“Mala čuda” autorski je projekt Sanje Milardović koji je proglašen najboljom predstavom u cjelini na 32. Festivalu hrvatske drame “Marulićevi dani” te ovu 34-godišnju riječku glumicu sasvim opravdano stavio u spotlight domaće kazališne scene
Sanja Milardović diplomirala je na Odsjeku Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2009. godine, nakon čega odlazi u Zagreb i kao glumica igra u brojnim nezavisnim kazališnim produkcijama te kratkim filmovima.
Kao filmska redateljica 2014. godine debitira kratkim igranim filmom “Tek tako” koji je bio u konkurenciji renomiranih festivala kao što su Zagreb Film Festival, Festival UNICA u Sankt Peterburgu ili FeKK Ljubljana Short Film Festival, dok je 2019. godine njezin dugi kratki igrani film u hrvatsko-francuskoj koprodukciji “Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem” nagrađen na prestižnim filmskim festivalima, među kojima se ističe Signes de Nuit u Parizu.
Monodrama “Mala čuda”, koja je premijerno izvedena u Teatru Exit 12. studenoga 2021. godine, savršeno demonstrira Sanjinu umjetničku multitalentiranost te paralelno iskustvo rada u kazališnoj i filmskoj domeni, budući da ona potpisuje tekst, režiju i ujedno glumi u predstavi.
Više o njoj saznajte u kratkom razgovoru koji donosimo u nastavku!
Pročitala sam da je ideja Vašeg autorskog projekta “Mala čuda” nastala prije nekih sedam godina i mijenjala se kroz vrijeme paralelno s Vama kroz različite improvizacije.
Uzevši u obzir ovaj dugogodišnji proces rada, kada ste prepoznali da ste dobili zaokruženu priču koju želite ispričati publici?
Negdje 2020. godine kad sam ušla opet u probe i shvatila da se priča polako zaokružila, odlučila sam da je vrijeme za skupljanje tima i produkciju predstave. Mislim da je ova priča kroz sve te godine jako prirodno sazrela te se jednako tako oko nje okupio moj divan tim – u prvom redu dramaturginja Beatrica Kurbel, asistentica režije Nadia Cvitanović, oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić te oblikovatelj svjetla Luka Matić. S njima oko sebe, znala sam da je vrijeme da “Mala čuda” izađu pred publiku, što se i dogodilo krajem 2021. godine.
Predstava prati spisateljicu Anu, koja se pisanjem bori s vlastitom traumom radi gubitka bliske osobe, i Floru – glavni lik njezina romana, čija pobuna prema svijetu apsurda, kažnjavanja i neobičnih nesreća kasnije zahvati i Anu.
S obzirom da u predstavi ima autobiografskih elemenata, koliko se ovdje manifestiraju Vaša vlastita iskustva i razmišljanja o današnjem društvu?
Jesu li ljudi većinom postali virtualni borci za pravdu koji u realnom životu često bespogovorno prihvaćaju status quo?
Tu su se našla mnoga moja promišljanja i stavovi o današnjem društvu, nekako su prirodno pronašli put u priču. Sami likovi se pitaju i muče sa stvarima s kojima sam se i ja sama mučila. S različitim licemjerstvima u društvu, stvarima koje ne izgovaramo ali se nakupljaju u nama, kao i s odvažnom idejom kako ti umjetnost može spasiti život. Zvuči pretenciozno, ali ja stvarno vjerujem da u suštini ona to može.
I ne, ne mislim da smo svi samo virtualni borci, to se najbolje može vidjeti po prosvjedima koji su se u četvrtak održali u nekoliko gradova u Hrvatskoj. Kao i uvijek, vijest se širila po društvenim mrežama, ali nije stalo na tome. Ti ljudi su došli i borili se za ono što smatraju pravednim te pružili podršku jednoj divnoj ženi i mnogim drugima koje dijele slične strašne priče.
Tijekom ove predstave prožete tragikomedijom, gledatelji saznaju (između ostalog) što su ideje koje dobivamo i gubimo svakim danom te kako nam one doslovno mogu spasiti život.
Za sve one koji još nisu imali priliku pogledati predstavu, možete li nam dati hint koji su glavni trikovi ovog kazališnog vodiča za svakodnevno preživljavanje?
