Pred nama su oni dani, ono vrijeme koje prestaje biti linearna kategorija i pretvara se u ljepljivu, ugodnu masu, idealnu za potpuno prepuštanje vizualnom hedonizmu. Dok vani vlada sivilo, unutra, u sigurnosti prigušenih svjetala, na udobnom kauču, tražim utočište u onome što najviše volim; visokoj estetici koja ne poznaje kompromise
Film kao revija
Razmišljam o filmovima koji su pokretna modna fotografija, onaj specifičan spoj visoke mode i subverzije koji me jednako oduševljava u Fordovom filmu “Nocturnal Animals”, gdje je svaki kadar precizan poput kirurškog reza, kao i u kaotičnom, kamperskom sjaju savršenog kaosa, filma “Rocky Horror Picture Show”. Upravo u ovom bezvremenskom procjepu u kojem se trenutačno nalazimo, želim nahraniti svoj mozak onim najfinijim, najčudnijim i najljepšim što je kinematografija ponudila, a ove naslove, čak i ako ih znamo napamet, vrijedi ponavljati jer su poput dobrog vintage komada; s godinama samo dobivaju na vrijednosti.
Moje putovanje kroz ovu stiliziranu groznicu prirodno počinje filmom “The Hunger”, remek-djelom Tonyja Scotta koje redefinira pojam hladne, aristokratske dekadencije. Gledati Catherine Deneuve i (mog) vječnog, neprežaljenog idola Davida Bowieja kao besmrtne ljubavnike u odijelima savršenog kroja dok se u pozadini vuku zvuci Bauhausa više je od filmskog iskustva – ovdje se radi o jednoj kvalitetnoj lekciji iz stila. Bowiejeva prisutnost gotovo je eterična, a film pulsira onom mračnom, seksi elegancijom, koja me podsjeća na Fordovu opsesiju besprijekornom vanjštinom iza koje se krije neizreciva čežnja. Iz te ledene, europske profinjenosti, naglo zaranjam u neon i sintetiku filma “Liquid Sky”. Ovaj je film apsolutni dragulj njujorškog undergrounda, koji utjelovljuje sve ono što volim kod punka i futurizma. Njegova vizualna agresivnost i otkačena estetika klubova 80-ih, gdje se androgini likovi bore za pažnju izvanzemaljaca u potrazi za heroinom, predstavlja savršen kontrapunkt visokoj modi. Ovo je trash u svom najčišćem, najinteligentnijem obliku, vizualni eksces koji nas podsjeća na to da stil ponekad mora biti i opasan.
Kad se zasitim neona, okrećem se Toddu Haynesu i njegovoj glam-rock operi “Velvet Goldmine”. Tu se radi o ljubavnom pismu Bowiejevoj eri, blještava oda šljokicama, platformama i identitetu koji se mijenja brže od kostima. Gledajući ga, osjećam onu istu euforiju koju donosi listanje arhiva britanskog Voguea iz 70-ih, gdje je sve dopušteno i gdje je ljepota jedina valuta koja vrijedi. Ta fluidnost i apsolutan vizualni maksimalizam pripremaju me za još jedan kultni klasik koji nikad ne stari: Bessonov “The Fifth Element”. Recite što hoćete, ali film apsolutno spada u ovu kategoriju. Iako ga mnogi doživljavaju kao znanstvenu fantastiku, za mene je to prije svega “modna revija Jean Paul Gaultiera na steroidima”. Svaki kostim, od narančastih naramenica Leeloo do bizarnih oprava Rubyja Rhoda, vrišti slobodom i humorom koji nam je u ovim danima itekako potreban.
Za kraj ovog vizualnog putovanja, ostavljam film “Boiling Point”, japanski noir Takeshija Kitana koji donosi sasvim drukčiju vrstu stilizacije. Ovdje je estetika u tišini, u dugim kadrovima, u onoj specifičnoj japanskoj grubosti koja je istovremeno nevjerojatno poetična. Njegov minimalizam savršeno zaokružuje ovu moju osobnu selekciju, podsjećajući me na to da oštroumnost filma često nije u onome što nije izgovoreno nego u načinu kako svjetlost pada na lice antijunaka. Uživati u ovim filmovima sada, neopterećen, opuštenog tijela i uma, dok sati klize jedan u drugi, znači odati počast vizionarima koji su razumjeli da film mora biti spektakl za oči kako bi postao hrana za dušu.
