Nešto se magično krije u procesu kreiranja, u putovanju od ideje do predmeta, kada od amorfnog komada gline, samo spretnošću vlastitih ruku, stvorite nešto novo, nešto čemu možete dati ime, bila to vaza, tanjur, šalica ili zdjela. No, osim vještine i pukog materijala koji valja oblikovati, mnogo toga “neopipljivog” još treba unijeti u proces, strpljenje, prihvaćanje, oslobađanje, suočavanje s pokušajima i pogreškama, bivanje u trenutku…
Zbog svega toga, oblikovanje keramike jedan je meditativan proces koji zahtijeva posvećenost i prisutnost, a upravo ga kao takvog razumije i splitska umjetnica Tina Šarić koja se u glinu i keramiku zaljubila na prvi dodir. Akademska slikarica i učiteljica joge, u keramici je pronašla svoju dozu mira, a kao rezultat te strasti za stvaranjem nastaju predivni keramički predmeti koji, često u nepravilnim organskim formama, izgledaju nevjerojatno elegantno u svoj svojoj nesavršenosti.
Iza vas jedan je vrlo zanimljiv umjetnički put. Akademska ste slikarica, u Splitu ste imali i prodajnu galeriju, a danas predajete u Callegariju, talijanskoj školi za modu i dizajn. Kako je i kada u čitavu priču ušetala keramika?
Mogla bih reći da sam odmalena očarana svim vidovima stvaralaštva pa zapravo i nije neobično da su se moji interesi još od srednje škole vrtjeli oko umjetnosti i kreativnosti općenito, bilo da je riječ o slikarstvu, dizajnu, modi… Kroz školovanje, a kasnije i rad, okušala sam se u svim navedenim poljima. Keramika je na red došla neplanirano i spontano, no moram priznati da je to bila ljubav na prvi dodir. Kaže se da ništa u životu nije slučajno, tako vjerujem da mi je i ona došla u pravo vrijeme. Nakon perioda bavljenja s umjetnošću odgajanja djece (a ta je grana umjetnosti najzahtjevnija), dogodio se taj prvi susret s glinom u kojem sam nanovo otkrila strast stvaralaštva koja od tada ne jenjava.
Osim što kao produkt nastaju divni keramički predmeti, ono što vas posebno nadahnjuje nije samo finalni proizvod već i sam proces. Zašto obrada gline ima tako ljekoviti, terapijski učinak?
Rad s glinom je zaista jedan terapijski proces. Uronjeni ste u taj kreativni trenutak i zapravo oblikujući komad gline, na neki način oblikujete sebe. Kao da dajete oblik svojim emocijama. Oslobađate se, a istovremeno stvarate nešto originalno i samo vaše.
Je li upravo taj terapijski aspekt keramike zaslužan za to što je interes za njom doslovno eksplodirao u posljednje dvije, tri godine, posebice u vrijeme pandemije?
Definitivno. Taj meditativni proces prisutnosti zaista djeluje ljekovito. A s obzirom na to da živimo u neobičnim vremenima ljudima takva ili neka druga slična terapija kroz umjetnost zaista dobro dođe. Također, keramika je nešto što nas uči strpljenju, uči nas da je svaki korak jednako važan i da za sve treba vremena, ništa ne ide na silu i preko noći. Proces izrade jednog predmeta od onog sirovog komada pa do finalnog proizvoda traje i do tri tjedna. Tako da je i meni, koja sam po prirodi nestrpljiv tip, to bila odlična prva lekcija. Vjerujem da je sve to utjecalo na ogroman interes za keramiku posljednjih godina, pogotovo za vrijeme pandemije. Neki su pekli kruh, neki keramiku. Neki su u tome pronašli trenutnu utjehu, a neki su otkrili novu strast…
Ono što mi se posebno sviđa kod Vašeg stila jest što keramički predmeti izgledaju pomalo amorfno i sirovo, kao da niti ne postoji namjera učiniti ih “savršenima”. Kako biste vi sami opisali svoj stil?
Ne mogu reći da imam neki određeni stil jer sam i kao osoba često eklektična. Mislim, blizanac u horoskopu, valjda tako to mora biti. Tako da i kod procesa rada s glinom, ovisno o raspoloženju, me inspiracija često odvede u dijametralno suprotnom pravcu od onog koji sam prvotno zamislila. Al nije da me to opterećuje, dapače zabavlja me ta neizvjesnost. To je upravo ono kad kažemo bitan je proces, tj. put a ne odredište. Ono što mogu reći je da volim nepravilne, organske forme, volim taj moment spontanosti, nedovršenosti, nesavršenosti. Zato i preferiram ručno rađenu keramiku, od one na lončarskom kolu. Iako koristim i kolo. Često znam kombinirati te dvije tehnike, pa predmete lončarene na kolu dovršim ili nadogradim ručno. Kod lončarenja je najvažnije centriranje, a nekad baš želim biti malo van centra… (smijeh)
Žensko tijelo mi je također uvijek bilo neiscrpni izvor inspiracije pa se to s mog slikarstva prenijelo i na keramiku. Tako i nastaju moje Venera vaze koje slave ljepotu ženskog tijela, savršene u svojoj nesavršenosti.
Na čemu trenutno radite? Što Vas okupira?
Trenutno sam u potpuno akromatskoj fazi i pokušavam se koncentrirati na formu i teksturu. U zadnje vrijeme također nerijetko ostavljam djelomično ili čak potpuno neglazirane komade. Sviđa mi se taj sirovi, “živi“ izgled površine bez neke fine dorade. Također, pokušavam pronaći balans između uporabne i skulpturalne keramike. To je, priznajem, najteži dio, kao na kraju krajeva i u životu. Ali kao i početak s keramikom vjerujem da će se i ovaj dio posložiti, samo treba vjerovati procesu.
Foto: privatni album