Budući da smo već ranije zamijetili radove ove perspektivne grafičke dizajnerice u okviru kolektiva NJI3, uhvatili smo je za intervju kako bismo otkrili više o njezinoj novoj freelance karijeri
Talentirana Tessa Bachrach Krištofić profesionalno djeluje na domaćoj dizajnerskoj sceni od 2011. godine, odnosno prije nego je stekla diplomu magistre dizajna na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu (2014.), stoga je iza nje već dugogodišnje iskustvo rada u različitim područjima vizualnih komunikacija. Naime, uz kolektiv NJI3 čija je ujedno i suosnivačica (2012.), radila je za renomirani Studio Cuculić te agenciju Bruketa&Žinić&Grey, kao i za Studio Bachrach &Krištofić iza kojeg se kriju njezini roditelji – poznati hrvatski dizajnersko-fotografski tandem.
A više o Tessinoj suradnji s ovim etabliranim dizajnerskim imenima, njenom dizajnerskom senzibilitetu i načinu rada te budućim samostalnim projektima – saznajte u razgovoru koji donosimo nastavku.
Od 2012. godine djelovala si u okviru dizajnerskog kolektiva NJI3 čija si bila i suosnivačica, zajedno s Dinom Milovčić i Frankom Tretinjak, no krajem prošle godine napravila si zaokret i krenula u freelance vode. Kako si se odlučila na ovaj korak, i to nakon gotovo deset godina rada u kolektivu?
Koliko god to zvučalo neopipljivo ili neodređeno – dogodio se život, a s njim su došle i određene odluke koje nisu bile nimalo lake. Ipak smo nas tri uz dugogodišnju suradnju bile poput male obitelji koja je živjela i disala kao entitet. Izuzetno sam zahvalna na svemu što sam prošla s njima i taj životni period ne bih nizašto mijenjala.
No nakon deset godina rada u kolektivu koji je započeo još u vrijeme studiranja, došao je trenutak za promjene. Osjetila sam potrebu za daljnjim osobnim razvojem koji u ovom dijelu mog života iziskuje samostalno propitivanje te individualni rast i razvoj mene kao jedinke.
S obzirom na veliki broj grafičkih dizajnera i softverskih alata zahvaljujući kojima se gotovo svatko može baviti nekim vidom vizualnih komunikacija, koliko je danas teško biti originalan odnosno kreirati svoj distinktivni dizajnerski pečat?
Naravno, mogu odgovoriti samo iz svog osobnog iskustva. Danas, kada je informacijski sve dostupnije više nego ikada, čini mi se da je bitno da se kao osobe donekle pokušamo profilirati kroz fakultetsko obrazovanje. Unutar tog sustava krećemo formirati i razvijati vlastiti izričaj. Htio ne htio, kroz predmete i projektne zadatke na Studiju dizajna uvidiš koje su ti slabosti, ali i koje su ti jače strane te kojem stilu ili vizualnom jeziku naginješ. Barem je tako bilo u mom slučaju.
S vremenom sam spoznala kako je tipografija i izražavanje kroz istu nešto što mi najviše odgovara i gdje se osjećam sto posto sigurnom. Daleko od toga da smatram kako kasnije nije moguće pronaći svoj izričaj, samo mi se čini da potencijalno može biti teže s obzirom na brzinu izmjene trendova kojih je svakim danom sve više.
Neovisno o tome smatram kako mjesta za originalnost uvijek postoji. Dizajn nudi neiscrpan izvor mogućnosti, propitivanja i stvaranja – potrebno je samo čvrsto stajati iza svojih načela i principa i u njima ustrajati.
Budući da su tvoji roditelji poznati tandem grafičkih dizajnera Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić iza kojih je više od 40 godina djelovanja na dizajnerskoj sceni, jesi li ikada osjećala svojevrsni pritisak da opravdaš svoj “dizajnerski pedigre”? A s obzirom na to da s njima i profesionalno surađuješ, pa si tako radila vizualni identitet i katalog retrospektivne izložbe Bachrach & Krištofić = dizajn & fotografija u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, možeš li nam otkriti jesu li vaši dizajnerski senzibiliteti kompatibilni u zajedničkom radu, ili ipak ponekad dolazi do idejnih razilaženja uslijed generacijskog jaza?
