Film I Am So Sorry prati povijesne događaje i utjecaj nuklearne katastrofe na društvo, a možete ga pogledati na nadolazećem ZagrebDoxu
Zhao Liang, nagrađivani nezavisni redatelj dokumentarnih filmova te umjetnik fotografije i video umjetnosti, javnosti je poznat već više od 20 godina. Angažiranim dokumentarističkim pristupom usredotočenim na globalna pitanja bavi se cijelu svoju karijeru, a njegov film iz 2021. godine, I Am So Sorry/Oprosti prvi će se put moći pogledati i u Zagrebu.
Riječ je o dokumentarcu koji prikazuje tešku situaciju kad je riječ o izboru nuklearne energije u jeku visokonapredne tehnologije i totalitarizma. Film prati povijesne događaje i sadašnju situaciju nuklearne katastrofe u ljudskom društvu.
Zamišljen kao esejska poema, propituje izbor nuklearne energije i pokušava odgovoriti na pitanje jesmo li dobro odlučili. Kamera bilježi stvari u koje ne želimo vjerovati, poput života stanovnika koji nastoje ostati na ozračenom području. Dekontaminatori ruše drveće, travu, uklanjaju zemlju, otkrivamo radnike koji dio po dio rastavljaju njemačku nuklearnu elektranu, prije nego što zakopavaju radioaktivni otpad. Redatelj Zhao Liang nagoviješta da smo napravili veliku pogrešku te da nam je nemoguće izbjeći samouništenje.
Svako nuklearno mjesto koje redatelj posjećuje predstavlja određenu temporalnost – Fukushima, Japan, kao stalna sadašnjost; Semipalatinsk, Kazahstan, kao skrivena prošlost; Černobil, Ukrajina, kao zauvijek otuđena sadašnjost, i Onkalo, Finska, kao budućnost. U jeku prijetnji nuklearnom katastrofom, ovaj je dokumentarni film važniji nego ikada.
Prenosimo intervju sa Zhao Liangom povodom projekcije filma I Am So Sorry/Oprosti na ZagrebDoxu.
Odakle potječe vaš interes za nuklearno pitanje?
Godine 2017. radio sam istraživanje za novi film u svom rodnom gradu Dandongu, provinciji Liaoning. Dok sam se odmarao kod kuće, luster i ventilator su počeli drhtati, a cijela zgrada se tresla, mislili smo da je potres. Moja nećakinja je vukla moju majku niz stepenice. Sljedećeg dana saznali smo iz stranih medija da se radi o atomskoj bombi koju je lansirala Sjeverna Koreja. Udaljenost između mjesta eksplozije i Dandonga je otprilike 450 kilometara. To je nemjerljiva snaga kad bismo mogli osjetiti šok čak i u Dandongu. U filmu je drhtavi luster koji proizlazi iz mog osobnog iskustva.
Film ima, osim engleskoga, i kineski naslov. Možete li pojasniti što znače?
“WU QU LAI CHU” je napisao car Qianlong na ploči hrama Dajue, to je aluzija na zen. Sljedeći redak je “DONG JING DENG GUAN” što znači da su kretanje i nepomičnost zamjenjivi i relativni. Ne shvaćam zapravo religijske implikacije citata, samo se pozivam na doslovno značenje u modernom kineskom. “WU QU LAI CHU” znači “Ne odakle, ne kamo”, sažima ljudske uvjete našeg vremena, bez kamo otići i bez domovine u koju bi se mogli vratiti. Možda je to samo moj osobni osjećaj. Čak i prije nego što je nastao koncept za ovaj film, zamolio sam Li Xiantinga (umjetničkog kritičara i kustosa) da mi kaligrafira frazu, i to je na kraju bio naslov ovog filma, to je sudbina.
Engleski naziv “I’M SO SORRY” je ono što iskreno želim reći svijetu, prirodi i budućim generacijama. Jer trenutna ekološka i energetska dilema izvorni je grijeh koji svatko tko proizvodi emisije ugljika mora nositi na svojim leđima. Svatko bi se trebao ispričati i introspektirati.
Ovo je vaš prvi međunarodni projekt. Postoje li razlike u odnosu na kineske projekte?
Snimanje dokumentarnih filmova na međunarodnim projektima ima drugačije poteškoće od onog u Kini. Troškovi su porasli, prijevoz mora biti organiziran, jezični problemi se moraju riješiti, a rasporedi snimanja su stroži. Ovo snimanje uključivalo je istočnu Europu te smo se morali suočiti s mnogim geopolitičkim situacijama i razlikama.
Film koristi subjektivnu naraciju, možete li govoriti o kreativnom procesu iza toga?
Tijekom procesa snimanja zabilježio sam svoje osjećaje iz prve ruke s dopisom na svom telefonu. Kasnije sam ih sortirao i odabrao neke za doradu i proširenje. U isto vrijeme tijekom pandemije čitao sam filozofska djela o temama vezanim za klimu i okoliš kao dodatnu nadopunu. Kad sam snimao Behemoth, puno sam inspiracija i odlomaka crpio iz Danteove Božanstvene komedije, 800 godina starog stranog teksta koji je pružio posebno zanimljiv kontrapunkt. Tijekom ovog istraživanja prvo sam pokušao snimiti kratki film, a nastavio sam s uzorkom cijepljenja i kolaža. Pripovijedanje su djelomično intervjui s likovima iz Aleksijevičeva djela Glasovi iz Černobila, suprotstavljeni životima ljudi koji su sada u istoj katastrofi: on to postaje. Ne poznaju se, ali podnose istu bol. Film ima dvije naracije, jedna je duh koji je zamjenica glavnog čovjeka “ja”, a druga je unutarnji monolog lika.
Maria iz Černobila najupečatljiviji je lik u filmu, a ujedno je i glavna tema vašeg posljednjeg kratkometražnog filma. Možete li detaljnije objasniti proces njezinog snimanja?
Kad sam je sreo, osjetio sam duboku usamljenost. Ona je jedina ostala u selu. Uvijek je pratila vrijeme sa starom Nokiom i imala nekoliko malih satova kod kuće. Čekala je, a jedino joj je društvo bilo vrijeme. U filmu sam pokušavao uhvatiti protok vremena u zraku. Zamolio sam prevoditelja i ekipu da odu, a ja sam ostao sam. Ponekad bih i ja otišao s potpuno postavljenom kamerom. Vrijeme je bilo vrlo ograničeno, nadao sam se da ću je pustiti da se što prije vrati u prirodno stanje.
Mislite li da je film antinuklearan?
Nisam protiv tehnologije, ali sam protiv načina na koji tehnologiju iskorištava kapitalizam. Nisam ni protiv kapitalizma općenito, on ima mnogo aspekata, ali sam protiv pretjeranog konzumerizma, neograničene ekspanzije kapitala i profita, slijepe potrošnje, rasipanja i destrukcije koju potiče kapitalizam. Ono što mislim je da nam vjerojatno ne treba toliko stvari, pa stoga ne trebamo ni trošiti toliko struje. Moramo ispitati svoj stil života. Zapravo ukazujem na dublji strukturalni nedostatak iza nuklearnog pitanja, a to je problem konzumerizma.
Cjeloviti program ZagrebDoxa, koji počinje 3. travnja, pronađite ovdje.
Foto: PR
