Osim što je čitava sezona u modnom smislu oblikovana da odjeća kao nikad do sad ženu koja je nosi čini samouvjerenom, simbolična ideja kolekcija protkana u svakoj niti i šavu bila je ideja snage i zaštite.
Uzavrela događanja u postrumpovskoj Americi dovela su, logično, do niza različitih društveno angažiranih pokreta koji su kao protureakcija na strah od novog civilizacijskog zastranjivanja pokrenule nebrojene organizacije, borci za prava, mladež te posebice- žene! I još uvijek traju bez naznaka za jenjavanjem. Pokreti #MeToo i #TimesUp poput uragana su se sručili u medijski prostor i poput lavine se proširili i zapljusnuli čitav svijet. Glasno progovaranje, a ovog puta napokon i sa prozivanjem konkretnih imena i prezimena s ciljem da se žene zaštiti i osigura im se jednake uvjete i prava, prelilo se u primisli svih pa tako i samih dizajnera. Sasvim je logično bilo da još jednom moda postane simbolična refleksija i sagledavanje jedne šire društvene slike jer ona upravo to u svojoj esenciji i jest.
Je li moda pri tom kontroverzna, ili ipak samo logična pitanje je koje se nameće dok promatramo na koji su način ideju dizajneri materijalizirali u svojim defileima. Raf Simons za Calvin Klein prikazao je toliko kompleksnu kolekciju punu simbolike da mi je njenu genijalnost teško uopće početi secirati. On je i sam izjavio da je glavna misao bila „zaštita“. Zaštitna radna odjeća vatrogasaca, kacige, goleme rukavice i srebrne metalizirane tkanine poput onih astronautskih odijela svakako su djelovale kao istovremeno spektakularno i pomalo zastrašujuće remek djelo modnog dizajnera. Ja sam si to u simboličnom smislu protumačio kao ženu koja se napokon oboružala snagom da samu sebe zaštiti, da krene u protunapad, da ako treba ode dalje nego ikad, samouvjereno, hrabro, negdje gdje se još nije usudila… u svemir?! Svemir kao simbol nečeg što nam se činilo nedohvatljivim a opet, ipak, očito ne nemogućim. Još jedan genijalan detalj koji mi u Simonsovom defileu naročito plijeni pažnju i okupira misli jesu duge prozračne haljine inspirirane prerijskima. Nešto je u njima nevino i čisto, ali istovremeno kao da otkrivam nešto fetišističko i skriveno. Prizivaju u primisao zastrašujući serijal „Handmaid’s Tail“ i pomisao na mogućnost postojanja takvog svijeta. Asociraju baš na one kakve nose žene u zatvorenim američkim poligamnim zajednicama iliti sektama. Sa distance, svima nam se čini njihov izlirani život začudno miran, a ja ne mogu a ne pitati se svaki put kad ih vidim što takav život u takvoj nametnutoj zajednici znači za ženu. Prilično sam siguran da je upravo to pitanje nešto što muči i Rafa Simonsa. Pomalo se nadam da u srcu osjeća jednak nespokoj koji po pitanju te „problematike“ ja svaki put osjećam. Ne zbog toga jer ne uvažavam raličitosti, već zbog toga što u pitanje dovodim upravo slobodu vlastitog izbora u takvim sustavima. U konkretnom slučaju naročito pitanje slobode vlastitog izbora žene.
Od nepravdi sustava, čak ni ovog našeg takozvanog demokratskog zapadnjačkog, neće vas zasigurno zaštititi nebrojeni slojevi odjeće koje dizajneri predlažu za nadolazeću sezonu. Oni su samo simbolika. Kaputi, bunde, skafanderi, pelerine i ogrtači kod nekih su uslojavani do ekstremnih razmjera. Sumnjam da će zima biti toliko hladna da će vam kao kod Balenciage trebati skafander povrh tri kaputa i bunde, ali u modnom smislu slojevi će vam poslužiti kao poligon za igru nesputanog samoizražavanja. Za koliko god se slojeva odlučili ne zaboravite da onaj finalni mora biti snaga&samouvjerenost, i neka pri tom nadjača sve ostale.
