Ova jedinstvena galerija u centru Pule s godinama je postala kultno mjesto u gradu, a nemoguće ju je predstaviti bez priče o njenom osnivaču – svestranom i karizmatičnom fotografu i glumcu Hassanu Abdelghaniju
Ukoliko se nalazite u nekoj novoj sredini, bilo u Hrvatskoj ili inozemstvu, često ćete najbolja mjesta otkriti sasvim slučajno. Isto se dogodilo i s galerijom Makina – čiji me izlog s analognim fotoaparatima odmah privukao dok sam šetala pustim pulskim ulicama u večernjim satima (ali zato je ovaj period, dok grad još ne vrvi turistima, idealan za posjetiti novu pulsku turističku atrakciju o kojoj smo ranije pisali – podzemne tunele).
Naime, svjetla fotografske galerije Makina gore cijelu godinu, a na njenim vratima vidjet ćete Hassana Abdelghanija, vjerojatno s cigaretom i čašom malvazije u ruci – a ukoliko se upustite s njim u razgovor (odnosno ako ste radoznali kao i ja), neće dugo trebati da vas ponudi da mu se pridružite. Drugim riječima, spontani razgled galerije i izložbe postaje pravo druženje tijekom kojeg ćete vjerojatno upoznati i njegove prijatelje koji ovdje dolaze gotovo svaku večer. A njih ima poprilično, jer Hassana poznaju svi u Puli i šire, u što sam se imala prilike osobno uvjeriti.
Stoga mi je Hasso, kako ga od milja zovu, postao sinonim za Pulu i meni osobno nostalgični podsjetnik na neka splitska mjesta koja su odavno podlegla kandžama turizma.
U nastavku pročitajte više o njegovoj životnoj priči (koja bi mogla biti scenarij za film) i galeriji Makina koju je osnovao prije trinaest godina.
Osijek – Egipat
“Ja sam anarho-elitist i aristo-hipi” – odgovara Hasso na pitanje kako bi se opisao u kratkim crtama. Iako ova tipologija na prvu zvuči kontradiktorno, zapravo savršeno obuhvaća esenciju njegova života.
Naime, Hassin otac je Egipćanin iz aristokratske obitelji, a majka Osječanka. Njihova romantična priča dogodila se u Poreču kojeg je njegov otac posjetio tijekom studija u Beču 1950-ih godina, a Hasso je rođen u Osijeku kojeg su napustili da bi sljedećih sedam godina proveli u Kairu – prije povratka u majčin rodni grad gdje se ubrzo manifestirala Hassina hipi strana. “Napustio sam srednju školu kao baraba i otišao hipijevski putovati po Africi 1980-ih godina.”
No ipak, “vraća se školi” i u Beogradu kasnije upisuje studij orijentalne filologije budući da je fluidni govornik arapskog jezika. Ali osim što je Beograd bio bliži Osijeku, ima “još jedna veća fora, kaže nam. “U to vrijeme mi je tetak bio ambasador Egipta u Jugoslaviji. Bilo je super otići petkom na fini ručak u ambasadu, a tetak bi mi uvijek tutnuo i koju novčanicu dolara, šteku cigara Kent i bocu Camparija koji mi je bio odvratan jer tada nisam znao da se miješa s drugim pićem.”
Preseljenje u Kopenhagen
Za vrijeme studija, nastavio je s putovanjima po Europi i Africi pa je prilikom jednog posjeta Egiptu upoznao fotografa Klausa Holstinga koji mu je postao prijatelj i vjenčani kum (a njegovu fotografiju Kopenhagena pod snijegom možete vidjeti u galeriji Makina). Kako nastavlja Hasso, njegovi frendovi su počeli dolaziti u Osijek, a on u Dansku.
Nakon trećeg puta, 1985. godine odlučio je ostati te 1988. godine stalnu boravišnu dozvolu, a za njim je došla njegova djevojka i današnja supruga Branka. “Imao sam pravi rokenrol život kada smo došli u Dansku. A kako smo se družili većinom s Dancima, nakon godinu dana smo naučili danski jezik.”
Tijekom rada na Danskoj filmskoj akademiji kao kinooperater i majstor za filmsko svjetlo, upoznao je velikane filma poput redatelja Thomasa Vinterberga i Larsa von Triera i počeo glumiti u njihovim filmovima. A zahvaljujući njegovom, prvo osječkom i kasnije kopenhaškom susjedu, glumcu Zlatku Buriću zvanom Kićo s kojim se Hasso pojavio u reklami za Tuborg, postao je prepoznatljivo lice u Danskoj.