Odrastanjem u obitelji u kojoj se generacijski nižu poslovi u sferi kulture termin dizajnerski pedigre ne postoji. Mislim da, kada od malih nogu svakodnevno upijaš dizajn i živiš okružen umjetnošću, takav način života ti je normalan. Veliki dio mog djetinjstva bio je usko vezan uz posao roditelja. Dok bi oni fotografirali u studiju, ja bih bila uz njih, kao i kada bi se te iste fotke razvijale. Sjećam se kako su retuširali fotografije i ispuhivali boje airbrushom kako bi dobili colore kao da je bilo jučer.
Uz sve spomenuto, u obitelji se nikada na posao nije stavljao poseban naglasak, pa samim time ne promišljam na takav način. Stoga ne osjećam pritisak, već veliki ponos na sve što su postigli. U mojim očima oni su za mene prvenstveno i jedino roditelji, što mislim da je na kraju i apsolutno razumljivo. Odgojena sam tako da stvaram svoj put neovisno o njihovom izuzetnom dizajnersko-fotografskom radu. Nisam nikada osjećala da mi nameću potrebu da nastavljam nešto što su oni stvorili, niti za tim vidim potrebu.
Kada je u pitanju generacijski jaz i rad s roditeljima, rekla bih da do razilaženja u osnovama što dizajn treba biti i kako treba komunicirati nikada nije bilo. Ako bi do njega i došlo, to bi se onda najčešće dogodilo u vizualnoj realizaciji pojedinih projekta.
To su trenuci u kojima se ponekad osjete razlike i način razmišljanja među generacijama, mada moram priznati da s te strane roditelji imaju puno povjerenje u mene i moj rad. Često mi prepuste kreativu u potpunosti – uvijek idu za tim da mladost donosi sa sobom svjež i nov pogled na dizajn.
Kako bi opisala svoj pristup dizajnu? Postoje li određena pravila od kojih nikada ne odstupaš?
Rekla bih da je na početku svakako sistemičan, a onda u razradi jako slobodan. Svako stečeno znanje obuhvaća određeni set pravila, ali jednom kada njima suvereno raspolažemo lako odstupamo od istih. Tada često dolazimo do novih i ponekad neočekivanih rješenja.
Pristup svakom novom projektu, pa onda i u konačnici njegovom finalnom vizualnom oblikovanju prethodi niz pravila na makro i mikro razini. Za početak, neophodno je razumijevanje dobivenog sadržaja, shvaćanje konteksta unutar kojeg je projekt zamišljen, kome je namijenjen odnosno kome se obraća.
Nakon toga se stvara moodboard, slijedi odabir tipografije, boja, vizuala i tretmana dobivenog sadržaja. Važno je pronaći ton i tehniku komunikacije, zato te korake ne preskačem.
Nakon svega navedenoga, započinje proces realizacije unutar kojeg postoji neograničena sloboda stvaranja u sklopu unaprijed postavljenih elemenata. Najčešće se razradom početnog potencijalnog smjera razvijaju nove ideje i tada u punom smislu te riječi nastaje dizajn.
S obzirom na to da si ponajviše radila na projektima u sferi kulture za naručitelje kao što su Muzej za umjetnost i obrt Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, HNK Zagreb, Hrvatsko dizajnerskog društvo ili pak Rotterdam film festival – koji segment dizajna u kulturi bi izdvojila kao najizazovniji? S druge strane, u kojem najviše uživaš i/ili osjećaš da imaš najviše prostora za eksperimentiranje?
Krenula bih prvo s onime što projekti u kulturi omogućuju dizajneru, a to je svakako jedna vrsta drugačije slobode i kreativnosti. Takvi projekti tematski i načinom promišljanja nerijetko izlaze iz standardnog načina viđenja dizajna. Klijenti su često otvoreniji za nove pristupe grafičkog oblikovanja, pa samim time dizajneri imaju više prostora za kreativno izražavanje.
Kroz suradnje na projektima unutar kulturne sfere odluka oko finalnog oblikovanja gotovo je uvijek u rukama dizajnera, što na kraju govori i o količini uzajamno stvorenog povjerenja.
