Zašto je osmijeh na ženskom licu imperativ?

Guliver/Thinkstock

Koliko puta ste doživjele komentare poput “Jao, tako lijepa djevojka, a namrgođena”, ili “Ljepša si kad se smiješiš”? Istražili smo zašto je toliko neobično vidjeti ženu koja, ukratko, ne hini emocije…

Zamislite scenu, ili bolje, prisjetite se jedne sigurno vama bliske i nedavne: grupica prijatelja i kolega je s vama, netko izvadi fotoaparat ili mobitel i krene uhvatiti trenutak. “Ajme, svi ste kao na sprovodu, dajte se nasmiješite!” – a eto, nije vam baš dan pa ispadnete malo psihotični na toj fotografiji, zabranite da se objavi na društvenim mrežama i u redu, bolje ćete ispasti neki drugi put, kad se bolje osjećate i osmijeh bude iskreniji. Ili, izvucite fotografije iz osnovne, onu jednu ozbiljnu i onu, znate, “šaljivu” i “veselu”, toliko plastičnu da je neugodno, no, svi su ih nekako odradili. Kad biste se sad, dvadesetak godina kasnije, išli prisjetiti tih namještenih poza, sigurno još uvijek osjećate onu nekakvu blagu nelagodu zbog svojih pomalo lažnih osmijeha.

Ovo jesu primjeri u kojima vas tehnologija obilježava, zamrzava trenutak i fotografija kojom ćete se prisjetiti odličnih trenutaka s prijateljicama, zbog čega bi bilo u redu da i izgledate kao da se odlično zabavljate – a što bolje pokazuje vašu sreću od širokog, bijelog osmijeha? Iz tog razloga djeluje normalno da vam netko sugerira ili zapovijedi da se nasmiješite za kameru, ali kada je postalo u redu da vam se u javnom prostoru, kad iscrpljene od života ulazite u tramvaj, prodavaonicu, zabrinute hoćete li stići na sastanak ili razmišljate o svojim roditeljima, dobijete komentar od nepoznate osobe: “Jao, tako lijepa djevojka, a namrgođena”, sugestije “Ljepša si kad se smiješiš”, ili uleti “Mogu li te nekako natjerati na osmijeh”? Zašto je ozbiljan izraz neprimjeren za ženska lica? Zašto mislite da će nas takvi komentari nasmiješiti? I zašto nam, ako se često ne smijemo, nazivate lica resting bitch face, ili mislite da smo neprijateljski raspoložene?

“ZAŠTO SE NE SMIJEŠ?”

Postoje žene koje žive nešto glamuroznijim, holivudskim životom, kojima to uz privatne zrakoplove donosi i ne toliko privatne odlaske na aerodrome. Iz tog je razloga njihov odlazak u dućan, za razliku od našeg, “smrtničkog”, nešto drukčiji. Paparazzi su “zvjezdanim” muškarcima i ženama priuštili to da se uvijek moraju pripremiti na mogućnost da će biti fotografirani, a njima se, umjesto vaših frendova koji vas bockaju da ste kao sa sprovoda, napasni pojedinci obraćaju s izravnom namjerom da ih isprovociraju. I dok smo dobro upoznati s raznim napadima na paparazze i znamo da je rijetko tko od poznatih pjevačica, glumaca ili bezrazložno poznatih osoba u tim trenucima nasmijan, neke zvijezde, prije svega ženske, pune naslovnice jer nikako da se nasmiju za kameru! Najbolji primjer za to su Victoria Beckham i Kristen Stewart, koje su svojevremeno sustavno morale odgovarati na pitanje: “Zašto se ne smiješ?”. Kad god bi se pojavljivale na raznoraznim događanjima, njihov izraz lica bi se svakako spomenuo, a kad su konačno, godinama nakon odgovorile na upite o svom “nedostatku”, intervju takvog sadržaja bio bi nabijen dramom kvalitetnijom od izvještavanja o sljedećem potezu Donalda Trumpa. Doista, i Victoria Beckham i Kristen Stewart su, umjesto o svom poslu, odgovarale na pitanje zašto im je, eto, lice ozbiljno. Kad maknemo blještavilo i bljeskove fotoaparata, ostajemo mi na cesti, na putu prema dućanu. Ili mi u klubu bez mobitela u ruci. I dalje će vam se u nekom trenutku dogoditi da vam netko kaže kako vas osmijeh ne košta ništa, a činjenica jest da će taj besplatni savjet biti upućen isključivo ženama, koje uvijek moraju djelovati reprezentativno, ženstveno, lijepo i dobronamjerno – odnosno, nasmiješeno. Zvjezdane Beckham, Stewart, Hilary Clinton, Serena Williams i Tilda Swinton, te kako ih mediji tretiraju, pravi su primjer. Da se muškarce ne pokušava natjerati na osmijeh dokazuje i to da ne mogu googlati je li itko takvo pitanje postavio, primjerice, Bruceu Willisu ili Keanuu Reevesu.