Međutim, kasnije je počeo rat u Jugoslaviji, stoga je išao u Osijek raditi kao producent i tumač, pri čemu ističe – “Odbio sam raditi kao fotograf jer nisam mogao fotografirati tugu i bijedu našeg naroda.” No kako nam otkriva, izbjeglicama rata u Danskoj pomogao je na drugi način, a koji je označio prekretnicu u njegovu životu. “Blizu Danske filmske akademije nalazio se izbjeglički kamp, a kako smo imali kino, predložio sam rektoru da organiziramo filmske večeri za djecu, a tome se priključila i kraljevska obitelj koja je slala kombi s poslasticama za djecu za svaku projekciju. Nakon ove inicijative, organizacija Danska pomoć izbjeglicama zaposlila me kao suradnika u kulturi, pri čemu sam držao fotografsku i video školu – i time je započela moja karijera fotografskog pedagoga.”
“Foto škola postala je sve popularnija i s vremenom su se počeli javljati mladi Danci i tako se dogodio taj najbitniji klik – integracija. Da mladi Danac i izbjeglica iz BiH sjede u istoj klupi, prijateljuju i zaljubljuju se.”
Međutim, kako Hasso priča arapski, cijela priča se ubrzo proširila i na imigrante iz arapskih zemalja, sve dok nije odlučio napustiti organizaciju i u centru Kopenhagena otvoriti svoju foto školu – Global Fotoskole. Uz pomoć rektora akademije FAMU u Pragu osmislio je nastavni fotografski plan koji četiri akademske godine objedinjuje u jednu, stoga je njegova škola dobila tzv. žig, odnosno postala priznata od strane danskog sustava obrazovanja.
“Škola je bila veliki hit, totalna hipijana i pankerijana. Vodio sam ih i na Motovun film festival gdje sam prvi put došao 1999. godine na poziv prijatelja i umjetnika Željka Zorice, a svake godine odlazili smo na ekskurzije u Prag gdje bi đaci išli na izložbe i predavanja. Ja sam čak sam počeo učiti češki jer sam planirao ostati godinu dana u Češkoj, no onda je žena zatrudnjela pa smo odustali od te ideje.”
Ipak, s dvoje djece, rodila se ideja za povratak u Hrvatsku s obzirom na to da Danska omogućuje da njeni državljani mogu otići bilo gdje na dvije godine, uz iznos od tisuću eura po roditelju, da bi se posvetili djeci (da, dobro ste pročitali).
“Zatvorio sam školu 2004. godine i iznajmio austrougarsku vilu uz more u Puli, a djeca su krenula u školu.” Pritom nam Hasso otkriva kako je inicijalna ideja bila živjeti u Motovunu u koji se zaljubio od prvog posjeta, ali supruga je ipak htjela živjeti u većem gradu, što se ispostavilo boljom solucijom.
Stoga Hasso dodaje – “Veliki je frajer onaj koji sluša ženu i pametnije od sebe.”
Fotografija vs. gluma
Iako je imao brojne fotografske izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu te radio kao fotograf na filmskim festivalima u Puli i Motovunu, Human Rights festivalu ili Vikend media festivalu u Rovinju, kao location i production manager te still fotograf na filmovima i reklamama, Hasso priznaje da mu je s vremenom postalo draže biti ispred kamere jer ga oduševljava gluma. Među recentnijim ulogama se svakako ističu one u američkom filmu “Bliss” s Owenom Wilsonom i Salmom Hayek u glavnoj ulozi ili Netflixovoj seriji “Clark” gdje glumi frajera iz Beiruta.
No Hasso se još uvijek bavi artističkom fotografijom, i to analognom. A jedan od najpoznatijih projekata koji ga je proslavio je izložba “From a distance”, nastala kao rezultat austrijskog foto natječaja s ciljem demonstriranja povezanosti Austrije i Pule.
“Šetajući kroz Mornaričko groblje, dobio sam ideju da fotografiram one male slike pokojnika na grobovima makro objektivom i printam ih na posebnom materijalu” – objašnjava Hasso.
