Za početak, veliki sam fan erotike. U knjigama, glazbi, likovnosti, kazalištu i filmovima. Erotski crteži, proučavanje tijela, kako izgleda, kako se kreće, kako se lovi u pokretu, dva tijela zajedno u zagrljaju… Uvijek sam radije gledala erotiku nego… mrtvu prirodu. Ili nešto takvo, statično. Erotika to nije.
Ako prikaz i jest statičan, on potiče na kretanje, ako ništa mašte. U glazbi isto tako, neke od najdražih pjesama su izrazito erotične, zvukovi, ne samo ljudskog glasa, već i oni instrumenata su toliko senzualni da me mogu teleportirati u neku drugu dimenziju. Sve ono što vidim, čujem, osjetim pod prstima, na kraju krajeva i kušam (i hrana je erotična, zar ne?!) u službi je osjetila čiji je sljedeći logičan korak buđenje mašte, uživanja i prepuštanja. To je erotika.
Ne znam je li je to do godina, stava u glavi ili me je vrijeme pregazilo, no gledajući ljude oko sebe, točnije promatrajući mlađe generacije (petnaest, dvadeset godina minus) pitam se gdje je nestala erotika? Nema je. Većina mlađih žena i muškaraca izgleda i ponaša se isto, svaki ukalupljen u svoj trend. Posebno je to istaknuto na svevladajućim društvenim mrežama. Rekla bih; jednom Instagramuša, uvijek Instagramuša. Nitko nikoga ne izaziva, osjetila kao da su zatomljena, a ono što bi osjetila trebala konzumirati kao da se od tijela odbija. Sami žele biti erotični, a erotiku ne osjećaju. Erotika je tu način reprezentacije kako bi se sami predstavili poželjnima, seksi. Ali kome? Drugome, istome takvome?
Mnogo sam razmišljala o tome i shvatila da se možda radi o brkanju pojmova i osjećaja. Htjela bih sebi i vama objasniti. Možda kroz medij kroz koji najbolje i doživljavam erotiku, onaj vizualni. Možda kroz objašnjavanje detektiram(o) što je pošlo k vragu i kada, a možda i zbog koga.
Za sami početak; što je erotika? Definicija kaže da se radi o terminu nastalom iz starogrčke riječi ερως (i ερος), eros što znači – ljubav, želja. Radi se o težnji za postizanjem seksualnog uzbuđenja bez otvorenog prikazivanja spolnog odnosa i/ili spolnih organa, što je slučaj kod pornografije. U umjetnosti erotika podrazumijeva svojevrsno prikrivanje, uz minimalno otkrivanje ljudskog tijela. Uglavnom se prikazuju samo grudi ili stražnjica. Tjelesna uzbuđenost kao jedan od ciljeva erotike postiže se kroz poticanje promatračeve mašte, za razliku od pornografije, koja otvoreno otkriva i bez cenzure prikazuje spolni odnos.
Čovjekov odnos tijela i mašte postoji od prahistorije. Kroz povijest je prošao svakakve transformacije; od potiskivanja, rušenja, građenja, do otvorenog poticanja i stvaranja. Najstariji erotski prikazi nalaze se na zidovima pećina iz paleolitskog doba, a svi znamo za figurice Venere, pa o tome smo učili još u osnovnoj školi. Stari Grci išli su još dalje na i na raznim uporabnim predmetima poput vaza, posuđa i sl. prikazivali su seksualne scene; i to jednako zastupljene one između hetero i homo parova. Možemo napraviti skok u četrnaesto stoljeće i sjetiti se Boccacciovog djela „Decameron“, da sada baš povijest stoljeće po stoljeće ne prolazimo. No, zašto „Decameron“? Jer je to djelo od sto priča zapravo temelj i uzor onome što slijedi. Ono u zapadnjačku prozu uvodi i afirmira formu novele, kratke, stabilne i zaokružene priče koja se koncentrira na jedan događaj i manji broj likova (za razliku od tadašnjih epova, na primjer). Ta zbirka je postala uzor svim velikim autorima nakon, poput Shakespearea. A Shakespeare je ipak napisao jednu od najvećih ljubavnih priča, onu o Romeu i Juliji. Iako, budimo realni, kada ogolimo priču, maknemo su romantiku, tu se radilo o trodnevnoj zaljubljenosti dva tinejdžera (13 i 17 godina!) koja je na kraju uzrokovala šest smrti. Zvuči istovremeno grozno i bez veze, znam. No kada tu priču čitamo ili gledamo u kazalištu svjedočimo prikazu velike, strastvene i čiste ljubavi, začinjenom elementima erotike. Upravo to „diže“ priču na tu jednu drugačiju, nama uzbudljivu razinu. Iako se na kraju krajeva radi o tragediji, erotika ovdje igra veliku ulogu kako bi se čitatelj ili gledatelj „uvukao“ u priču.
