, koji mi je u svoj toj šumi misli došao kao naručen. Oni koji su ga pogledali znaju na što mislim, a oni koji nisu – savjetujem da ga pogledate jer ćete u tim divljim, šarenim i eklektičnim kadrovima i kaosu pronaći (barem na trenutak) mir i smisao. Osim glavne protagonistice koja je u egzistencijalnoj krizi, jedan od najvažnijih trenutaka filma jest pojava “nihilističke sve-krafne” – simbola koji predstavlja sve (svaki događaj u svakom univerzumu u svakoj verziji povijesti), ali kao nešto što ionako nema smisla, što je premisa nihilizma. Film zapravo realno prikazuje onaj moj upit s početka – ima li ili nema smisla života, i što ako ništa nema smisla, možemo li biti sretni?
Generacija mojih roditelja, pa čak i moja generacija odgajane su u duhu da je smisao života steći obrazovanje, skućiti se, naći srodnu dušu i imati čopor djece. Oni koji su to ostvarili, jesu li našli smisao života? Meni ni u jednom trenu nisu zasvirale fanfare s porukom: “Čestitamo, pronašli ste smisao života!”.
Današnje mlađe generacije čine se drukčije, više se okreću nihilističkom razmišljanju, a to znači da tradicionalne vrijednosti, religijska uvjerenja, moralni okviri i društveni sustavi nemaju objektivnu osnovu te da nema apsolutnog smisla ili značenja. Je li to zbog toga što im ne namećemo ideje kakav bi život trebali imati, ili zato što su vremena drukčija? Kuće se teže kupuju, srodne duše se teže pronalaze, teže se odlučiti imati dijete, a teže ga je i začeti. Želje su drukčije, snovi su drukčiji te je samim time i smisao svega drukčiji. A možda su upravo na našem primjeru otkrili da, čak i ako uspiješ ostvariti sve varijable te jednadžbe smisla života, konačno rješenje ne ispadne nužno točno. Možda je i potraga za smislom otišla korak dalje – dok su prijašnje generacije tražile smisao u vlastitoj kući, same za sebe, današnje generacije se, recimo, jako fokusiraju na društvo općenito. Njima je aktivizam izrazito važan. Više se zanimaju za politička zbivanja, protestiraju protiv suludih zakona, protiv globalnog zatopljenja. Odaje se dojam da im je važnije što će se dogoditi s čovječanstvom u cjelini nego hoće li imati bijelu ogradu, dva auta u garaži, psa i mačku.
Istina je da svi želimo što ispunjenije živote, a ta želja još je prisutnija danas kad, zbog društvenih mreža, imamo uvid u tuđe živote i uvijek nam se čini da nama nešto nedostaje. Vjerojatno zbog toga i ja imam toliko polupostojećih hobija.:)
Film “Everything Everywhere All at Once” čak nam pokazuje što se s glavnom protaganisticom događa u drugim univerzumima gdje živi različite živote – u jednom je siromašna, u drugom slavna, bez djece i supruga, s talentom za kuhanje ili borilačkim vještinama, no na kraju se ispostavi da je ipak najsretnija u svom “originalnom” životu. Ne zato što je bolji, zato što ima više novaca, zato što ljepše izgleda, zapravo je sve potpuno suprotno od toga. Ali ona sama dolazi do zaključka da je, sad kad je i vidjela što sve propušta i što je sve moglo biti, sreća u tome što već ima puno veća. Možda je sreća u tome da pojednostavnimo stvari, a ne da tražimo divovske razloge iza svega što imamo/nemamo ili što jesmo/nismo. Jednostavnost je možda ključ i sreće i smislenosti, što može potvrditi i George Mallory, jedan od prvih pojedinaca koji su se popeli na Mt. Everest. Kad su ga upitali zašto se želio popeti na tu planinu, rekao je: “Pa zato što je bila tu.” Nije tražio dublji smisao u tome, vidio je planinu i popeo se. Kako bi bilo jednostavno da svi možemo tako razmišljati – imam ovaj život i živim ga. Kako bi bilo jednostavno da svi, u svakom trenutku, možemo u jednom običnom danu dati sve što imamo, gdje god da jesmo, čak i ako nemamo puno – everything everywhere all at once.
I što ako baš nikako ne nađemo taj smisao? Da odustanemo od traženja? Teško izvedivo jer, kad smo već kao vrsta dobili toliko razvijen mozak da stvorimo sve ovo oko sebe, onda smo valjda i u neku ruku prokleti potrebom da definiramo zašto smo tu i koja nam je svrha. No što ako je odgovor doista jako jednostavan? Htjeli mi to priznati ili ne, koliko god maštali o nečem drukčijem ili uzbudljivijem, ili čak smislenijem, većini nas najvažnije je da se osjećamo dobro i da smo zadovoljni sobom samima. Tu po meni dolazimo i do najljepše poruke filma “Everything Everywhere All at Once”: možda je jedini smisao života ljudi u njemu i biti prisutan u svakom mogućem trenutku, koliko god on bio dobar, loš, nevažan, dosadan, predivan. Možda uopće ne bismo trebali tražiti neki viši, dublji smisao jer je on fluidan, mijenja se od generacije do generacije, od čovjeka do čovjeka, ovisi o periodu života u kojem se nalazimo. Možda život sam po sebi nema smisla, već ga dobije jer mu ga mi sami dajemo. Prestanimo trčati za smislom kad nam je on ispred nosa cijelo vrijeme. Nemoguće ga je opisati riječima, moguće ga je samo živjeti. Jednom sam čula divan citat o tome: “Pokušati pronaći smisao života riječima jest kao da pokušate otpjevati pjesmu tako da je opisujete.”
Za kraj, jedan ekstra poticaj da se prestanemo zamarati smislom svega kroz par riječi jedne poznate njuškice po imenu Snoopy (iako je autor riječi jedan, jedini i neponovljivi Charles Schulz, autor megapopularnog Charlieja Browna): “Moj život nema svrhu. Moj život nema smjer, nema cilj, nema (dublje) značenje. A opet, sretan sam. Što to radim ispravno?!”
Nikad riječi jednog psa nisu zvučale tako smisleno, zar ne?:)
Foto: Pexels
