Prije nego što pomislite: “Gle, još jedan izmišljeni pojam”, dajte šansu kao što sam dala i ja. Da, u današnje vrijeme se u roditeljstvu i odgoju izrazi poput hiperaktivnosti, ADHD-a i disleksije koriste često, možda i kad treba i kad ne treba
Mi ljudi volimo stavljati etikete na stvari, no ne smatram da je to zato što želimo previše komplicirati, već pokušavamo shvatiti i staviti određeno ponašanje naše djece u neki kontekst. Dugo vremena sam i ja to pokušavala s karakterom svog provorođenca. Nije mi bilo jasno kako je on tako emotivan i senzibilan u odnosu na drugu djecu oko nas. Pitala sam se jesmo li ga možda razmazili, previše tetošili? Jesmo li pogriješili u (odgojnim) koracima, premalo se osvrtali na male signale i nismo ga usmjeravali u pravom smjeru u pravom trenutku? Svakako nismo roditelji koji prekomjerno popuštaju svome djetetu i naše je već rano naučilo da suzama neće dobiti što želi ako je to nešto što nije moguće. Problem se u tome što on i dalje pribjegava suzama kad nešto nije u redu. “A možda je samo visokoosjetljivo dijete”, rekla mi je dobra prijateljica psihologinja. “Pa da, to kažem, kako je tako osjetljiv na sve…” “Ne, ne. Nije on osjetljiv na sve. On je visokoosjetljivo dijete. Postoji velika razlika”, sumirala je. I ispada da je bila u pravu. Postoji razlika, i to velika – osjetljivost kao odlika razvojne faze prođe, a karakter visokoosjetljivog djeteta nije nešto što prolazi. To je upravo to – karakter djeteta, zapravo jedan njegov dio. Visokoosjetljivost NIJE poremećaj iako ponekad asocira na ADHD. Ne postoje jednake karakteristike kod visokoosjetljive djece, svako dijete imat će drukčije odlike, ali ono što je isto je to da su oni nježni, superintuitivni, duboki.
Vilim je oduvijek bio malkice drukčiji od druge djece njegove dobi. Ne bih smjela reći čudniji, ali ponekad je doista tako djelovalo. Dok su drugi trčkarali kao muhe bez glave, urlali i nabijali loptama, on je sakupljao grančice i hodao oko drveća neprestano nešto tražeći. Dok su drugi sjedili satima na ljuljačkama, on bi krenuo izvan parka u istraživanje, sve u tišini. Kad bi došao u nepoznatu okolinu ili teritorij, samo bi stajao sa strane i dugo promatrao dok nije odlučio uključiti se. Nije to bilo klasično introvertirano ponašanje, više nekakva vrsta opreza. Njegove reakcije znale su biti uistinu ekscesivne – od običnih malih ozljeda do nečijeg krivog pogleda, popratna pojava uvijek su bile na hektolitre suza. Iako nikad nije pretjerano reagirao na jake zvukove ili svjetla, običan krivo postavljeni šav na čarapi toliko bi ga izbacio iz takta da bi mu dan bio nepovratno uništen. Koliko god bio dobar u nekoj vještini, nikad nije ništa želio pokušati naučiti u prisutnosti drugih poznatih ljudi, posebno onih koji su u toj vještini već bili dobri. Voziti bicikl naučio je tek kad smo otputovali na vikend u drugi grad, gdje je bio siguran da ga nitko ne poznaje. Koliko je takvih sitnih djelića slagalice bilo potrebno da shvatim kako je prijateljica bila u pravu, da se radi o visokoosjetljivom djetetu. Dodatna potvrda stigla je u trenutku kad sam nabavila knjigu dr. Elaine N. Aron upravo pod tim nazivom – “Visokoosjetljivo dijete”. Sama dr. Aron skovala je taj naziv negdje početkom 90-ih, a kako je i sama visokoosjetljiva osoba, gotovo cijeli radni vijek posvetila je proučavanju upravo tog fenomena. Ona navodi kako oko 20 posto djece ima karakteristike visokoosjetljivog djeteta i oni se s time rađaju. Njihov živčani sustav je zapravo visokosvjestan i brz na reakciji te je zato sama reakcija često i pretjerana.
Pa, koje su to odlike visokoosjetljive djece i zašto je važno definirati dijete kao takvo? Ponajprije zato što je takvoj djeci često teško i na dobar dan, a kamoli u svijetu punom pandemija, ratova, prezaposlenih roditelja, prevelikih očekivanja. Važno im je pomoći naučiti kako se nositi s njihovim teretima, koliko god nama bili neshvatljivi. Važno je osvijestiti i kod njih i kod okoline što znači visokoosjetljivost jer se takva djeca mogu smatrati čudnima, anksioznima ili cendrava.
Zapravo, puni naziv knjige dr. Aron glasi “Visokoosjetljivo dijete; pomognimo djeci da uspiju kad ih svijet porazi” i to je tako divno rečeno. Često društvo stigmatizira nešto što odstupa od neke “normale”, pa se tako i takvu djecu može krivo shvatiti ili čak i osuđivati, što naravno utječe i na njihovu sliku o samima sebi. Visokoosjetljiva djeca nisu ništa drugo doli pojedinci koji su izuzetno perceptivni, vrlo lako osjete promjene u nečijem raspoloženju, empatični su, a tuđe emocije izrazito utječu i na njih same. Tjelesno su osjetljiviji – mogu jače reagirati na određene zvukove, boje ili mirise, a odjeća ih uzrujava ako je pogrešno sašivena ili od pogrešnog materijala te užasava ako je mokra ili previše zaprljana. Sklonija su “mirnim” aktivnostima – sjediti i crtati, šetati po prirodi, slagati kockice, a od roditelja se u novim situacijama teže odvajaju. Ako ih se treba izložiti nečemu novome (bilo prostoru, bilo ljudima, bilo usvajanju novih vještina), to treba raditi polako i uz unaprijed pripremljen uvod. Ponekad će vam se činiti neobično zašto dijete nakon vrtića ili škole ne želi ostati odmah u parku nego treba “vrijeme za sebe”, ili zašto ima tantrum u situaciji koja po vama nije ni stresna ni neobična.
