Ispirem čašicu u kojoj je do maloprije bio jogurt, pod mlazom se nađe i aluminijska posudica u kojoj je bila mačja hrana, kapljem deterdžent za posuđe u netom ispražnjenu bocu suncokretova ulja (moram prelistati letke da vidim gdje je na akciji) i obuzima me beznađe jer sve to što ja radim u mom gradu nema smisla.
U svakom naselju u kojemu sam bila u posljednje vrijeme (a stanje je takvo otkad se smanjio broj odvoza komunalnog otpada na dva s nekadašnjih tri odvoza tjedno) sličan je prizor. Kontejneri različitih boja kipe od količina otpada kojima su prepunjeni. Ne tako davno, pokojni je gradonačelnik odlučio educirati građane reklamnim spotom u kojemu kuha ajngemahtec i na vlastitom primjeru objašnjava kako ispravno odvojiti otpad. Lijepu je kašu skuhao. Od tri odvoza tjedno, dva godišnja odvoza glomaznoga otpada, za istu cijenu imamo dva odvoza komunalnog otpada tjedno i drukčiji raspored odvoza krame koja čami po podrumima i tavanima. Osim toga, kontejneri i kante različitih boja i zapremina, ali vrlo sličnog mirisa koji nitko ne može opisati ugodnim postali su zaštitni znak Zagreba koji su građanke i građani prozvali Kantogradom.
Osim kontejnera, dobili smo i vrećice za plastiku i biootpad. Ove za biootpad su, kako i treba, razgradive, no razgrade se brže no što se otpad odvozi. Nije rijetkost da popusti taman kad ekološki osviješteno kreneš iz stana prema kanti. Pa onda imaš i neprepoznatljivu i smrdljivu masu nasred stubišta koju treba počistiti.
Osim kanti, dobili smo i više reciklažnih dvorišta, i bez imalo sarkazma, to je uistinu pohvalno. No, količina otpada koji se prima po kućanstvu je također ograničena, pa se nerijetko dogodi da vreće sa šutom onih sretnika koji renoviraju stan završe u kontejnerima s miješanim otpadom. Uzgred budi rečeno, u mojoj blizini postoji reciklažno dvorište s doista prihvatljivim radnim vremenom, no svejedno se nađe iznimnih primjeraka sebičnosti i komocije koji će mrtvo, hladno stari madrac ili tepih nasloniti uz pedesetak metara udaljeni kontejner u koji stanari odlažu svoj otpad iz kućanstva. Prije nekoliko dana, u kontejneru za plastiku pronašla sam veliko platno, a prije nekoliko godina i starinski pernati jastuk. Što reći na to, a ne opsovati?
Kombinacija višegodišnjeg traljavog rješavanja problema zbrinjavanja otpada i neodgovornih pojedinaca kojima je sasvim svejedno kamo će što baciti rezultirala je slikom grada koja polako počinje podsjećati na New York u filmu Taksist (a ondje je za vrijeme snimanja doista bio štrajk komunalnih radnika) ili na Napulj prije desetak godina.
Osim navedenog, velika populacija vrana koja prosperira zbog lako dostupne hrane i svoje visoke inteligencije pomaže da se to smeće još malo bolje raznese po ulicama, parkovima i ostalim javnim površinama.
Godinama odvajam otpad, čitam letke, prepirem se s ukućanima ide li tetrapak od soka u papir ili plastiku, u vrećice za biootpad stavim podlogu od papirnatih kuhinjskih ubrusa da sporije poklekne pred procesima raspadanja kora od banana, ljuski od jaja, peteljki trešanja i ogrizaka od jabuka, a ona bacim pogled kroz prozor i pitam se – čemu?
U Zagrebu su vlast nakon odlaska majstora za ajngemahtec na onaj svijet dobili ljudi čija je najizraženija crta briga za okoliš. Kratko je vrijeme vladao optimizam, no on se utopio u moru odvojenog otpada koji se prelijeva iz žutih, plavih i smeđih spremnika. Kažu da od smrada još nitko nije umro, no mislim da je optimizam građanki i građana Zagreba stradao od vonja koji se širi iz svakog kontejnera. Ako već i nije smrt, onda je u najmanju ruku ekološka onesviještenost od smrada.
Navodno nada umire posljednja pa je tako na čelo Holdingove podružnice Čistoća zasjeo gospodin koji je već riješio osječki problem s otpadom. U moralnoj ispravnosti, da ne bi ispalo da su u fotelju parkirali nekoga svog (bez obzira što možda ima i bolje reference i vještine), zagrebački su čelnici na to mjesto postavili osobu iz kvote svoga koalicijskog partnera, koja prima naknadu za odvojeni život, ali ima i službeno vozilo kojim putuje kući da tu odvojenost prekine makar vikendom. Samo troškovi naknade i automobila, navodno, veći su od plaće vozača kamiona Čistoće.
Kad smo već kod kamiona, zahvaljujući prethodnoj vlasti, dobar dio voznoga parka Čistoće je punoljetan, kvarovi su česti, a popravci skupi. Nema dovoljno vozača niti ostalih radnika i odvoz otpada ne ide po planu. A u isto vrijeme, cijene Holdingovih usluga ne korigiraju se za svaki propušteni odvoz, niti se smanjuje prirez koji svi jednako plaćamo. Najavljeni otkazi i preraspodjela radnika u Holdingu idu sporo, jer dok se biračkoj mašineriji najdugovječnijeg gradonačelnika koja radi u administraciji ne ponude radna mjesta u drugim ustrojstvenim jedinicama, novih zapošljavanja nema.
Evo referenata, sve trče da bi meli ulice i praznili kante. Osim rastezanja postupka iza kojega stoji dobra namjera, odgađa se i primjena novoga modela prikupljanja otpada u vrećice koje bi se mogle kupiti na brojnim, svima dostupnim mjestima, a kroz čije bi prodavanje i naplata trebala biti pravednija.
U iščekivanju Godota, idem isplahnuti teglicu u kojoj su bili kiseli krastavci, pa i nju zavitlati u zeleni kontejner.
Foto: Jibert Ebrahimi/Unsplash
