Opisati Marcellu Zanki teže je nego što sam to mislila kad sam se ulovila razgovora s njom. Njezino izražavanje kroz režiju i fotografiju izgleda kao sustavno poigravanje, eksperimentiranje, ali prije svega neopisivo poštovanje prema onome što gleda kroz svoje objektive
Njezin rad poznajemo kroz filmove, reklame, dokumentarce i glazbene spotove; kratki film “Ode to Youth” imao je svjetsku premijeru na Nownessu, dok je mnogi pratitelji vrlo popularne medijske platforme VICE mogu prepoznati i po seriji dokumentaraca koje kreira za njih. Inače talijanskoga podrijetla, ova domaća filmska redateljica uvijek uspijeva svojim vizualnim ekspresijama pridodati i sirovost i osobni komentar, zbog čega je zaslužna za nekoliko hrabrih i angažiranih reklama koje su odjeknule našom regijom.
Kako je sve to prepoznato pokazuje i činjenica da je osvojila nekolicinu nagrada za glazbene spotove, poput MTV-ja, te je bila u službenom izboru nagrade Vogue za svoj modni film.
Ono što je zanimljivo kod Marcelle je to da se u međuvremenu zaljubila i u analognu fotografiju te svoj zanimljiv potpis prenosi u brojne pejsažne, portretne i suvremene umjetničke radove. Da to nije samo hobi koji je, kako zna reći, opušta od režije svjedoči i nekoliko samostalnih i skupnih izložbi uglavnom u Europi i Velikoj Britaniji, ali i jedna samostalna izložba u New Yorku.
Budući da se redatelji počesto prvo zaljube u fotografiju, a kod Marcelle je situacija bila obrnuta, morala sam je pitati kako su se te sudbinske veze zbile da je prvo “uplela prste” baš u režiju.
“Zapravo, otac mi je kupio digitalni fotoaparat krajem srednje škole, ali nikad mi nije “sjeo”. Istraživala sam ga, eksperimentirala s njim, no rezultat mi nije davao nikakav gušt, bilo mi je dosadno i “flat”, pa sam ga zapostavila misleći da nemam dara za to.”
“A prvi susret s režijom bio je tek negdje u dobi od 18-19 godina, kad sam se slučajno, na nagovor ekipe, upisala na radionicu dokumentarnog filma “Fade in” u suradnji s Kino Klubom u Splitu. S prijateljicama sam izradila par kratkih dokumentaraca i kratki eksperimentalni filmić, koji su me kasnije upisali na režiju na fakultetu – Dizajn vizualnih komunikacija. To je bilo nevjerojatno zabavno, neopterećeno iskustvo uz pokretanje nekih bitnih tema u Splitskom društvu mladih, a i filmovi su na kraju bili zapaženi i prikazivani na filmskim festivalima diljem Hrvatske. Tu sam negdje osjetila da želim biti dio tog svijeta.”
Nakon što je diplomirala film i zaposlila se u filmskoj produkciji kao potrčko i asistentica, nije niti bila svjesna da će se baš time baviti u životu. “Tek kad me Gibonni angažirao za prvi samostalni projekt, osvijestila sam da sam talentirana i da je režija nešto što će me obilježiti zauvijek.”
Danas uspješno “pliva” u raznim žanrovima. Ipak, kaže da ima dosta trenutaka i kad izgubi inspiraciju, s čime se nosi na sljedeći način: “Onda se odmaknem od toga potpuno, uzmem break i prepustim se svemu što me okružuje, iz čega uvijek izvučem neki naoko najgluplji detalj koji mi bude inspiracija za cijeli koncept.”
Jedan od njezinih načina opuštanja jest fotografija jer fotografira što želi i kako želi, bez pritiska i očekivanja. “Potpuno neopterećena”, kaže. Možda ne bi bilo tako da nema Olympus 2, kako nas nasmijava.
“Riječ je o malom džepnom analognom idiotu, koji vadim u nemogućim situacijama. Digitalna fotografija mi je dosadna – okineš 10 000 fotografija i trebaš se ozbiljno baviti njima u postprodukciji, ali i na samom setu, dok kod analognog promisliš pet puta hoćeš li okinuti jednu fotografiju i je li ta jedna fotografija vrijedna skupog filma. Nekako si fokusiran na bitno i prisutan u trenutku, pa dolazi i taj moment iščekivanja kad nemaš pojma što si fotografirao.”
Kaže nam, tu nema nikakvih namještanja, ni gomile opreme, objektiva… “Onako kako vidiš kadar, takva je i fotografija, s tim da kad je razviješ, bude pet puta bolja zato što film nadoda intenzivnije boje; sve je nekako punije i ljepše jer analogno zrno daje posebnu draž.”
Budući da je ovime Marcella pomalo opisala i proces kako dolazi do svog potpisa, pitali smo je na koji način ga je “brusila” i koliko je teorija utjecala na njezin sadašnji rad. “Neki kažu da je moj pečat sentimentalan, dubok, a opet sirov, ili da moje radove spajaju snažni vizuali i umjetnički pristup. Zapravo mislim da je okolina u kojoj sam živjela nesvjesno utjecala na to da stvorim neki svoj rukopis. Kako sam u Dalmaciji bila okružena bojama i usporenošću tako i u mojim radovima možete primijetiti intenzivne boje, bilo da je režija ili fotografija u pitanju, kao i sentimentalni umjetnički pristup. A kad sam počela obitavati u Beogradu, gdje je uglavnom kaos i užurbana svakodnevica, tako su i u mojim režijskim radovima postali standard kratki dinamični kadrovi i pokreti kamere, snažni vizuali i sirovije teme. Taj spoj više stvari stvorio je moj umjetnički pečat i prepoznatljivi rukopis.”
