Inspiracija za projekt “Digitalna Fauna” potekla je od murala koji je Melinda Šefčić izvela 2018. godine na KBC Zagreb, bolnici Rebri, na Odjelu Fonijatrije pri ORL Klinici u sklopu doktorskog istraživanja.
Polazna točka bila je estetika njenih radova, koju su odlučile pretvoriti u pokretnu sliku namijenjenu (dječjem) bolničkom prostoru. Realizacija ovoga pilot-projekta prvotno je uključila razradu plana aktivnosti. Potom je uslijedilo izvođenje crteža umjetnice Melinde Šefčić koja je uz intenzivnu suradnju s kolegicama prvu trećinu projektne realizacije posvetila dizajnu i realizaciji likova, flore i faune koji su vidljiva u animaciji. Svaki se pojedinačni element morao izraditi te digitalizirati zasebno.
“Digitalna fauna”
Lea Vidaković paralelno je uobličavala storyboard i u dogovoru s Melindom skupa su napravile najefektivniji odabir životinja, dogovorile se oko njihove veličine i dizajna. Odabir su napravile prema ranijim istraživanjima Melinde Šefčić, a koja je doktorirala na temu estetizacije i rehumanizacije bolničkoga prostora umjetnošću. U realizaciji projeka koristile su se njenim iskustvom rada, ne samo na doktorskom radu, već i na nizu projekata koje je Šefčić izvela u bolničkome prostoru od 2016. godine. Melinda Šefčić je do sada izvela više od 40 murala u bolničkom prostoru i nekolicinu istraživačkih radova, sva ta iskustva implementirana su u ovaj rad. Lea Vidaković je radila prilagodbu ilustriranih životinja i pripreme istih za animaciju, kao i pripreme šume po layerima, kako bi animatorica Katrin Novaković mogla nesputano nastaviti s animiranjem likova po unaprijed razrađenom planu koji je vidljiv u storyboardu.
Za ovaj pilot-projekt odlučile su napraviti trominutne animacije, iako im je krajnji cilj stvarnoga projekta napraviti pokretnu sliku dužega trajanja uz primjeni VR tehnologije i taj projekt, kao krunu nadolazećih pilot projekata, namjeravaju izvesti kroz EU projekt i na EU razini, kao veći umjetničko-istraživački rad. U ovom pilot-projektu testirale su kako funkcionara atmosfera crno bijelog šumskog krajolika uz dodani zvuk u bolničkom prostoru.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako priča polako odmiče, raznobojne životinje pune kadar šume i ostvaruju međusobnu interakciju. Cilj je bio imati što veći broj životinja, kako bi se svaki gledatelj mogao koncentrirati na životinju po svome izboru i pratiti njene aktivnosti u šumi. To i jest smisao prikazivanja pokretne slike izvan kino dvorane ili izvan malih ekrana, u fizičkom prostoru, jer se u tim uvjetima ne radi o filmu klasične strukture koja se sastoji od početka, zapleta, razrade, raspleta i zaključka, kraja, već se radi o pokretnoj slici koja zapravo nema svoju kulminaciju i kraj, već koja dulje ostaje u prostoru, i prikazuje se u neprekidnom loopu.
Ovakva pokretna slika ne zahtijeva koncentrirano gledanje, ona je tu više u funkciji atmosfere, pokreta i spleta mikronarativa, koje gledalac može opet i opet pogledati, a u svakom ciklusu gledanja može pronaći nove detalje.
Fotografije/vizuali: Melinda Šefčić
