Od samih dizajnera poput Anne Sui koja je prošli mjesec Twitterom tragala za jednom vlastitom haljinom koju nema u arhivi do strastvenih privatnih sakupljača odjeće poput Hamisha Bowlesa i Alexandera Furyja – zašto odjednom svi žele vlastitu modnu arhivu?
Prije nešto manje od mjesec dana dizajnerica Anna Sui panično je Twitterom tragala za jednom haljinom iz vlastite kolekcije za jesen i zimu 1998., a koju nema u arhivi svog brenda. Prvo ju je objavila Casey Jackson, zaljubljenica u vintage modu koja na svom Instagramu objavljuje stare komade koje pronađe u prodaji na stranicama za second hand odjeću. Sui joj se odmah javila s pitanjem može li kupiti haljinu, no dok joj je Jackson objasnila da ona ništa ne prodaje već samo dijeli sadržaj, haljina se na Poshmarku već prodala. Kupila ju je Ashley Narcisse, stručnjakinja za vintage i suvlasnica Garment Arsenala, agencije za pronalazak i kupnju vintage komada. Sui je uspjela doći i do nje, ali Narcisse joj nije htjela prodati haljinu. Malo tko i bi. Cijene arhivskih komada danas idu u nebo, stranice koje ih prodaju su opustošene, a kad se nešto novo i pojavi nestane u roku od nekoliko minuta jer lovci na vintage konstantno vrebaju i kupuju.
View this post on Instagram
Vintage preprodavača sve je više, ali i privatnih sakupljača. Modni novinar i pisac Alexander Fury zapalio je internet prije nekoliko dana kad je na Instagramu objavio da u arhivi ima Gucci tange s GG logom koje je u kolekciji za proljeće/ljeto 1997. toga brenda predstavio tadašnji kreativni direktor Tom Ford. Jedan od Vogueovih najdugovječnijih urednika, Hamish Bowles, ima arhivu dostojnu muzejske s kontroliranim uvjetima u kojima čuva originalne dizajnerske skice i zaista impresivne komade odjeće među kojima se nalazi i jedna Chanel haljina iz 1936. koju je dizajnirala još sama Coco Chanel. Stilist poznatih Law Roach prije nekoliko je dana otkrio da u svojoj arhivi posjeduje originalnu haljinu koju je Yves Saint Laurent dizajnirao za kuću Christian Dior 1959., a prije nekoliko dana ju je na Prince’s Gali u New Yorku nosila Bella Hadid.
Općenito, arhivskim komadima smatraju se oni koji su izuzetno važni za povijest brenda odnosno njihov su zaštitni znak kao što Bar sako za Dior ili bandage haljina za Hervea Legera. Zatim oni koji su kreirani samo za reviju te su kasnije korišteni na snimanjima i najčešće vrlo dobro dokumentirani u medijima, te oni koje je nosila neka poznata zvijezda. Pojedini sakupljači se k tome još vole dodatno fokusirati na posebnu eru odnosno kreativnog direktora primjerice period u kojem je John Galliano bio kreativni direktor Diora ili Phoebe Philo u kući Celine. Komadi koje je Philo kreirala za Celine postižu mnogo veće cijene od onih koje je za njih kreirala Ivana Omazić. Jednostavno zato što je Philo imala mnogo veći utjecaj na popularnu kulturu.
Posebno su puno pažnje i novca svojim arhivama napokon počeli posvećivati i sami brendovi. Dior je otvorio galeriju na oko dvije tisuće kvadrata u Parizu u kojoj su prikazali čitavu povijest kuće. Doduše, koristeći uglavnom replike jer originalni komadi koji su stari i više od 60 godina ipak zahtijevaju određenu temperaturu i vlagu u prostoru gdje se čuvaju. A da ne govorimo o tome da se ne smiju dodirivati bez rukavica kako bi se tkanina što dulje očuvala. Dior, Balenciaga, Prada, Chanel i još nekoliko dugovječnih brendova već dugo njeguju svoje arhive, dok su neki tek počeli. Paco Rabanne je ove godine objavio da će početi otkupljivati svoje stare komade koje još nemaju u arhivi, a isto očito čini i Anna Sui. Carolina Herrera i Jason Wu rade s njujorškom arhivisticom odjeće Julie Ann Clauss i njezinom tvrtkom The Wardrobe koja im pomaže arhivirati komade u pravilnim uvjetima kako bi se što dulje očuvali.
No, ono što još nisu sasvim usvojili je kako te arhive i unovčiti. Dior je na dobrom tragu sa svojom galerijom, Gucci je prošle godine otvorio online trgovinu pod imenom Gucci Vault u kojoj prodaju svoje vintage komade koji nemaju arhivsku vrijednost. Burberry i Raf Simons napravili su nove kolekcije s reizdanjima svojih najpoznatijih komada koje sada prodaju, a Pacco Rabanne svoje je arhivske komade pretvorio u NFT-jeve koje prodaje kako bi financirao svoju arhivu. No, to je sve još uvijek u povojima i nije dovoljno da bi bilo profitabilno ili da bi pokrenulo bilo kakvu veću promjenu po pitanju održivosti i zaštite okoliša. Ipak, s ulaganjem u arhive i njihovom popularizacijom događa se jedna pozitivna stvar – javnost modu počinje shvaćati ozbiljnije. Pogledajte samo kako se internet razljutio što je Kim Kardashian na Met Galu udostojila odjenuti originalnu haljinu u kojoj je Marilyn Monroe 1962. pjevala ‘Happy Birthday’ Kennedyju.
View this post on Instagram
Kulturne ustanove godinama su zazirale od toga da modu uključe u svoje programe pa ste je mogli vidjeti tek u obrtničkim muzejima ili onima koji prikazuju povijest nekog prostora, umjetnička vrijednost joj se rijetko pripisuje. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u svom stalnom postavu nema modne predmete dok se modni dizajn na Sveučilištu u Zagrebu i dalje smatra tehničkim, a ne umjetničkim područjem. A situacija je vrlo slična i diljem svijeta uz nekoliko iznimki. K tome i javnost ima percepciju odjeće kao nečeg trivijalnog i prolaznog. Mnogi još uvijek nakon smrti članova obitelji bacaju odjeću iz šezdesetih i sedamdesetih, ili stariju, smatrajući da se radi o starim krpama koje nemaju vrijednost, a činjenica je da bi takve komade rado kupili i muzeji i vintage trgovci. Uz sve to, ovdje vidimo i činjenicu da smo odjeću počeli uzimati zdravo za gotovo i tako je olako bacamo umjesto da je čuvamo, njegujemo, popravljamo. I tu leži velik dio problema s održivošću modne industrije, odgovornost nije samo na proizvođačima već i na nama koji tu odjeću nosimo. Izuzetno je stoga važno isticati povijesnu i umjetničku vrijednost mode kako na institucionalnoj tako i na građanskoj razini.
Naslovna fotografija: Christian Dior haljine dizajnirane od strane Johna Galiana i izložene u Musee Des Arts Decoratifs u Parizu, Pascal Le Segretain/Getty Images
