Danas se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti otvara izložba i predstavlja ciklus slika “Atlas manjeg svijeta” Zlatana Vehabovića.
Ciklus slika “Atlas manjeg svijeta” kojeg je Vehabović u razdoblju pandemije izveo za izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, zbog oštećenja muzeja tijekom potresa svoj je prirodni dom pronašao u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Ciklus se referira na bogatu kulturološku i arhivsku baštinu, prvenstveno onu povezanu s muzejima lijepih umjetnosti, uz posvetu njenim akterima velikanima hrvatskog slikarstva. Tema je u slikarskom mediju riješena palimpsestom motiva koji funkcionira kao metafora interakcije bogatih slojeva nasljeđa s današnjim kreativnim umom.
Zlatan Vehabović – Atlas manjeg svijeta
Zanimljivo će biti vidjeti kako će ove slike tj. izložba funkcionirati u NMMU-u, posebno nakon predstavljene knjige i virtualne izložbe na stranicama Muzeja za umjetnost i obrt. Zlatan je pregledavajući bogati muzejski fundus napravio osobnu selekciju umjetnina koje su mu poslužile kao inspiracija za izradu slikarskih kolaža velikih dimenzija. Kako je sam umjetnik kazao “Atlas manjeg svijeta” ciklus je slika koji nastavlja njegovo osobno istraživanje slikarskog izraza i njegovih formalnih određenja. Ova faza u njegovom stvaralaštvu nešto je novo i izazovno, izraz koji ne bi na prvu vezali uz Zlatana Vehabovića i utoliko ova izložba i radovi još više intrigiraju. Pratim Zlatana od njegovog studiranja… Po meni je ovo njemu treći “skok” u izrazu, karijeri, po njemu drugi (to ostavljam stručnijima da prouče i odrede), ali je svakako najuzbudljiviji do sada.
Ovo su slike koje, po meni, su treći skok u tvojoj karijeri… Treća faza. Zanima me osjećaš li jesi li tri puta „Narastao“?
Ja sam mislio da se radi o drugoj! Evidentno mi je jedna promakla kroz prste… Uvijek je misija i cilj otvoriti neka nova vrata i zatvoriti stara. U slikarstvu mi je jedino uvijek bilo bitno da mi nije dosadno. Dakle, bitna mi je zabava, zabavljati samog sebe, otkrivati neke nove terene u slikarskom mediju.
Ovaj kolaž se već počeo pojavljivati u prošlom ciklusu, bilo ga je dosta zastupljenog, no tek se u ovoj, punoj formi, sada razvio.
Koja si vrata zatvorio?
Zatvorio sam vrata koja su se ticala tzv. novog hrvatskog realizma. Dakle, ja sam u tom figurativnom predlošku bio inspiriran svim zakonitostima i kadrovima fotografije iliti centralne perspektive; to znači da sliku na neki način određuje postojanje četiri kuta, horizonta, neba, tla, poda, perspektiva… Takva organizacija cijelog tog prizora mi je postala na neki način malo zamorna…. I trebala mi je neka izlazna varijanta, neki novi princip i tu je kolaž poslužio kao jedan super medij, zapravo princip rada gdje i dalje ja mogu baratati s figurativnim predloškom. To su i dalje portreti, scene i sl. koje ja negdje manje, negdje više realnije prikazujem. Međutim, taj kolaž ti izmakne tepih pod nogama i onda se tu dogode odnosi koji poremete logiku leće, logiku objektiva.
Prilično si uspješno pomirio ono plošno i ono dubinsko.
Ono što je zanimljivo kod kolaža jest sirovost odnosa elemenata koji „plutaju“ neovisno u prostoru i korespondiraju zajedno. Oni su natjerani biti u odnosu, protiv svoje volje, isključivo nekim mojim (zlobnim) igranjem kao autora koji ih tjera da zajedno žive. No, u toj koegzistenciji se događa zanimljiv suživot koji je meni beskrajno interesantan.