NEPRIHVATLJIV OZBILJNI IZRAZ LICA

Istraživanje iz 2009. godine, pod vodstvom Ursule Hess s Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Quebecu, kojim su analizirali lica žena i muškaraca i kulturološke uvjetovanosti vezane uz njihove ekspresije, pokazalo je kako se osmijeh kulturološki smatra ženskim i ženstvenim, dok se umjereni izraz ili agresivni izraz pripisivao muškarcima.

Djevojčicama se odmalena govori da se više smiju, da budu umiljate i da se ne prljaju po igralištima. Na smijeh ih se potiče govoreći im da im je osmijeh lijep i da su lijepe kad se smiješe – no, nije tako bilo oduvijek. Ideja da bi se žene sustavno trebale smiješiti je poprilično svježa – povijest dokazuje da bi žene koje su se smijale bile proglašavane ludima, nemoralnima, seksualno provokativnima i grešnima. Još u srednjem vijeku, jedine žene koje su se smjele smiješiti u javnosti bile su dobro poznate svetice ili uzorne, udane žene, dok bi ostale osmijeh stajao ugleda, a situacija se nije bitno mijenjala do početka 20. stoljeća. Danas je poprilično drukčije – istraživanje Davida i Myre Sadker te Karen R. Zittlerman iz 2009. godine, kojim su proučavali rodne različitosti u osnovnim školama, pokazalo je da djevojčice vrlo brzo uče kako se smiješiti, tiho raditi, biti uredne i razgovarati tek nakon što im se netko obratio. Marianne LaFrance, autorica knjige “Why Smile: The Science Behind Facial Expressions” (“Zašto se smiješ?: Znanost iza facijalne ekspresije”) u svojoj zanimljivoj knjizi o iskrenim i lažnim osmjesima piše kako osmijeh otvara vrata i čini osobe ugodnima i – dostupnima, zbog čega se ženama često “uletava” komplimentirajući osmijeh, ili s izražavanjem želje da isti vide na njoj. Londa Schiebinger s Instituta za rodno istraživanje u Stanfordu naglasila je kako su žene češće dužne smiješiti se od muškaraca kako bi dale do znanja da slušaju i da su pažljive. “Ako se ne bi smiješile, smatralo bi ih se ljutitima.” Ozbiljan izraz lica u žena se, ukratko, ne odobrava, bilo na događanjima, bilo na cesti, na koncertu ili kamo već zalazite. Posao je, ipak, druga priča. U poslovnom svijetu, žene osjećaju pritisak da se moraju smiješiti kako bi izgledale pristupačno, manje agresivno i da su u stanju obaviti teži posao s lakoćom, a sve s ciljem da uspješno uđu u dominantno muški poslovni prostor. Dvostruki standard profesionalnog osmijeha jest to da se kod žena ozbiljno lice protumači kao agresivnost, dok se kod muškaraca shvaća kao izgled vođe. Istovremeno, osmijeh se smatra – neozbiljnim.

TO SMILE OR NOT TO SMILE

Kako je ženama prisjelo to da im se sustavno savjetuje da budu nasmiješene pokazuje i umjetnički projekt “Stop Telling Women To Smile” (“Prestanite govoriti ženama da se smiješe”) Tatyane Fazlalizadeh, američke umjetnice i aktivistkinje, koji je pokušao adresirati rodno uvjetovano ulično uznemiravanje uličnom umjetnošću – Tatyana je prikazala portrete žena, uz izjave osoba koji bi im prilazili ulicom i govorili im da moraju promijeniti svoj izraz lica kako bi bile privlačnije. Na društvenim mrežama pojavila se i inicijativa koja je odgovorila na pitanje: “Why Aren’t You Smiling” – žene su na papirima objasnile razloge zašto se ne smiju u određenim trenucima i zašto takva pitanja i “savjete” smatraju napasnim i uznemirujućim. “Zato što sam zabrinuta oko pronalaska posla nakon što diplomiram”; “Zato što moje lice nije za tvoju zabavu” samo su neki od njih.

I dok svaki muškarac ne misli i ne smatra da bi se žena morala smiješiti kako bi bila privlačnija, jednako se tako žene ne moraju smiješiti kako bi bile pristupačnije. Iz tog je razloga invazivno i neugodno kad ti stranci prilaze samo kako bi ti rekli nešto što i sama znaš – da ti do smijeha nije. Osmijeh je doista jedna od toplijih gesti koju jedna osoba može pružiti drugoj, a kvaka je u tome da je najtoplija upravo kad je – najiskrenija.

mm
Andreja Pančur

lifestyle novinarka