Nakon što je godinama poznato ime na domaćoj kulturnoj sceni kao prevoditelj i suradnik izdavačke kuće Edicije Božičević, od prošle godine Josip Ivanović postao je i njezin vlasnik. S Josipom smo za naše tiskano izdanje Grazije 267 razgovarali o njegovim poslovnim odlukama, kulturi čitanja te o novim planovima
Da krenemo “ispočetka“, intervju i radimo jer si nedavno s kolegom kupio ikoničnu nakladničku kuću Edicije Božičević. Kako je došlo do te odluke?
Pa, sad je tome već više od godinu dana, ali da, recimo da je relativno nedavno. Odluka se dogodila nakon puno, puno razmišljanja o tome i dvoumljenja u kojem pravcu želim usmjeriti svoj život. Radio sam u Edicijama kao urednik, prevoditelj ili suradnik od 2012. godine i odjednom smo se našli u situaciji da uopće nije bilo izvjesno hoće li Edicije opstati. S obzirom na to da radim i kao asistent jednom profesoru na manjem sjevernoameričkom sveučilištu, morao sam odlučiti hoću li se posvetiti tome i nekim drugim stvarima, ili želim ostati u izdavaštvu. S obzirom na to da, možda i zdravom razumu usprkos, uistinu volim rad u izdavaštvu, na uređivanju, prevođenju i objavljivanju knjiga, odlučio sam da ću pokušati s tim, pa što bude. Kako su Edicije bile u određenom financijskom dugu, nisam se usudio preuzeti ih samostalno. Tako sam se dogovorio s kolegom Matijom Janešom da Edicije preuzmemo pola-pola.
Baviš se i uređivanjem te prevođenjem, svakako nedovoljno hvaljenim sastavnicama književnosti. Jedna nagrađivana inozemna urednica i prevoditeljica rekla mi je da su poslovi prevoditelja i urednika najbolji onda kad su nevidljivi. Slažeš li se s time i leži li u tome jedan od razloga zašto se takva zakulisna zanimanja ne cijene dovoljno?
Apsolutno! I prijevod i uređivanje najbolji su onda kad uopće ne morate u impresumu provjeravati tko je za što “kriv”. Prijevod mora biti bešuman, “nevidljiv”, da tako kažem. Isto kao i uređivanje. Tekst u prijevodu mora zvučati kao tekst na materinjem jeziku. Nije to uvijek lako postići. S obzirom na to da ja uglavnom uređujem prijevode, moram reći da se radi o znatno jednostavnijem tipu uređivanja od onoga koji podrazumijeva rad s mladim autoricama i autorima. Radio sam i to, i to mi je posebno drag posao, ali zahtijeva izuzetno puno truda. Što se tiče toga koliko se neko zanimanje cijeni… Rekao bih da tu ima niz faktora. Od toga da se tržište drastično promijenilo u posljednjih četrdesetak godina, pa smo od jednog velikog zajedničkog tržišta došli na ovo minijaturno hrvatsko, gdje se realne naklade knjiga često nalaze u sferi stotina, čak ni tisuća primjeraka. A status kulture u širem društvu i medijima; mislim da o tome ne moramo nešto puno razglabati.
Dovoljno je vidjeti koliko kultura zauzima prostora u dnevnim novinama, kao i to koje termine dobiva na javnim televizijama (i to svaka čast onima koje još uvijek imaju kulturne sadržaje). Usred svega toga, prevoditelji i urednici, zanimanja koja ionako nisu bogznakako glamurozna, gubitkom tržišta i naklada izgubila su i na financijskom planu i po pitanju nekog “prestiža” zanimanja. Danas imate situaciju da glavni urednik ili urednica jedne respektabilne izdavačke kuće ima višestruko manju plaću od nekog tko “štrika” generičke kodove i radi nešto u suštini vrlo banalno. Tako da uglavnom svi radimo još i poslove sa strane.
Kako ste od kupnje nakladničke kuće pristupili novim naslovima i na što ste najponosniji?
