O novom pokretu u svijetu mode pričaju nam poljska dizajnerica Pola Demianiuk i francuska dizajnerica Agatha Medioni koje uz pomoć robotike oživljavaju svoje odjevne predmete
Robotizirani odjevni predmet nisu potpuna novost u svijetu mode. Sjetite se Zendaye 2019. na crvenom tepihu prije Met Gale na koji je stigla u nježno plavoj Tommy Hilfiger haljini koja se osvijetlila i raširila na zamah štapića njezina stilista Lawa Roacha. Pamtimo i grudnjak Lady Gage koji je nosila tijekom Monster Ball turneje 2010., na naslovnici magazina Time i u spotu za pjesmu Bad Romane. Za nju ga je kreirao Matthew Williams, aktualni kreativni direktor kuće Givenchy, a iz grudnjaka su na pritisak gumba frcale iskre. I kreativna direktorica Diora Maria Grazia Chiuri u posljednjoj jesenskoj kolekciji tog brenda dala nam je natruhe toga kako bi mogla izgledati robotizirana moda. Kreirala je Dior Bar sako koji ovisno o vremenskim prilikama može hladiti ili grijati tijelo, kombinezon s našivenim fluorescentnim trakama koje svijetle u mraku i reguliraju tjelesnu temperaturu osobe koja ga nosi u ekstremnim uvjetima, Louis cipele s remenom oko zgloba koji onemogućuje da ga izvrnete.
No, robotizirana i kinetička moda nisu ušle u svakodnevnu upotrebu i pitanje je hoće li se to dogoditi u budućnosti. A ako neće, zašto onda uopće postoji? Agatha Medioni, 23-godišnja Francuskinja koja je prošle godine završila preddiplomski studij muške mode na londonskom Central Saint Martinsu predstavivši robotiziranu kolekciju te sada studira modni dizajn na diplomskom studiju na IFM-u u Parizu, rekla nam je da nije realistično očekivati da će kinetička moda tako brzo ući u svakodnevnu upotrebu. “I dalje postoji puno posla oko pranja, punjena baterija, zamjene dijelova, praktičnosti…”, rekla nam je, a s njom se slaže i njezina kolegica iz Poljske Pola Demianiuk. Demianiuk ima 27 godina, dolazi iz Varšave gdje je završila preddiplomski studij, a trenutačno studira na diplomskom studiju modnog dizajna pri Švedskoj školi za tekstil na Sveučilištu u Borasu. “Trenutačni projekti koji uključuju kinetičku modu još uvijek su umjetnički i konceptualni. Većina ih radi uz puno elektronike i motora koje je teško proizvesti i održavati u svakodnevnom životu. Promjena bi se mogla dogoditi s neprimjetnim mehanizmima koji su ugrađeni u tkaninu tako da komad odjeće ostaje udoban za nošenje. Takvi se mehanizmi trenutačno razvijaju u laboratorijima”, kazala nam je Demianiuk.
View this post on Instagram
Robotizirani komadi kakve je zamislila Maria Grazia Chiuri, a koji bi na dnevnoj bazi olakšavali život običnih ljudi nisu nam nužni i pitanje je hoće li ikada zaista uči u svakodnevnu upotrebu. No, kinetički odjevni predmeti mogli bi biti itekako korisni za osobe koje se otežano kreću ili imaju problema s motorikom. Demianiuk kaže da je za mnoge dizajnere razvijanje takvih odjevnih predmeta još uvijek izazovno, ali dodaje da nema toga što kreativnost ne može riješiti. “Ako ste dovoljno kreativni pronaći ćete način kako da napravite robotiziranu odjeću i kako da je napravite pristupačnom. Standardna elektronička oprema, mikroprocesori i mehanički dijelovi široko su dostupni na internetu i to uglavnom po niskim cijenama”, kaže i dodaje da uz to treba i proširiti vidike jer se kinetički odjevni predmeti mogu dobiti i, kako kaže, analognim putem odnosno napuhavanjem, pritiskom tekućinom, pametnim materijalima koji reagiraju na vremenske prilike i slično. Medioni se slaže i dodaje tome da je svaki novi komad prilika za učenje i razvijanje novih ideja. Obje za sada rade komade koji su namijenjeni performansu i tako pobijaju tezu da je odjevni predmet statični komad kojem tijelo daje život i omogućuje mu kretanje.
View this post on Instagram
Osim što robotizirani odjevni predmeti nisu praktični za održavanje i svakodnevnu upotrebu, edukacija o njima u institucijama je još uvijek oskudna te se oni koji žele učiti o istima, sami moraju pobrinuti za to. Medioni kaže da je prije diplome uzela tzv. placement godinu tijekom koje se fokusirala na učenje o modi i tehnologiji. “Stažirala sam u jednom malom tekstilnom laboratoriju u Njemačkoj gdje sam naučila sve o optičkim vlaknima, senzorima, strujnim krugovima koji se mogu ugraditi u tekstil… o nizu stvari o kojima do tada nisam znala ništa. Potom sam stažirala u Marseilleu, u tvrtki koja se bavi istraživanjem podmorja i svemira gdje sam radila na pametnim svemirskim rukavicama za Europsku svemirsku agenciju, a koje su imale integrirane lasere za pokazivanje, touch screen i mogućnost upravljanja gestikulacijom. Ništa od toga nije bio dio mog preddiplomskog studija niti onog što sada učim na modnom dizajnu”, rekla nam je. Slično iskustvo ima i Demianiuk koja je u početku istraživala elastičnu bioplastiku i napuhavanje, a uskoro je otkrila tzv. meku robotiku koja spaja sve njezine interese te je nastavila svoja istraživanja u tom smjeru.
View this post on Instagram
“Tijekom istraživanja otkrila sam open-source platforme i upute kako proizvesti određene strukture samostalno, ali sam testirala i vlastite ideje. Printala sam s 3D printerom, isprobavala bioplastiku, miješala silikon s tkaninama, zavarivala laminirane tkanine i tako sam otkrila niz svojstava meke robotike koje sam kasnije implementirala u tekstilne predmete. Cilj mi je bio učiniti da se tkanina kreće uz pomoć napuhavanja.”
View this post on Instagram
Mladim dizajnerima koje zanima polje kinetičke mode Demianiuk zato savjetuje da se ne osjećaju ograničeno jer nemaju znanja već da krenu istraživati i stvarati samostalno. “Količina rješenja i tehnologija iz dana u dan raste, jedino ograničenje je naša imaginacija. Pronađite tutorijale i tečajeve online koji će vam objasniti tehnički dio, vježbajte i primijenite što vam treba.” S time se slaže i Medioni, a Demianiuk tome još dodaje da je za svakog dizajnera važno paziti da ne ostane na površnoj estetskoj razini. “Treba se zapitati i zašto to radimo”, rekla nam je za kraj dizajnerica i zaključila: “Nadam se da će ovaj divan koncept pokretnih odjevnih predmeta u budućnosti biti smisleno primijenjen u svakodnevnim životima.”