S druge strane je još uvijek, nažalost, najizazovniji financijski dio cijele priče. Žao mi je kada znam koliko često neadekvatnu financijsku potporu dobivaju projekti. Događa se da idejno i kreativno kvalitetno dizajnirani i promišljeni projekti često ne zažive u svom punom potencijalu.
Isto tako, obično se dogodi da dizajneri a priori svoje ideje susprežu jer su svjesni da produkcijske potpore nema. Jasno, čar dizajna je u prilagodbi raznim uvjetima i prilikama, no mislim da bi bilo nerealno negirati kako određena financijska podrška nije potrebna.
Koji dizajnerski uzori su posebno utjecali na tvoj rad? Također, budući da si jedno vrijeme radila u studiju Cuculić koji je poznat upravo po svom genijalnom dizajnu plakata za kazališne predstave GDK Gavella, u kojoj mjeri su estetika ovog ureda i njihovo promišljanje o dizajnu utjecali na tvoj rad – pri čemu se poglavito ističu nagrađivani plakati za predstave HNK Zagreb čiji vizuali predstavljaju ispoliranu imitaciju realnih objekata, jednako kao što kazalište imitira život? Isto pitanje se može odnositi i na poznati ured Bruketa&Žinić&Grey pod čijom si art direkcijom dizajnirala seriju etiketa za vina i pjenušca brenda Enosophia?
U vrijeme fakultetskih dana imala sam puno uzora. Roditelji su me upoznali s radovima Nevillea Brodyja, studija Emigre i Zuzane Lischko, Davida Carsona, Paula Scher, Barbara Kruger, zatim radovima Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana, a onda se kroz vrijeme ta lista samo nadopunjavala i na tome sam im zahvalna. Vjerujem kako su svi gore spomenuti pojedinci imali veliki utjecaj na sam početak mog rada i bavljenja dizajnom.
Međutim, danas s jasno profiliranim afinitetom smatram da nemam uzore u pravom smislu te riječi. Trenutno mi je konstanta utoliko što ih promatram u vidu inspiracije, pa mi ponekad radovi istaknutih dizajnera služe isključivo kao referentna točka.
Danas dizajn promatram kroz različiti pristupe i načine na koje ih dizajneri koriste. Smatram kako se ta premisa može prenijeti i na rad u studiju Cuculić, kao i rad za agenciju Bruketa&Žinić&Grey.
Oba iskustva bila su nadahnjujuća svaka na svoj način, s obzirom na to da se radi o dvije različite vrste suradnje. Radeći u studiju Cuculić dodatno sam potvrdila kako je dizajn sačinjen od intenzivnog promišljanja, rada s rukama, izrada skica, prototipa i bezbroj pokušaja i pogrešaka. Iz Vanje pršti ogromna količina ideja – prije bilo kakve estetike mislim da sam kroz rad na plakatima za HNK ponajprije primijenila stečeni pristup i način rješavanja pojedinog problema.
S druge strane, rad za Bruketa&Žinić&Grey više mi je pokazao business stranu posla, za koju smatram da ju je itekako dobro osvijestiti. Shvatiš kako na leđima dizajnera ne mora biti sav posao koji jedan kompleksan projekt nosi sa sobom, niti se to od njega očekuje. Zato postoje jasno predodređene pozicije koje na kraju pružaju lakšu, bržu i efikasniju izvedbu projekta.
Poznati dizajner Milton Glaser izjavio je da postoje tri tipa reakcije na dizajn – Da, ne i wow, pri čemu treba, naravno, ciljati na onu posljednju. Koji primjeri grafičkog dizajna su na tvojoj “wish I did it” listi?
Primijetila sam, što si prethodno i potvrdila, da se tvoji radovi baziraju na promišljenoj upotrebi tipografije, što je posebno vidljivo kod međunarodnog prepoznatog dizajna monografije Pannonian challenge PC XX:The Story, stoga pretpostavljam da bi radovi Paule Scher vjerojatno bili na ovoj listi?
