U središtu istraživanja je jedna od najbogatijih i najmoćnijih industrija – modna – te kontrast između svjetova sačinjenih od snova kombiniranih slika ljepote, luksuza, sjaja, kreativnosti, moći i novca te krivih vrijednosnih sustava izgrađenih na iluziji. Lokalna heterogena skupina modnih kreativaca bez oklijevanja mi je otkrila kako se “moda” odnosi prema njihovoj strasti i životima te je li ih osvojila, ili iskoristila
Antropologinja Giulia Mensitieri u doktoratu adaptiranom u knjizi “The Best Job in the World: Behind the Scenes in the Fashion Industry” razotkriva stvarnost koja “diše” iza ekstremne glamurozne fasade svjetske modne industrije. Znanstveni tekst konkretno osuđuje industriju iz perspektive današnjeg “savjesnog kapitalizma” u kojima brendovi, kako manji pa tako i veći, glasno podržavaju projekte od društvene važnosti, a potiho iskorištavaju radnu snagu iz tvornica, kao i onu iz kulturno kreativnih industrija. Knjiga je prvi put objavljena 2018. godine u La Découverte izdanju, a njezin publicitet dosegnuo je svjetske razmjere – što je za akademska istraživanja rijedak slučaj. Znanstvenica ističe kako modna industrija širi proizvode, slike i fantazije; predstavlja se kao svijet izvan normi, a zapravo se temelji na eksploataciji – posebice ženskoj, druga je industrija po zagađenju okoliša nakon nafte te je u njoj izražena radna nejednakost. Čitajući rad, nisam mogla odoljeti a da ne porazgovaram s profesionalcima iz “našeg” modnog sektora s ciljem otkrivanja lokalnog stanja.
Modna industrija ne postoji u Hrvatskoj
O modi možda možemo razmišljati kao o neozbiljnom svijetu, ali iskustvo koje nosim s modnih snimanja potvrdilo je da je riječ o svijetu visoke profesionalnosti i vrijednog rada. Simona Antonović, makeup umjetnica, specijalizirana za beauty i fashion make-up, kao i za reklamne kampanje, te privatne klijentice, s dvadeset godina iskustva itekako može na početku razgovora istaknuti kako stvari moramo nazvati pravim imenom i priznati kako modna industrija u Hrvatskoj ne postoji u pravom smislu riječi poput Francuske ili Italije. No svjetski podaci ovoj industriji idu u korist. Smatra se jednom od najmoćnijih jer čini 6 % globalne potrošnje, a kontinuirano i raste. Osamdesetih godina prošlog stoljeća moda se pojavila kao glossy lice kapitalizma, okupljala je moć i ljepotu te je zauzimala središnje mjesto u medijskim i potrošačkim fantazijama. No oduvijek se oslanjala na nestabilnost, kako u proizvodnoj tako i u kreativnoj industriji, prema Mensitieri.
Multidisciplinarnost je dio poslovnog razvoja
Fotografski tandem Senja Vild i Franjo Matković u modnu su fotografiju zakoračili iz ljubavi, a danas im je ona primarni izvor zarade premda rade i na projektima drugih kategorija jer, kako napominju, posao fotografa daje im mogućnost da svoj rad plasiraju u više industrija koje međusobno imaju neku poveznicu. “U današnje vrijeme multidisciplinarnost je potrebna u većini poslova. Dapače, znanja i iskustvo koje stječemo u drugim segmentima poboljšavaju kvalitetu rada te mogu donijeti inspiraciju ili drukčiji način razmišljanja.” Drukčijim se bavi i Mensitieri. Njezin istraživački rad vezan je i uz dodjeljivanje ekonomskih i simboličkih vrijednosti modnog svijeta, odnosno konteksta u kojem se “neki rad” smatra više ili manje prestižnim te koji je zbog toga više ili manje honoriran.