“Teorija nije utjecala na mene nimalo – sve što sam naučila bilo je isključivo kad su me “bacali u vatru” i kad sam bila prisiljena snaći se na licu mjesta pa sam tek onda skontala da sam to negdje već pročitala. Ma koliko ti znao teoriju, dok nisi osjetio na svojoj koži, ne znaš zapravo ništa, barem u ovom poslu.”
S obzirom na to da mi redateljice često komentiraju kako se režija smatra “muškim poslom”, nametnulo se i pitanje njezinog iskustva, nadajući se da je nešto drukčije. Ispostavilo se, kako mi priča Marcella, da ima isto viđenje. “Tek prije pet-šest godina zahvaljujući #MeToo pokretu svijet se počeo masovnije otvarati ženskim autorima i to uglavnom u filmskim projektima, dok su komercijalni projekti i dalje bili rezervirani, kako jedan časopis piše, uglavnom za muške heteroseksualne bijele režisere. Na Balkanu su žene također pomalo počele preuzimati scenu u filmskom svijetu kao autorice kvalitetnih dugometražnih filmova i otvorile vrata svim ostalim ženama. Svaka im čast i hvala za to. Ali nas u komercijalnim projektima u cijeloj regiji trenutačno i dalje ima za nabrojati na prste jedne ruke.”
Njezino iskustvo bilo je, kako je iskreno rekla, dugotrajno i naporno. “Jako dugo sam pitchala “u prazno”, gubila nenormalnu količinu vremena i energije te pokušavala uhvatiti prvu priliku za režirati reklamu. Dobivala sam fenomenalne reakcije na ideje, no iz nekog razloga ja projekte nisam dobivala, dok su muškarci iz slične pozicije bili već sto svjetlosnih godina ispred mene. Većina ljudi odavno bi odustala, ali ja sam odnekud nalazila motivaciju i inspiraciju da nastavim pitchat‘ jer mi je to ujedno bila i dobra vježba i platforma za istraživati, učiti nove stvari i izbacivati dobre ideje koje bih kad-tad poslije iskoristila.”
Sad je prisutna na hrvatskom, slovenskom i srpskom tržištu te vidi da žene pomalo dobivaju sve bolje prilike. “U taj krug komercijalnih projekata generalno je jako teško upasti, a kamoli ženama, ali imam dojam i da te jako brzo zaborave. Sve je neizvjesno i nesređeno, ali ako bude sve više nas redateljica, možda se udružimo i prilagodimo uvjete posla malo više ženama i njihovim potrebama.”
Njezin karakter koji nije navikao odustati ogleda se u projektima koje objeručke preuzima, poput reklame za Cocktu, koju se čak pokušalo zabraniti zbog dvije žene u “intimnom zagrljaju”, kao i “Ispod površine”, koja za cilj ima podizanje svijesti protiv depresije.
“Jedva čekam da mi dođu takvi projekti, kojih je, nažalost, jako malo jer nema puno klijenata koji imaju hrabrosti izaći s takvim idejama u javnost. Takve reklame itekako mogu doprinijeti promjenama iako podilaze kolektivnom ukusu jer uvijek ima prostora za ispravnu emotivnu komunikaciju u kojoj se ljudi prepoznaju i poruku koja je možda tabu tema za javnost.”
“Oduvijek sam bila previše empatična i frustrira me balkanski mentalitet u raznim segmentima sustava. Zato sam sretna kad sam dio nekih projekata koji se bore za prava manjina, osvješćuju društvo i pokušavaju napraviti neke promjene, ili barem komercijalizirati neke tabu teme da s vremenom postanu najnormalnija pojava u društvu i ne čine problem nikome.”
Navedeno kao da je od početka pandemije postalo još važnije jer smo bili “izbačeni iz cipela” i morali smo preispitati sve što radimo. Marcella kaže da se, kao i njezini prijatelji, u ovom periodu fokusirala na bitno: “Najviše na zdravlje i čuvanje najbližih, ali i na čuvanje sebe i svoje psihe u ovom kaosu. OK, nema više lutanja po kontinentima i manje je fotografiranja radi toga, ali i moji prioriteti promijenili su se u međuvremenu. Nikad više u životu nisam režirala kao u ovo doba. Čini mi se da napokon uživam u plodovima svog truda i upornosti upravo zato što sam fokusiranija.”
Okrenula se i istraživanju domaćih lokacija u regiji koje možda nikad ne bi vidjela. Odlučila je tražiti inspiraciju u drugim stvarima i ispisala nove stranice. “Definitivno na ovo gledam kao na pozitivan, osvješteniji “novi početak” koji mi je trenutačno najbolji period u životu i nadam se da će tako ostati što dulje.” Ima li savjet kako ostvariti vlastite nove početke? “Slušajte sebe i svoje instinkte, vjerujte u svoje ideje i kreativnost. Nemojte ih samo zapisivati na papir, nego ih odmah i realizirajte kako god znate. Radite non-stop u praksi jer samo tako možete “izbrusiti” svoj talent te izgraditi svoj stil i rukopis. Naporan je i dugotrajan put te zahtijeva fokus i odricanja, ali ništa vam neće biti teško ako je to ono što volite i želite najviše na svijetu, kao ja.”
Fotografija: Portret Emilija Stanišić, radovi Marcella Zanki