I onda je na neko vrijeme erotika postala manje opće prihvaćena. Čak se poistovjećivala s pornografijom. Znamo čak kada se točno prvi put službeno upotrijebio termin pornografija! 1769. je francuski autor Restif de la Bretonne upotrijebio termin u djelu „Le Pornographe“. Tada, zajedno s otkrivenjem Pompeja i Herculaneuma desilo se to da je erotika istovremeno bila nešto loše i skrivala se, a skrivala se u „tajnim muzejima“ koji su u svojim zbirkama držali upravo takve, erotske prikaze. Erotika, koliko god istovremeno bila favorizirana i zabranjivana, nikada neće nestati, jer prikazuje ono na što reagiramo. Njezini podražaji su takvi da što god čovjek radio, stvarao, među prvim djelima, radovima u umjetnosti, kreaciji bilo kakve vrste upravo su takva, erotska djela. Uzmimo fotografiju, na primjer. Čim je nastala, kao novi medij devetnaestog stoljeća, odmah su nastajale i erotske fotografije, a što je dovelo do erotske razglednice!
Logičan, prirodan nastavak na erotsku fotografiju bio je erotski film, stoljeće nakon. Razglednice i erotski „pin up“ prikazi uvod su u erotski film, koji je možda od svih medija ipak najviše – erotski. Prikaz seksa na filmu je postao uvod u prikaz seksualnosti na filmu, što je iz svakog kuta gledanja (a i djelovanja!) kontroverzno. Neki filmovi sa scenama seksa kritizirani su od strane vjerskih zajednica, zabranjivani su, cenzurirani. Filmovi se klasificiraju i označavaju s oznakom restrikcije za primjerenu dob gledanja gledatelja prema scenama golotinje i koliko je ima. I još bitnije – čega! (Što smatram nepravednim, ne vidim kako je muško bedro manje seksualno od onog ženskog, npr.) Naravno da mora postojati upozorenje za gledatelje, neke stvari ipak nisu za gledanje (bitnije i tumačenje!) bez nadzora roditelja, ili do određene dobi, no svjedoci smo da je kroz povijest žensko tijelo ipak više seksualizirano nego muško, i sve se nekako vrti oko toga.
Film „The Kiss“ iz 1896. uzrokovao je toliko reakcija, lavinu protesta jer se tada poljubac na velikom platnu smatrao pornografijom. No, naravno, to je uzrokovalo samo da su nastajale verzije filma, pa tako imamo nastavke „The Kiss in the Tunnel“ iz 1899. i „The Kiss“ iz 1900. godine. Uz poljubac, prikaz dekoltea je bio problematičan. Kada je Howard Hughes režirao Jane Russell u filmovima „The Outlaw“i „The French Line“ sredinom dvadesetog stoljeća, naišao je cenzuru i osuđivanje od strane „National Legion of Decency“ i u kina su dospjele samo odobrene verzije filmova. Da, postojala je institucija „National Legion of Decency“ znana i kao „Catholic Legion of Decency“ koja je bila zadužena za ćudoređe i koral na filmu. Naravno da ima je jedna od prvih meta bila žena – Mae West.
Prvi erotski film za odrasle koji je prikazao eksplicitnu scenu seksa, a prikazan je diljem kinima u SAD-u, bio je „Blue Movie“ iz 1969., režisera, autora Andyja Warhola! Film je imao veliki utjecaj na sada kultni i možda najkontroverzniji erotski film – „Last Tango in Paris“. Prvi gay film bio je „Boys in the Sand“. Mnogi se ne slažu oko klasifikacije, radi lis e o erotskom ili pornografskom filmu. Sklona sam naginjati tome da je ovo ipak pornografski film, no ono što je bitno za razvoj priče kroz vrijeme jest da je taj film imao sve navedene creditse, objavljen je osvrt na njega u Varietyju i nakon njega su bila otvorena sva vrata za prikazivanje scena seksa, tako da je već sljedeće godine snimljen i prikazivan kultni pornografski film „Deep Throat“. No, da nema zabune, prilično je jasna razlika između erotskog i pornografskog filma. A znamo kada je i postavljena. 1964. je sudac Vrhovnog suda u SAD-u, Potter Stewart, presudio protiv slučaja prikazivanja filma „The Lovers“ režisera Louisa Mallea u redovitoj kinodistribuciji. Njegova definicija pornografije glasila je: „I know it when I see it.“ No, gdje je onda ta granica, gdje jedno prestaje, a drugo počinje? Erotika je u potpunosti subjektivna.
