Maja Rivić – samozatajna pjevačica baršunastog glasa

 

 

PR

Maja Rivić, 36-godišnja vlasnica predivnoga baršunastog glasa, koja je zajedno s Makom Murtićem osnovala jazz projekt Mimika Orkestar, svoj je vokal ojačala obrazovanjem na studiju suvremene glazbe Sveučilišta Middlesex, gdje je upisala jazz pjevanje. Kako je od studija Grafičke tehnologije odlučila s 27 godina baviti se ozbiljno pjevanjem, kakav je život u Londonu i kako je to okrenuti novi list u Zagrebu?

 

Njezino ime još je relativno nepoznato u širem glazbenom prostoru, međutim, ako se zateknete u zagrebačkim klubovima ili barovima, moći ćete je čuti kako izvodi najljepše jazz standarde sa svojim kolektivom Maja’s Jazz Enthusiasm, ili pak uz više od 10 članova na pozornici, kao dio Mimika Orkestra, gdje ih prate pozitivne reakcije publike nakon nastupa u KSET-u, Vinylu ili Muzeju suvremene umjetnosti. U tijeku je izdavanje njihova trećeg studijskog albuma, a uz popunjen raspored koncerata, Maja je pronašla i malo vremena za razgovor s nama.

 

Kad sam Maju pitala ima li vremena za razgovor sa mnom, potpuno se iznenadila i htjela se izvući izjavom: “Ma nisam ja toliko posebna i nemam baš toliko toga za reći.” Uspješno sam je nagovorila, i kad sam nakon nekoliko dana otišla s njom popiti čaj, nakon gotovo tri sata razgovora postalo mi je jasno da ova zanimljiva žena ne samo da ima puno toga za reći nego je jasno da ćemo još dugo mi pričati o njoj.

Mislim da nitko o sebi ne misli da je poseban, kad razmišljaš o sebi, sjetiš se da si ujutro zaboravio oprati ruke nakon WC-a, da si zaspao do podneva, a imaš posla… Te činjenice neutraliziraju sve ove krasnije stvari o tebi, zato ne razumijem zašto bi mene netko intervjuirao, a spavala sam do podneva. Međutim, priče utječu na ljude bez izravne sugestije. Od drugih sam najviše naučila, tako da, samo zato što mi je netko jednom ispričao svoju životnu priču i utjecao na mene, pretpostavljam da možda i ja nekome mogu biti primjer alternativnog životnog puta.”

Pjevanjem se, odnosno, onim što Maja naziva alternativnim putom, nije razmišljala baviti sve do srednjih 20-ih godina. “Kao dijete, puno sam se selila. Zato sam nekako i htjela imati kontrolu i stabilnost, u skladu s tim htjela biti doktorica, arhitektica, do te mjere da sam čak išla i na pripreme za studij arhitekture, no ispalo je da sam upala na Filozofski fakultet, što je bilo odlično, mada nisam imala posebne želje za tim. Ubrzo sam počela izlaziti i “zabrijala” sam na dizajn, skoro sam upisala studij u Frankfurtu, ali sam silom prilika odlučila ostati u Zagrebu. Nakon toga sam upisala Grafički fakultet, a glazba je u mome životu bila prisutna samo do te mjere da sam pjevala po hodnicima i na maturalnoj večeri. Nisam uopće razmišljala o tome da se bavim glazbom, sve dok nisam shvatila da imam potrebu za slušanjem glazbe koje nema. Kasnije sam ustanovila da je razlog tomu taj što sam možda bila zavidna zato što se i sama ne bavim glazbom.”

Godine 2005. osnovala je bend Spina, a kasnije se pridružila bendu Kreol nakon što je prošla audiciju za pjevačicu, gdje je upoznala Maka Murtića, s kojim će uskoro odlučiti otputovati u London i baviti se formalnim glazbenim obrazovanjem. “Kroz Spinu sam prvi put imala priliku baviti se glazbom, družiti se, pjevati. Nalazili smo se i na piću, no nismo bili ambiciozni, sve je bilo dosta ležerno. Čak i kad bi nas netko pitao kad će album, samo smo odmahivali glavom. Nakon što sam upoznala Maka, sve je prestalo biti ležerno. Prijatelj mi je dao njegov broj jer je bend Kreol tražio pjevačicu i iako sam trebala imati jedan nastup s njima, nekako sam ostala. Mak je počeo sve više komponirati, zaljubili smo se i nakon raspada Kreola, stvorila se potreba da se ozbiljnije počnemo baviti glazbom. Odmah smo krenuli gledati fakultete u inozemstvu. Kod nas je situacija takva da te roditelji upišu na neki instrument i ne možeš se, poput nas, kao odrasla osoba najednom odlučiti baviti se time. Vani je to drukčije, ovdje sam se osjećala pomalo marginalizirano. Takva naša maštanja nisu uopće ništa čudno, mislim da svatko u nekom trenutku želi otići van gdje je živa scena, gdje se toliko toga događa. Jednostavno, želiš imati pristup cijelome svijetu. Nama se dogodilo da je od maštanja život u Londonu ubrzo postao stvarnost.”

