Jeka s prosvjeda za ženska reproduktivna prava pod nazivom DOSTA još nije utihnula, hodalo se u međuvremenu za život, a kao kulminacija prošle nedjelje poslužila je jedna od poznatijih razgovornih emisija javne televizije. Gost je bio Ante Ćorušić, ravnatelj KBC-a Rebro, ginekolog.
Osim što se u emisiji deklarirao kao netko tko se drži pro life načela, moglo se doznati i da je u ginekologiji završio slučajno jer nije uspio specijalizirati abdominalnu kirurgiju. Sve dosad u okvirima je uobičajenog, no burne reakcije izazvalo je njegovo osvrtanje na slučaj pacijentice kojoj je odstranio krivi jajnik. Slušajući njegovo izlaganje u kojemu osim prezimena navodi i povijest bolesti te godine liječenja i medicinskih zahvata, ostala sam zapanjena arogancijom, samodopadnošću i lakoćom kojom opravdava svoj propust. Prema njegovim navodima, nije znatnije oštetio pacijenticu izvadivši joj zdravi organ, a ostavivši bolesni jer je već rađala i nije joj narušio kvalitetu života, a ni bolnica nije platila odštetu, nego je to učinila osiguravajuća kuća.
Ovdje je toliko stvari pogrešno da ne znam odakle bih počela. No, krenimo onda od onoga najbanalnijeg, novca. Ako je već osiguravajuća kuća platila odštetu zbog njegovog propusta, onda to sigurno nije učinila iz dobrote srca svoga, već zbog police osiguranja koju je platila bolnica. A bolnica je platila novcem koji je dobila od države, a država pak od novca koji je dobila ubiranjem poreza. Lako je tuđim po koprivama mlatiti.
Drugo, to što je pacijentica već rodila i ostvarila se kao majka nipošto ne znači da joj odstranjivanjem jajnika nije narušena kvaliteta života. Jajnici nemaju samo ulogu u reprodukciji nego su dio endokrinog sustava i činjenica da je osoba ostala ne samo bez bolesnog, nego i bez zdravog organa prije reda, znači da će joj zacijelo biti potrebna neka nadomjesna terapija. Ako to ne utječe na kvalitetu života, nek onda Ante pije tabletu, dvije dnevno da mu organizam ostane u ravnoteži. Osim toga, on joj je prethodnim zahvatom omogućio zatrudnjivanje, pa je valjda smio ovaj put odstraniti jajnik, makar i zdravi. Da joj nije valjalo kod njega prvi put, ne bi došla drugi. A ona ga, nezahvalnica, tužila.
Kažu, tko radi, taj i griješi. I doista, uza sve divljenje koje osjećam prema liječnicima, napose onima koji komadićem kirurškog čelika nekome spase život, istovremeno im uopće ne zavidim jer njihove pogreške mogu biti vrlo konačne. Pogreška se svakomu može dogoditi jer griješiti je ljudski. No ljudski je i priznati pogrešku, za nju se ispričati i objasniti kako je do nje došlo. Ovo što smo u nedjelju čuli nije bilo ni priznanje, ni isprika, ni objašnjenje. Bilo je svaljivanje odgovornosti na ultrasoničara, jer ono što je na ultrazvuku desno, u tijelu je lijevo, i obrnuto, objasnio je ginekolog. I bilo je opravdavanja da je sve ionako riješilo osiguranje, pa nema velike štete. Njegove riječi rezale su dublje i bolnije od skalpela. Ima priziv, ali nema grižnju savjesti. Pravi pro-lifer.
Udruga za zaštitu prava pacijenata oglasila se povodom takvog kršenja prava na privatnost pacijenta i napomenula da će, ako ne na hrvatskom, a onda na europskom sudu tražiti rješenje. Sreća pa imamo EU kao stariju sestru s kojom nema šale kad su ljudska prava u pitanju.
Ta je emisija paradigmatski pokazala koliko vrijedi pacijent tj. pacijentica kad uđe po zdravstvenu uslugu u hrvatski zdravstveni sustav. S punim povjerenjem, nakon mjeseci, a nekad i godina na listama čekanja, prepustiš se u ruke specijalistu, a onda on zabunom operira krivi organ i još te u javnosti našpota da si ga bezveze tužila jer ti je i taj organ ionako bio ni za što, a i već si ih iskoristila na najbolji mogući način. Najgore od svega je što mnogo toga nije moguće obaviti u privatnim poliklinikama, ili ondje pak pokušavaju kroz dodatne (a često nepotrebne) pretrage izvući što više novca.
Kad smo već kod lista čekanja, već sam i zaboravila kad sam naručila dijete za specijalistički pregled. Nekoliko dana prije pregleda zove me nepoznat broj. Javim se, gospođa se predstavlja kao djelatnica dječje bolnice i kaže da zove u svezi s mojim djetetom. Smrzla sam se, već sam u glavi vidjela gips od glave do pete, nekoliko šavova ili još koju grozotu, no kroz nekoliko sekundi doznala sam da je poziv stigao kako bi se termin pregleda pomaknuo za dva mjeseca. Pristala sam, nisam imala izbora.
Jedna članica moje obitelji ima promjene na koži koje bi mogle biti opasne. Termin kod dermatologa dobila je za nešto manje od godinu dana. Moja draga prijateljica onkološki je pacijent. Za kontrolu kod onkologa potreban joj je ultrazvučni pregled. Dva mjeseca pokušavala se naručiti telefonski na taj pregled, no to je nemoguća misija. Kad je konačno dobila, rekli su joj da imaju 40 termina pregleda, a 50 onkoloških pacijenata te da će o prioritetima odlučiti konzilij. I onda tako čekaš termin, pa dođeš na red i padneš šaka nekom sličnom gospodinu s početka teksta.
Za to vrijeme, obilježili smo Međunarodni dan medicinskih sestara i medicinskih tehničara, kratko ih kroz prigodne emisije pohvalili i tepali im kako bez njih ne možemo, vladajući su naglasili kako su im povećali plaće i nikom nije jasno zašto odlaze u Irsku, Austriju, Njemačku i dalje, a ovdje sve cvjeta. Vozači sanitetskih vozila stupili su u štrajk jer im iz resornog ministarstva poručuju da nisu nadležni za njih. Traže uredbu kojom bi im se plaće usklađivale na državnoj, a ne na lokalnoj razini, a uredbu kojom bi se to propisalo čekaju kao moja teta na dermatološki pregled: predugo. U bolnici Sveti Duh otkrilo se da su ukradeni lijekovi vrijedni dva milijuna kuna.
Od svega navedenog resorni ministar, kao Konstrakta, da ne kažem kao Poncije Pilat, pere ruke i najavljuje istrage. Živi i zdravi bili, pa vidjeli.
Foto: Unsplash