Filmovi ne dokumentiraju seksualne i romantične fantazije, oni ih otkrivaju. Postoje režiseri, autori koji erotiku koriste kao pametan alat u pobuđivanju emocija, privlačenja interesa i zadržavanju pozornosti. A to je ono što radi, djeluje kod umjetničkih djela. Ako se ne pobudi interes i zadrži pozornost, mislim da djelo nije uspjelo. Pedro Almodóvar i Lars von Trier su režiseri koji vješto koriste erotiku kao alat pričanja priče. Neki od najboljih erotskih filmova su „Last Tango in Paris“, „The Hunger“, „9 ½ Weeks“, „Basic Instinct“, „The Piano“, „Crash“, „Y Tu Mama También“, „Secretary“, „Unfaithful“, „The Dreamers“, „Lust, Caution“, „I Am Love“, „Blue is the Warmest Color“, „The Handmaiden“ i „Call Me By Your Name“. Ovo su međusobno najrazličitiji filmovi, možda najrazličitijih režisera, no visoka doza estetizirane erotike im je svima zajednička.
Erotika u filmu testira vanjske granice dvosmislenosti, toliko da možda čak i ne znamo kada gledamo film. Toliko priča o „seksualnim buđenjima“ počinje zajedničkim poljupcem ili maženjem; dugim, prodornim pogledom između dva lika (koja često nikada nisu trebala biti zajedno); komad odjeće čiji porub je nekoliko centimetara viši ili kraći nego što se vidi u svakodnevnom životu gledatelja; pa čak i naglašena riječ ili fraza koja upućuje na neizrecivo, čak i nenamjerno značenje. I naravno, ponekad je dovoljno očito da svi primijete, kada se glumac ili glumica ogole u sceni kako bi simulirali „čin“ pod idiličnim, raskošnim osvjetljenjem. I naravno, izgledaju – prekrasno!
Koliko je erotika utjecala na prikaz tijela, muškog i ženskog, mislim da je nemjerljivo. Društvene mreže krcate su prikaza, fotografija ljudi, na njihovim osobnim profilima na kojima sami sebe seksualiziraju. Tako su si ljepši. Napućene usne, blago otvorena usta, pogled u stranu s poluspuštenim kapcima postali su norma za profilnu fotografiju. Isturena stražnjica, izbačena prsa, stajanje na vršcima prstiju (!) kako bi se noge doimale vitkije, zategnutije postala je norma prikaza hoda na cesti, plaži, bilo gdje. Kretnje su takve da asociraju, pobuđuju osjećaje čežnje, romantične i fizičke. A tako nitko u stvarnosti ne izgleda, ne hoda i ne kreće se prostorom. Ako ste ikoga vidjeli u živo, vjerujte to je naučeno kretanje.
No stvari idu do krajnjih granica… Iako su na filmu, u književnosti, glazbi, umjetnosti takvi prikazi ljudskog tijela erotični, kada se pojavljuju na osobnim profilima na društvenim mrežama, posebno influencera (jer, htjeli mi to ili ne oni utječu na javno mnijenje), oni više nisu subjektivni, oni su objektivno seksualizirani radi instant zadovoljavanja, instant gratifikacije. I u tom trenutku to postaje eksploatacija, a za koji cilj? Radi li se o novoj vrsti erotike ili pornografije, to ostavljam pametnijima da zaključe. Uspoređujući, ono što znam i osjećam jest da mi je „Emmanuelle 2“ u tom trenutku jedan sjajan erotski film, fantastične kamere i izbora glazbe, s oslobađajućom, čak feminističkom porukom, a scrollanje po profilima tzv. Instagramuša, muških i ženskih, zapravo loša pornografija.
Fotografije: stillovi iz filmova