No jednom kad počnete shvaćati ponašanje vašeg djeteta u kontekstu njegova karaktera, stvari će postati puno lakše i jasnije. Nakon ovog izrečenog možda se čini kako je visokoosjetljivost negativna karakteristika, ali ona to definitivno nije. Visokoosjetljivost neki nazivaju supermoć. Takva djeca pravi su prijatelji baš zbog svoje izražene empatičnosti. Takva djeca su obzirna i pažljiva prema drugima jer primjećuju promjene u ponašanju puno lakše od ostalih, znatiželjna su i vole širiti obzore (sjetite se Vilimovih odlazaka iz parka dok su se drugi ljuljali). Takva djeca su kreativna – crtanje, slaganje kocaka, sviranje instrumenata, opreznija su jer rijetko djeluju prije nego što dobro “skeniraju” situaciju u kojoj se nalaze. Dr. Aron čak navodi da velika većina visokoosjetljive djece bira zanimanja kao što su znanstvenici, lječnici, umjetnici, a ne možemo zamisliti svijet bez takvih zanimanja. No, kako im pomoći u tom njihovom košmaru i neshvaćenosti?
- Počnite od sebe i priznajte si da je vaše dijete visokoosjetljivo te malo prilagodite odgojne metode. Vjerujte, oslobađajući je osjećaj nešto prihvatiti kao takvo umjesto da ga stalno pokušavate promijeniti. Tipične odgojne metode kao što su vikanje ili kazna vjerojatno kod takve djece rijetko pali. Oni su skloniji jednom dobrom objašnjenju zašto se nešto ne smije ili ne može.
- Osvijestite dijete i okolinu o čemu se radi. Nemojte raditi pritisak na dijete da radi nešto samo zato što to rade njegovi vršnjaci. Ako ne želi igrati nogomet, ne mora; ako ne želi baš ovu sezonu učiti skijati, ne mora. Ako ne želi sate provesti na ljuljački, već bježi iz parka, dopustite mu i pratite ga u tome. Nemaju svi iste interese i nisu svi izvrsni u svemu.
- Uvodite ga u nove stvari postupno, širite njihove obzore, vodite ih na nova mjesta i polako ih hrabrite. Uz vašu podršku izaći će kad-tad iz svoje zone komfora.
- Kad imaju pretjerani ispad zbog “sitnice”, sjetite se zašto je to tako. To nije pretjerivanje, njima je to doista važno. Pokušajte biti prisutni, utješite ih, opišite situaciju i definirajte im ono što osjećaju. Dajte im vremena i mjesta ako se žele povući dalje od onog što doživljavaju kaosom kao što je ponekad običan park pun djece.
Nedavno, kad sam došla pokupiti Vilima iz vrtića, teta mi je rekla da mi mora nešto ispričati. Rekla mi je da su na Vilima vikale tete iz druge skupine i jako je plakao. Objasnila je cijelu situaciju mom zbunjenom izrazu lica:
“Bili smo na dvorištu i Vilim je vidio cvijeće uz ogradu te krenuo prema njemu. Druge tete koje ga ne poznaju primijetile su kako trga cvijeće i počele su vikati da je to zločesto, a on je počeo neutješno plakati. Tu sam dotrčala ja i rekla im da ga pitaju zašto trga cvijeće, na što im je on u suzama rekao da ga NE TRGA, već ga bere za svoju mamu. Onda sam im objasnila tko je Vilim, na što su i njima zasuzile oči jer su shvatile da nisu kažnjavale zločesto dijete, već su vikale na neshvaćeno dijete koje je mislilo da radi nešto lijepo što će razveseliti mamu kada dođe.”
U tom trenutku i moje oči napunile su se suzama jer je upravo taj događaj pokazao koliko je važno shvatiti o kakvom se djetetu radi, ali još i više kolika je važnost potpore okoline. Naša teta je uistinu divna i ovim putem zahvaljujem joj jer stvarno nije lako “hodati po jajima” s njim.:) Ponekad se doista čini da moraš predvidjeti svaki korak samo da ga ne povrijediš ili da se ne zatvori u sebe. I to je teško. A onda ga s druge strane gledaš i misliš si: “Čime sam ja zavrijedila ovo dobro dijete, neagresivno, koje je pravi prijatelj, nježno i pažljivo?” Sva su djeca predivna i posebna i izvanredna na svoj način, ali jedno je zajedničko svima – trebaju našu potporu. A visokoosjetljiva djeca trebaju još malo više te potpore. Nisam ni znala da ću, pisajući ovaj tekst, zapravo napisati svojevrsno “ljubavno pismo” svom prvorođencu. A možda i pismo samoj sebi koje trebam pročitati svaki put kad ne znam kako se uhvatiti ukoštac s “novom nevoljom” tog dana. Možda će me baš ovo “pismo” podsjetiti na to da će sve biti u redu i da u pitanju nisu moje odgojne pogreške ili pogrešne odgojne metode. Dr. Aron je to divno sažela – da biste imali izvanredno dijete, morate biti “spremni” imati izvanredno dijete. Na vama je samo da budete čvrst temelj, gledate pozitivno prema naprijed i da se sjetite svaki dan ponoviti svome djetetu (visokoosjetljivom ili ne) koliko je posebno.