Hm, rekla bih da su glavni trikovi saznanje da se sve uvijek i stalno mijenja, i da ako sada plačeš, možda ćeš se već sljedeće minute smijati. Taođer, da nije lako biti čovjek, ali onda opet – nije lako biti ni kit.
Kao i da su mala čuda uvijek i svugdje oko nas, samo ih treba naučiti prepoznati.
Gotovo cijelu karijeru vezani ste za nezavisnu kulturnu scenu. U kojoj mjeri su vas ti angažmani izgradili u umjetničkom smislu?
Može li se reći da su “Mala čuda” zapravo kulminacija Vaše stvaralačke slobode, poglavito jer je riječ o autorskom projektu u kojem imate trostruku ulogu autorice teksta, redatelijce i glumice?
Izgradili su me kroz niz raznovrsnih projekata, od dječjih, dramskih do plesnih predstava. Kroz tu raznovrsnost uloga i kazališta u kojima sam radila, stekla sam uvid u ono što zapravo želim te stvorila vlastiti sustav vrijednosti.
Sve me to navelo da promišljam o tome što je meni zaista najbitnije u kazalištu. A s obzirom na kroničan manjak sredstava na nezavisnoj sceni, uvijek moraš biti ekstra kreativan i raditi više poslova kako bi preživio. Ali to me iskustvo zato naučilo da preuzmem apsolutnu odgovornost i računam prvenstveno na sebe.
“Mala čuda” su u tom smislu zaista kulminacija svih znanja iz različitih profesija koja sam putem skupila. Nekad su ta znanja nastala iz nužde i nekad mi je to bilo teško. Danas sam zahvalna na svom putu jer me je dovelo do ove pozicije u kojoj sam poprilično zadovoljna – biram angažmane, glumim kad hoću, režiram i pišem kad hoću. To je zaista jedna umjetnička sloboda koja mi je u konačnici i najbitnija.
Uz kazališne, imali ste i dosta filmskih angažmana. A u jednom intervjuu izjavili ste da biste voljeli glumiti “glavni, ludi i hrabri ženski lik od kojeg se tresu gaće”, što definitivno korespondira s pozitivnim tendencijama u filmskoj produkciji u smislu rastućeg broja domaćih filmova koje potpisuju žene redateljice te odmaka od prezentiranja ženskih protagonistica kao dominantno submisivnih unutar patrijarhalnog diskursa.
Je li napokon vidljivo osnaživanje ženske pozicije kako na filmskom platnu, tako i iza kamere? Možete li u tom smislu povući paralelu između filma i kazališta?
Čini mi se da kazalište tu malo kaska za filmom. Film je nekako progresivniji, brže se sve mijenja. To vjerojatno ima i veze s prirodom filmske industrije u kojoj većinom rade freelanceri koji moraju napredovati i raditi stalno na novim projektima i s novim ljudima. Film je više vezan i za inozemno tržište i festivale što pruža autorima jednu širu edukaciju i povezanost s većim tržištem. Uz to, čini mi se da je cijeli sustav financiranja transparentniji.
U kazalištu, s druge strane, često imamo tu jaku institucionalnu politiku u prvom planu – sve je sporo i tromo, stoga se i ovakve promjene sve rjeđe događaju iako umjetnost nije u suštini takva. Na nezavisnoj sceni brže dolazi do pozitivnih promjena jer ona nije dio tako velike i stare mašine. Samim time, tu je manje novca, vidljivosti, pritiska… ali više slobode. Međutim, u oba slučaja, i dalje mi se čini da je film progresivniji od kazališta trenutno, pa čak i u tom pogledu dobrih ženskih likova i autora.
Koji su Vaši sljedeći projekti i daljnje profesionalne ambicije?
Trenutno sam u predprodukciji svog kratkog igranog filma naslova “A gdje je Nataša?”. Snimamo na jesen, a nakon toga me čeka rad na novoj predstavi Ivora Martinica, čemu se jako veselim.
Planova je još mnogo, ali to se sve mijenja u hodu pa ćemo vidjeti što će još iskrsnuti putem. Nadam se još neko lijepo malo čudo!
Foto: Tamara Dugandžija (portreti) / Ana Šesto (fotografije iz predstave “Mala čuda”)