Pa, ponosan sam na to što sam uspio kvalitetnim pisanjem projekata i uz malo preraspodjele sredstava te uz određene financijske i poslovne odluke potpuno zatvoriti sav dug koji su Edicije Božičević imale prema suradnicima i što sam uspio, koliko-toliko, osposobiti firmu da posluje u plusu. U vrlo kratkom roku i bez ikakve vlastite financijske pozadine. Što se tiče autora i naslova, ne libim se reći da nam kvaliteta raste iz mjeseca u mjesec, i što se tiče naslova, i što se tiče izdanja. Recimo, prešli smo s mekog uveza na tvrdi šivani uvez, koristimo samo kvalitetan papir za naša izdanja, kao i zaštitne košuljice. Možda se to nekome može činiti nebitnim detaljem, ali kao pasionirani čitatelj i sakupljač knjiga, moram reći da mi je kvaliteta izdanja uvijek bila važna i da sam uvijek smatrao kako je vrlo bitno imati ne samo kvalitetne naslove nego i kvalitetnu produkciju istih. Što se pak tiče autora, tu moram zahvaliti i svojim prethodnicima, koji su u Edicije Božičević doveli neke sjajne pisce, poput Svetlane Aleksijevič, Enriquea Vila-Matasa ili Philippea Claudela, koje nastavljamo objavljivati, a mogu spomenuti i neke autore koje sam sâm “doveo“ u Edicije, kao što su Roberto Bolaño, jedan od mojih najdražih suvremenih autora, s čijom sam se obitelji dogovorio za objavljivanje njegovih djela u određenom godišnjem ritmu; pokrenuo sam publicističku biblioteku, a u njoj su dosad objavljene “Teorija romana“ Mihaila Bahtina, “Zapečaćeno vrijeme“ Andreja Tarkovskog i “Teorija dokoličarske klase“ Thorsteina Veblena, koju upravo pripremamo za tisak. Za 2022. pripremamo dva velika naslova u toj biblioteci, ali o tome više nekom drugom prilikom, kad finaliziram dogovore s vlasnicima prava. Osim toga, i naša biblioteka ukrajinskih autora najveći je korpus prevedene ukrajinske literature na hrvatski jezik, s gotovo svim njihovim bitnim suvremenim autorima.
Kako izgleda tvoj proces prevođenja, a onda i uređivanja?
Proces prevođenja, a i proces uređivanja, samotan je proces. On se nekako svodi svakome na ono što mu paše i što mu diže produktivnost. Ja bih rekao da moj rad na tekstu ima dvije strane. Ponekad sam danima zatvoren u svojoj sobi, za računalom, ispijam opskurno velike količine crnih i zelenih čajeva i imam spremne čokolade sa strane za slučaj da mi ponestane energije, a nekad ne mogu više trpjeti isti prostor cijelo vrijeme pa se s laptopom selim u birtije, ne preglasne i ne pretihe, gdje onda sjedam u neki kut s utičnicom i nastavljam s poslom. Po svojoj sam naravi žestoki kampanjac, tako da nikad ništa ne mogu kvalitetno i pravilno rasporediti. Nikad nisam imao neki čvrst ni dobar raspored. Kada radim, volim sve raditi u komadu. Kad krenem nešto prevoditi, ne mogu stati dok to ne prevedem do kraja. A volim početi, naravno, u pet do dvanaest, da ne kažem ponekad i u dvanaest i pet.
Kad smo dogovarali intervju, bilo mi je malo smiješno to što novinarka tiskanog izdanja intervjuira vlasnika nakladničke kuće, a vjerujem da su i tebi na fakultetu još govorili da je tisak gotov. No, ide. Što bi rekao, zašto postoji taj stav da je ulaganje u izdavaštvo “težak poslovni potez“ i što misliš u kojem smjeru zaista ide?
Eh, koliko često to čujem, a slušam to već više od deset godina… Dakle, kad sam ulazio u ovo polje, svi su mi govorili da knjiga neće preživjeti, da će je u potpunosti zamijeniti e-knjiga. E-knjiga je praktički već punoljetna, ali je još uvijek nedorasla tiskanim izdanjima. Nije tako svugdje, ali čini mi se da su hrvatski čitatelji još uvijek navikli na tiskana izdanja knjiga. Da se razumijemo, ja bih volio da ljudi čitaju više e-knjiga u Hrvatskoj, kao i to da više čitaju općenito. Mislim da tisak neće nestati, ali da se tržišni uvjeti mijenjaju i u izdavaštvu i u novinarstvu, posve je jasno.
Naravno, možemo se pozivati na nostalgiju i na “dobra stara vremena“ koliko hoćemo, ali ona se neće vratiti. Bitno je naći funkcionalan model i pokušati napraviti najbolje što možeš u svijetu u kojem jesi. A ako ne ide, nekad i mijenjati taj svijet. Ovo sad zvuči malo banalno i gotovo koeljovski, ali u mojem su fahu svima jasni problemi kroz koje prolazimo, kao i to koji problemi bi trebali biti lako rješivi, ali ipak, nekako, nisu. U tom se slučaju zaista treba potruditi da se i sustav mijenja, a ne da mu se samo prilagođavaš.