Jesi li se ikada bojao napraviti sljedeći korak u pomirenju korištenja i nijekanja tog tzv. „gledanja kroz leću“, ovih radova sada i prethodnih radova, recimo onih prije do sedam, osam godina? Da se pojasnim; kada bi netko tko nije upućen u tvoje stvaralaštvo promatrao tvoje radove tada i sada možda bi ih u vremenu nastajanja, kronološki zamijenio…. Zamijenio im mjesta u vremenu.
Moguće, razumijem zašto pitaš. Uvijek sam doživljavao da se umjetnik ne kreće u krug, već da se koncentrično kreće… Primjećujem logiku nekih mojih najranijih studentskih principa gdje sam u krajnje neformalnom principu imao jednu vrstu pristupa i intervencije u slici koja na neki način podsjeća na ove slike sada.
Ja sam konstantno u svom procesu slikanja podređen željama slike. Dakle, ja uvijek računam da ono što ja želim dobiti, neka tema, ono što želim naslikati, da je to sekundarno. To će se ionako i ovako dogoditi. Nemoguće je autora zaobić; njegove psihoze, karakter i subjektivne emocije. Slikarstvo je medij koji jako dobro prenosi sva ta emotivna i osobna stanja. Ja to „držim“ u nesvjesnom dijelu, ne želim puno pažnje tomu posvećivati. Kao autor vjerujem da se u drugom, svjesnom dijelu, u toj posvećenosti ima što reći i realizirati, i u tom smislu sav moj napor odlazi u tu formalnu priču.
Zanimljivost ovog kolaža je u tome da kada suprotstaviš te oprečne elemente, međusobno se dešava kohezija i do izražaja dolazi senzibilitet koji je isti kao i senzibilitet u prethodnim, ranijim radovima. Ja od svog karaktera ne mogu pobjeći. U mojim radovima je uvijek prisutna melankolija, težnja prema epskim prizorima, ako ih je moguće tako nazvati…
Oprosti, ja tvoje radove prvenstveno doživljavam kao izrazito lirske. Oni imaju svoju epiku, svoju priču, naraciju, no osjećaj je ono što ja kao promatračica, prvo od tvojih radova dobivam…
Ja vjerujem u emociju. Ona je ekstremno riskantan teren u umjetnosti. Pozicija suvremene umjetnosti je jako rijetko emotivna. Emotivno je nešto što vežemo uz 19. stoljeće, romantizam, uz tu naivnu ideju umjetnika, boema, Werthera. U tom smislu je to jedna zastarjela pozicija koja je već toliko isklišejizirana da su u kompletnoj drugoj polovici 20. stoljeća umjetnici drugačiji, drugi gard zauzeli. U tom smislu je jasno zašto je emocija „jadna“; zbog potencijala kiča i sentimentalnosti. Ako smo u stanju proizvest vrstu emocije koja neće biti kič, neće upast u tu zamku, e tu smo na dobrom terenu! Na primjer Cohenu to uspijeva u svojoj glazbi to napraviti.
Hoćeš li nastaviti s ovom, novom fazom?
Put je započet. Ja ga ne mogu zaustaviti, niti odrezati. Definitivno će se nastaviti razvijati kroz ovaj smjer, no gdje će završiti, ne znam. Kako sam spomenuo tu koncentričnu spiralu, možda se i vrati na tzv. tvorničke postavke.
Osjećaš li se usamljeno u toj misiji, na našoj sceni?
Mislim da je svaki umjetnik dio širokog plemena istih luđaka koji su odabrali taj put, no isto tako je svaki umjetnik beskrajno sam, nema nikog tko taj put s tobom dijeli. Kada se otisnemo na to putovanje, u tom svetom polju, hramu umjetnosti…. Prvo potpišeš poraz i kreneš na put. I kada tako startaš, nekada, nešto ti se i dogodi u životu. Možda se možeš nečemu nadati. Važno je krenuti iz krajnje skromne i minorne pozicije jer je to jedna ekstremna arena gdje je sve već na neki način napravljeno. Jako se teško ima što za dodati. Ali nikada ne znaš, možda se nešto i dogodi.
Fotografije: Sanjin Kaštelan
