Šivanje je jedan od najvažnijih poslova u modnoj industriji koji još uvijek obavljaju ljudi, a ne strojevi. Hoće li oni ikada biti dovoljno precizni da zamijene ljudsku ruku?
Ako ste ikad pokušali nešto sašiti na kućnoj šivaćoj mašini, vjerojatno znate da je najlakše pritiskati papučicu koja pokreće mašinu. Ono što treba znati je kako ostati precizan i kako namjestiti tkaninu, zatezati je i popuštati, da bi na kraju šav ispao savršen, a tkanina ravna bez neželjenog nabiranja ili zatezanja. Radi se o finesama za koje je još uvijek sposobna samo ljudska ruka i upravo su one kao i činjenica da se svaka tkanina ponaša drugačije ovisno o tome od čega je i na koji način izrađena, razlog zašto šivanje u tvornicama još uvijek nije automatizirano.
Bilo je nekoliko pokušaja robotizacije modne industrije. Adidas je 2017. godine otvorio tzv. SpeedFactory u Ansbachu u Njemačkoj. Radilo se o tvornici u kojoj su se tenisice šivale automatski, roboti su odrađivali većinu posla. Dvije godine kasnije tvornica je zatvorena jer se ispostavilo da roboti mogu šivati samo tenisice s tkanim gornjištem. Tehnologija nije dovoljno napredovala te je za izradu najprodavanijih modela kao što su Stan Smith i Superstar i dalje bila potrebna ljudska ruka. Iz Adidasa su tada priopćili samo da će dio tehnologije razvijene u tvornici prebaciti u tvornice svojih azijskih dobavljača.
Kanadski startup Sewbo i prije Adidasa kreirao je prvi potpuno robotski sašiven odjevni predmet, majicu kratkih rukava, dok je američka tvrtka SoftWear Automation otprilike u isto vrijeme javnosti predstavila svoju liniju šivaćih robota i udružila se s kineskim proizvođačem Tianyuan Garments kako bi izgradili tvornicu u kojoj će se proizvoditi automatski šivane majice. Nijedni ni drugi do danas nisu uspjeli.
Izvršni direktor SoftWear Automationa rekao je za Business of Fashion da su očekivali da će im za razvoj i rješenje problema trebati dvije godine, a sada je prošlo već pet i dodao da su imali problema sa šivanjem pletenine. Osnivač Sewboa Jonathan Zornow za Fast Company je rekao da je problem kod njihove metode koja uključuje uranjanje tkanine u tekuće polimere kako bi se stisnula i ne bi se micala tijekom robotskog šivanja, problem s vunom i kožom koje se ne smiju odnosno ne mogu močiti. Izvršni direktor Adidasa Kasper Rorsted rekao je još na otvorenju SpeedFactoryja da im je najveći izazov navođenje vezica kroz rupice na tenisica. Taj posao još uvijek obavljaju ljudi u tvornicama diljem svijeta, a Kasper je dodao da će za potpunu automatizaciju uključujući i takve poslove trebati još barem desert godina kako bi tehnologija napredovala. Sve to potvrđuje tezu s početka da je još uvijek potrebna ljudska ruka kako bi gotovi predmeti bili izrađeni na razini na koju smo trenutačno navikli.
Osim što tehnologija još nije tako precizna da bi botovi samostalno mogli šivati odjeću, proizvođačima trenutačne okolnosti itekako odgovaraju. Naime, većina radnika u tekstilnim tvornicama, posebno u Aziji, radi u zastrašujuće lošim uvjetima, puno više radnih sati od uobičajenih za nas na Zapadu i s iznimno malim plaćama što omogućuje krajnjem naručitelju da proizvodi više artikala po nižim cijenama. I to svima za sada odgovara, no minimalne plaće u Kini polako rastu, a nakon tragedije koja se dogodila 2013. kad se tvornica odjeće Rana Plaza u kojoj su radnici šivali za Benetton, Pradu, Gucci, Versace, Moncler, Mango, Primark i niz drugih brendova, urušila te je poginulo 1134 ljudi, i u Bangladešu se sve više diže svijest i stvara pritisak na vladajuće da poprave uvjete za rad u tekstilnoj industriji.
Kad bi se ta promjena zaista dogodila, cijene za naručitelje bi narasle i to bi ih moglo navesti da više ulažu u automatizaciju koja bi dugoročno, nakon inicijalnih troškova, za njih mogla biti itekako isplativa. No, na kraju ostaje najveći problem koji bi sve izvjesnija automatizacija šivanja sa sobom mogla donijeti – gubitak radnih mjesta.
Tekstilni inženjer Imran Hossain sa Sveučilišta SARSTEC u Bangladešu u svom je znanstvenom radu o automatizaciji i robotskom šivanju napisao da bi prema predviđanjima Međunarodne organizacija rada (ILO) zbog automatizacije u tekstilnoj industriji bez posla moglo ostati 90 posto radnika, a do 2041. u Bangladešu će oko 60 posto djelatnika tekstilne industrije izgubiti posao odnosno njih 2,7 milijuna.
Rješenja koje različiti znanstvenici i institucije predlažu za taj problem uključuju to da će sindikati i vlade trebati pripremiti zaposlenike za prelazak u nove uvjete rada i pomoći im razviti nove vještine kako bi i nakon automatizacije bili zapošljivi. No, povijest nas je naučila da će navjerojatnije sve biti u rukama radnika odnosno ovisiti o tome koliko će sami biti proaktivni i početi samostalno učiti i razvijati ove vještine kako bi bili spremni za novo radno okruženje jednom kad potpuna automatizacija stigne.