Recimo, nas izdavače čeka vrlo zanimljiva situacija iduće godine, kad se mijenja sustav otkupa Ministarstva kulture i medija, od kojeg očekujemo da će vrlo nepovoljno utjecati na nas, pogotovo na male i srednje izdavače. Vidjet ćemo što će od toga na kraju biti i kako ćemo to preživjeti. A što se tiče toga da se ulazak u izdavaštvo smatra riskantnim ili teškim poslovnim potezom – to je apsolutno točno. No nekad čovjek mora riskirati da radi ono što zbilja voli. Srećom, ja sam bio u poziciji da to učinim. Isto tako sam duboko svjestan toga da je ta pozicija u kojoj sam se našao privilegij koji nije dostupan mnogima.
Tema broja su nam novi počeci. Što tebi znači ta sintagma, pogotovo u ovom poslovnom smislu? S obzirom na to da vam je u planu i knjižara Fusnota, misliš li da ste na samom pragu još novijih početaka?
Meni novi početak izviruje iza svake prevedene ili uređene knjige, iza svakog projekta, svake godine, ili svakog druženja. U poslovnom smislu, preuzimanje Edicija sigurno je bilo značajan novi početak. Otvaranje knjižare bit će još veći, još značajniji početak jer će podrazumijevati i to da mijenjamo sve modele na koje smo dosad navikli. Radi se o riskantnom potezu, ambicioznom, i dozlaboga zanimljivom. Sama činjenica da treba urediti nešto, da treba preoblikovati neki prostor, već je zanimljiva. Zahtijeva kreativnost, volju, ambiciju, ideju, agilnost. U sklopu knjižare bit će i kafić, kojem se izuzetno veselim. To će, za mene, biti definitivno poseban novi početak jer ću iz poljâ kojima se dosad bavim prijeći u nešto novo, uzbudljivo i dinamično.
Kad je otvorenje Fusnote i što ćemo moći tamo sve vidjeti?
Iskreno, ne mogu ti odgovoriti na to pitanje. Otvorenje je već trebalo biti, no zbog kašnjenja pojedinih građevinskih radova, morali smo odgoditi to otvorenje poprilično. Fusnota je prostor na nekih stotinjak kvadrata na Tomislavcu, na vrlo lijepoj lokaciji, u zgradi koja je poznata i kao Bukovčev atelje (a kasnije i atelje Ede Murtića). Unutra će biti smješteni book café i knjižara, kao i mali izložbeni prostor u kojem će se izlagati radovi mladih umjetnika, za početak iz regije. U središnjem prostoru Fusnote bit će i mala pozornica za književna čitanja i promocije. Sve knjige koje planiramo staviti na naše police bit će pažljivo odabrane – htio bih da to bude neki tip “boutique knjižare“, koja će uvijek biti tematski aktualna i specifična. Dakle, fokusirat ćemo se uglavnom na suvremenu beletristiku, ono što je meni osobno i najzanimljivije. Kod nas se neće moći kupiti jeftini ljubići i krimići i/ili self-help. Svatko tko uđe, moći će dobiti stručnu preporuku za knjigu za pravu prigodu. U svakom slučaju, nadam se da se uskoro vidimo u Fusnoti.
S obzirom na to da je 2021. bila Godina čitanja, što bi rekao, zašto se čini da ljudi sve manje čitaju i kako će vaša café knjižara poticati kulturu čitanja?
Gotovo sve što radimo usmjereno je ka tome da potiče kulturu čitanja, od objavljivanja knjiga, preko organiziranja promocija i događaja, pa do osobnog kontakta s ljudima. Knjižara bi sama po sebi privukla, vjerujem, ljude koje čitanje već ionako zanima. No u kombinaciji koju planiramo, s kafićem i s raznim događanjima, vjerujemo da možemo privući širu publiku od one vrlo uske čitalačke te na taj način promovirati čitanje i knjigu. Već smo isplanirali cijeli niz događanja koja će pokušati zagrebačkoj publici, a pogotovo mlađoj približiti književnost kao umjetnost i knjigu kao medij.
A za to zašto ljudi manje čitaju – za to je “kriv“ niz faktora, od apsolutne digitalizacije do obrazovanja i odnosa starijih prema čitanju. Da budemo posve iskreni, nije ovo stanje došlo niotkuda. Sustavno zanemarivanje obrazovnog sustava te sve gore i gore obrazovne reforme ne pridonose razvoju kritičkog razmišljanja kod djece. A nedostatak kritičkog razmišljanja za sobom povlači i tu konzekvencu da ljudi „ionako rijetko čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju“. Kad se sve to spoji, dobijemo situaciju u kojoj smo danas.
Proglašavanje neke godine “Godinom čitanja“ nema apsolutno nikakav efekt na čitanje. Čitanje treba poticati dobrim obrazovanjem i kvalitetnom brigom za klince, kojima kultura i umjetnost moraju biti bliski i dostupni. Kad stvorimo te uvjete, možda stvorimo i uvjete da postanemo društvo koje (makar malo) više čita.
Fotografije: Kristina Josić