Vild i Matković napomenuli su kako se nelogična svjetska praksa uvukla i u lokalne okvire, da klijenti ponekad zanemaruju određene članove tima iako su isti presudni za kvalitetu finalnog proizvoda te kako su nedovoljni honorari za suradnike – pa čak i nepostojanje istih – često stvar koja se podrazumijeva. Petra Sever, make-up artistica s deset godina iskustva, dijeli identično zabrinjavajuće iskustvo. “Nepravedno je što se u beauty sektoru podcjenjuju frizeri koji su češće plaćeni puno manje od visažista, a jednako su bitni. U nekim slučajevima, honorar za frizere nije niti predviđen u budžetu – što je suludo ako uzmemo u obzir koliko je simbioza make-upa i frizure bitna za završni dojam. Na kraju se sve svodi na to koliko je netko hrabar zauzeti se za sebe, a da u tome pronađe način kojim će “uvrijediti” što manje ljudi”.
Lažna percepcija glamura i niski honorari
Mensitieri napominje kako je moda raširen sustav koji proizvodi heterogeno profesionalno okruženje te daje jasan uvid u različite oblike nesigurnog rada. Danas u Hrvatskoj vlada površan sustav profesionalnih vrijednosti, kako nam govori Simona Antonović te nadodaje da lokalni klijenti rijetko kad razumiju koje sve vještine visažisti moraju imati da bi mogli isporučiti kvalitetnu uslugu, a samim time i honorirati rad prema realnoj vrijednosti. “S obzirom na to da surađujem i s međunarodnim klijentima, uopće ne mogu uspoređivati honorare ni na koji način. Naš posao nije glamurozan, radimo u često nemogućim uvjetima, nemamo radno vrijeme i rijetko kad znamo u kakvim ćemo okolnostima raditi. Zato se često moramo pobrinuti sami za sebe.” I Senja Vild i Franjo Matković ističu kako su honorari za fotografe u modnom svijetu generalno niski. Najniži su u časopisima, dok se modne kampanje plaćaju više. “Glamur za koji javnost smatra da postoji lažna je percepcija zbog nepoznavanja detalja vezanih uz modno snimanje. Mi svoj posao naplaćujemo prema radnim danima i količini fotografija koje se otkupljuju.”
Slično iskustvo nosi i fotograf Denis Butorac. Napominje da klijent najčešće ima već unaprijed određen budžet na koji se može ili ne mora pristati. “Rijetke su situacije u kojima se mogu samostalno postaviti cijene o kojima će se pregovarati i na koju će, naposljetku, naručitelj pristati.” Ivana Pavić, biologinja koja se preorijentirala na modni styling, također i u svome radu nailazi na nerazumijevanje. “Kod nas je sve, samo nije glamur. Sad je popularno rušenje cijena. Ne gleda se kvaliteta nego jednostavnost izvedbe, pa je jako popularan “one men band”. No to se u konačnici i vidi u finalnom produktu. Modna “industrija” je subjektivna, ne postoje jasni kriteriji je li nešto dobro ili nije, no kvalitetan rad dugoročno se prepoznaje i drži cijenu.
Model “ekonomije nade”
Svijet mode je postavljen, kako piše Mensitieri, na modelu “ekonomije nade”. Strukturalna nesigurnost aktivira se kad modni radnici prihvaćaju lošije uvjete zbog nade da će jednog dana doći do posla iz snova – ostaju, zadržavaju se, rade besplatno i tako ukrug. “Očekivanje pro bono rada smanjuje se sukladno rastom reputacije iako se ono u nekoj dozi uvijek očekuje na određenim projektima. Drago mi je sudjelovati u dobrotvornim projektima ili onima gdje imam priliku podržati ljude čiji rad cijenim. Važno je dobiti nešto zauzvrat i razmijeniti energiju. Radi li se isključivo o tome da nekom drugom zaradim novac, pametnome dosta”, ističe Petra Sever. Senja Vild i Franjo Matković i sami su se našli u situaciji spuštanja cijena.