Njegov projekt proglašen je najboljim umjetničkim projektom na Rovinj Photodays festivalu 2012. godine te završio u fundusu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt – a kasnije je isti koncept primijenio u Vijetnamu fotografirajući budističke grobove te u Bugarskoj, fotografirajući ratišta iz Prvog svjetskog rata.
A kako nam otkriva, idući su u planu poznati Fajumski portreti u Egiptu, naturalistički oslikani portreta na drvenim pločama pričvršćenim na mumije više klase iz rimskog Egipta.
“Kako sam postao najbolji fotograf pokojnika, moji frendovi su rekli da je najgora pulska kletva – Dabogda te Hasso portretirao.”
Pokretanje galerija Makina
Nakon što je od grada Pule dobio atelje u bivšoj vojarni, u kojem još uvijek ima mali studio i mračnu komoru, Hasso je počeo držati škole fotografije. A potom je u zapuštenom prostoru (za kojeg voli reći da ga je skvotirao) gdje se danas nalazi galerija, organizirao tri izložbe (a imao je prethodno iskustvo rada kao umjetnički ravnatelj fotogalerije Vrata starog grada u Osijeku). Kasnije dobiva prostor na korištenje od grada i tako se rodila fotografska galerija Makina, čije ime dolazi od talijanskog termina za fotoaparat (macchina fotografica).
No Hasso pritom napominje – “Iako se u okviru galerije organizira i Foto akademija Makina (na kojoj gostuju različiti fotografi ovisno o tipu fotografije koja se prezentira), galerija nije samo fotografska. Težina jest na fotografiji, ali galerija Makina otvorena je prema svim vidovima vizualne umjetnosti. Stoga je prepoznata na međunarodnoj sceni jer ima respektabilan program u okviru kojeg izlažu inozemni umjetnici, čime se kontinuirano radi na dimenziji kontekstualizacije i uspostavljanja bliskih veza s recentnim događanjima na međunarodnoj fotografskoj izlagačkoj sceni. Također, pojedine izložbe osmišljene su tako da budu tempirane i vezuju se na ključna Hrvatska kulturna događanja poput Pula Film Festivala, Motovun Film Festivala, Zagreb Film Festivala, Animafesta, Sajma knjige u Puli i sličnih kulturnih manifestacija.”
Stoga je, kako ističe Hasso, galerija imala preko 180 izložbi i evenata od svog otvaranja. A na pitanje kako koncipira program odnosno po kojem ključu odabire domaće i inozemne umjetnike, kaže nam – “Osnovao sam s frendovima mali kolektiv kao savjetničko tijelo galerije pa kada dobijemo neku ponudu, zajednički donesemo odluku. Međutim, nažalost, umjetnici moraju donijeti gotove radove jer nismo u mogućnosti producirati izložbe zbog nedostatka sredstava.”
A zato su mi i kod uređenja galerije pomogli većinom prijatelji. U prednjem dijelu galerije se prije nalazio gallery shop kojeg je vodila njegova supruga, a danas su tu izloženi analogni fotoaparati. “Veliki sam kolekcionar analognih fotoaparata, a tu kolekciju dodatno je proširila donacija jedne gospođe, stoga sam ih odlučio izložiti u galeriji.” A vintage vibri svakako pridonosi i modernistički namještaj kojeg je Hasso sakupljao tijekom godina jer ga je uvijek zanimao dizajn namještaja (pa svoj atelje naziva “danskim šminkerajem”), kao i gramofon poviše kojeg je fotografija Davida Bowieja.
A nimalo iznenađujuće, kako je Hasso dobar s istarskim vinarima, u njegovom “backstageu” uvijek ima vina – što pridonosi boemskoj atmosferi i reputaciji Makine kao ikonskog pulskog kulturno-artistčkog okupljališta.
“Premda galerija nije bila zamišljena kao hangout spot, to se jednostavno dogodilo. Stoga me sada zezaju da kada bih uletio u lovu za galeriju, da to više ne bi bilo isto jer bi se iskomercijaliziralo. Ali kada nešto radiš s ljubavlju, lova nije pokretač. To je onda to.”
A to se odmah i osjeti. I zato jedva čekamo ponovno posjetiti Kapitolinski trg 1 u Puli.
A do tada, redovito pratimo događanja na Facebook stranici galerije Makina.
Foto: Hassan Abdelghani / Daniel Kiršić / Nedelcho Hazarbasanov / Dejan Štifanić / Emilio Morenatti / Gunter Mik / Klaus Holsting / Nick Wall / Zijah Gafić