U kontekstu nekadašnjih uzora, pa onda i radova, jedan od dojmljivijih mi je svakako bio onaj od Paule Scher za Public Theatre. Mislim da sam tada prvi put zaista razumjela kako se tipografijom mogu dizajnirati kompleksni vizualni identiteti.
Neupitno je kako je moj izričaj protkan raznim dizajnerskim utjecajem najčešće onaj tipografskog karaktera, tako da mi je drago da se to kroz radove i osjeti. Tako da bih svakako mogla zaključiti kako je dizajn Paule Scher u nekom obliku pridonio mom načinu poimanja oblikovanja.
Za mene osobno, tipografija nudi nepresušan izvor mogućnosti kada je u pitanju vizualna komunikacija. Samo kada krenem razmišljati o vrsti tipografija, rezovima, tretmanu i kompoziciji opcija u mojoj glavi je gotovo pa beskonačno.
To je izrazito jak komunikacijski alat kojim se može artikulirati i interpretirati sve potrebno, a da krajnjem korisniku poruka bude jasno prenesena.
Kako promatraš suvremenu dizajnersku produkciju u Hrvatskoj, kao i percepciju relevantnosti dizajna od strane nadležnih institucija i javnosti? Primjerice, jedan od tvojih značajnijih projekata bio je rad na vizualnom identitetu i postavu Privremenog muzeja dizajna u sklopu Design Districta u Zagrebu, kojim se provociralo pitanje minimalne količine hrvatske dizajnerske povijesti izložene u muzejima.
Iskreno ne osjećam se u potpunosti kompetentno odgovoriti na ovo pitanje, jer smatram da postoje ljudi i institucije koji se time intenzivno bave i promišljaju.
Najbolji primjer trenutnog stanja i odnosa javnosti spram dizajna je recentni natječaj vezan uz dizajn hrvatske kovanice eura.
Čini mi se kako kod nas društvena uloga dizajna i dalje nije u potpunosti shvaćena. Znam da se unutar dizajnerske zajednice često priča o tome kako dizajn približiti javnosti, no nažalost, to uvijek negdje zapne. Promatrajući samo prijatelje i kolege van dizajnerske zajednice primjećujem koliko malo, ako uopće, pažnje pridodaju dizajnu te da prema istome nemaju razvijeno kritičko mišljenje niti vide potrebu za tim.
Vjerujem da je problem negdje duboko ukorijenjen u obrazovanju i generalnom manjku likovne kulture. Kada shvatimo da je svijet oko nas dizajniran na svakom koraku, onda se i percepcija dizajna kod pojedinca krene mijenjati. Nastavno na navedeno, bilo bi lijepo imati i muzej dizajna – što inicijative i projekti poput Privremenog muzeja dizajna u sklopu Design District-a kustosice Koraljke Vlajo u konačnici i propitkuju.
Možeš li nam otkriti nešto više o svojim idućim projektima, poglavito jer si prilično aktivna u različitim domenama kulturno-umjetničkog života? Primjerice, među tvojim brojnim angažmanima ističe se i rad u uredništvu kataloga Tekstilno-tehnološkog fakulteta DIMPOD_4_5. koji predstavlja radove studenata s diplomskog studija ili vođenje i mentoriranje radionica na temu dizajna i gif umjetnosti, a recentno si se počela baviti i animacijom.
Što je dalje na tvojoj profesionalnoj agendi?
Trenutno mi je želja posvetiti se učenju novih programa, nadopuniti trenutno znanje kako bi mi pomoglo u realizaciji dijela ideja pa onda i projekata.
Često u fazi realizacije i izvedbe projekta razmišljam kako dizajn oživiti i približiti klijentu. Zbog toga imam potrebu naučiti nove softverske programe kako bih mogla raspolagati novim znanjima.
Iskreno rečeno, trenutno sam u fazi u kojoj bih voljela probati što više toga i upustiti se u poslove koje izlaze iz okvira unutar kojih sam radila zadnjih par godina. Promišljati dizajn kroz (meni osobno) nove vidike, kojima se zbog bezbroj drugih razloga nisam stigla baviti.
Radovi:
Tessa Bachrach Krištofić
koautorice Dina Milovčić i Franka Tretinjak (NJI3)
B&K postav:
Clinica Studio
Portret:
privatna arhiva