“Smatramo da ne treba raditi besplatno zbog stavke u životopisu. Bilo koja vrsta kreativnog rada ima svoju cijenu temeljenu na edukaciji, vremenu i opremi uloženoj u posao. Jedine situacije kad smatramo da se može ići “ispod” cijene jest za poticanje novih kreativaca koji grade svoje ime ili brend i još nemaju platežnu moć.”
“To je gotovo konstanta u ovome poslu”, nadovezuje se Denis Butorac i napominje da se često nađe u situaciji u kojoj se cijena njegova rada spušta ili se od njega traži da radi besplatno u svrhu buduće suradnje. “U početku sam se time zamarao, vjerujući da je nemoguće uspjeti ako ponekad ne pristaneš na takvo što. Promjena bi se mogla dogoditi kad bismo se svi držali svojih principa, ali nemoguće je računati na poštenje svih ljudi koji rade u modnoj “industriji”, pa si uglavnom prepušten sam sebi. Osobno napravim iznimku kad znam da si to mogu priuštiti. Ipak, fotografiju, a samim time i modnu, ne gledam isključivo kroz prizmu posla i novca nego i zadovoljstva. Drago mi je surađivati na projektu gdje će svi članovi tima raditi u uvjetima koji nisu na razini na kojoj bi trebali biti, ali zato imamo kreativnu slobodu i mogućnost rada na projektu u kojem ćemo uživati.”
“Autorski rad je sve”
Autorski rad je sve, kako napominje Nives Bošnjak, samostalna modna novinarka i urednica. “Modna industrija je kreativna industrija. Ili bi barem trebala biti. Eksploatacija autorskog rada, odnosno podcjenjivanje, premali honorari i stav “mi ćemo to in-house” doveli su do toga da imamo časopise pune stranih editorijala. Imamo portale na kojima se editorijali i videosadržaj rade samo ako se radi o plaćenim oglasima.
Imamo kampanje domaćih tjedana mode koje se kopiraju od poznatih svjetskih modnih kuća. Kreativnost nam je preostala u tragovima. Samo kod onih koji su se od tog sustava odvojili i okrenuli nekom drugom tržištu, ili pak sasvim drugom tipu klijenata, drugoj industriji.”
Mirna Mihoković, transdisciplinarna modna dizajnerica, nedavno je na temu autorskog rada doživjela negativno iskustvo. “Prvi put rečeno mi je da moj autorski rad nije autorski jer sam plaćena od klijenta da ga napravim te da se modni dizajn ne računa kao autorsko djelo. Mislim da to sve govori o percepciji autorskog rada, kreativnosti te svjesnosti o njegovoj važnosti i poštovanja istog kod nas. Pozitivno mogu navesti suradnje na komercijalnim projektima, koje služe promociji nekog proizvoda gdje kao kostimograf odijevam likove za reklame. Sinergija kreativnosti svih uključenih i poštovanja našeg znanja i rada od strane klijenta bude na tako visokom nivou da ga svi smatramo kao autorsko djelo.” I Ivana Pavić susrela se s negativnim iskustvom kad je u pitanju poštovanje autorskog rada. “Naravno da su mi se dogodila negativna iskustva u vidu eksploatacije mog rada i rada mojih kolega na projektu u svrhe koje primarno nisu bile navedene, i to smatram krajnje poražavajućim.”
Moda zahtijeva snažne individualce, a ponekad ih ne poštuje
Modna industrija trebala bi biti simbol radne organizacije jer je djelomično povezana s luksuzom s kojim se često spaja. Da bi kreativni rad u modnom svijetu mogao postati norma koja će se cijeniti kako i zaslužuje, društvo ipak mora poprimiti novi oblik arhipelaga izuzetaka, onoga u kojem žive netipični ljudi – bića koja se odriču vremena, sigurnosti, mirovine, užitaka u ime samoizražavanja i samoispunjenja. Bitno je danas govoriti o problemima svih sektora kako nadolazeće generacije ne bi prihvaćale neodržive modele u kojima “veliki” zarađuju, a individualci se iskorištavaju – jer ispod površine može biti i bistro ako se problemi prepoznaju i počnu rješavati sistemski.
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 264