 

NOVI POČETAK

“Bilo je jako teško otići tamo. Hrvatska tada još nije bila u Europskoj uniji, zbog čega nismo imali dozvolu za rad. Živjeli smo u jako malim stanovima, pazili na svaku funtu. Roditelji su nam u tom pogledu bili velika potpora, što me iznimno iznenadilo. Zamisli, doći roditeljima nakon toliko mijenjanja fakulteta i reći im: “Znate, ja već jesam tri godine apsolventica i imam 27 godina, ali dajte mi da odem u London, želim se baviti glazbom!” Toliko me dirnulo to što su me pustili da sam osjećala grižnju savjesti i odgovornosti pa sam iz Londona putovala na ispite u Zagreb i uspješno diplomirala. Svaki ispit je tada značio i plaćenu kartu, putovanje, zbog čega mi je to sve skupa bilo puno važnije što prije završiti.”

Nakon prve godine studija na studiju suvremene glazbe Sveučilišta Middlesex u Londonu, zaljubili su se u atmosferu koja ih je okruživala i odlučili još ostati. “Nakon godinu dana jazz pjevanja, premišljala sam se između studija Songwritinga i Music Direction and Arranging, ali sam u posljednjem trenutku odlučila upisati MDA, što mi je stvarno drago jer sam puno tamo naučila. Život u Londonu me iznimno promijenio.”

Iako su Mimika Orkestar vodili u Londonu od 2010. godine, njegovi začeci pojavili su se još u Zagrebu. “Od prvog dana našeg života u Londonu postoji Mimika Orkestar, no Mak je još u Zagrebu objavio oglas da traži glazbenike za bend, koji je u to vrijeme bio osmeročlani, tako da smo još bili u hostelu kad smo imali prve audicije za Mimika Orkestar. Naš boravak u Londonu bio je iznimno bitan i za naš osobni rast, naš profesionalni rast i za razvoj Mimike.” Mimika izvodi originalnu Murtićevu glazbu, a kao jedan od najkreativnijih orkestara, nekolicinu puta nastupila je na londonskom Jazz Festivalu, Latitude Festivalu, Love Supreme Festivalu, klubovima The Vortex, The Forge, Pizza Express Jazz Club, Spice of Life i mnogim drugima.

INSPIRIRANA PROŠLOŠĆU, STVARA SADAŠNJOST

U Londonu su izdali tri albuma, a četvrti je u planu u Zagrebu. Ono što publika kaže za Mimika Orkestar jest to da je u najmanju ruku – neobičan. “Mimika Orkestar ne može se strpati u prvu ili treći ladicu. Taj glazbeni produkt je toliko eklektičan da ga se ne može rascjepkati, nije komercijalan iako je i dalje dostupan. Mimika je, što često kažem, glazba koja je informirana prošlošću, inspirirana budućnošću i stvara vlastitu sadašnjost.”

Nakon toliko godina života u Londonu, usudili su se boriti protiv potrebe da moraju ondje ostati. “U jednom trenutku smo morali imati razgovor želimo li ostati ondje, ili se vratiti u Zagreb. Puno mi je bilo lakše emotivno otići u London jer sam otišla u nekakvo neznanje, u svemogućnost. Ondje sam mislila da je sve moguće. Za Zagreb sam mislila da nije. Iako to možda nije istina, ali tako sam se osjećala. Međutim, London mi je bilo teško ostaviti jer sam se iznimno trudila i naradila da ostanem ondje mada me upravo to sve počelo gušiti. London je tranzitni grad. Ondje ne samo da žive ljudi svih dijelova svijeta nego ih puno prolazi tim gradom, zbog čega se u toj svojevrsnoj “kaši” stvore divne inicijative međusobno isprepletenih kultura.”

Povratak nije bio jednostavan iako su se vraćali u poznato. “Osjećala sam se kao da se vraćam u prošlost premda je to bilo iracionalno od mene. Nisam mislila da ću zauvijek ostati u Londonu, no nisam uopće razmišljala toliko daleko da znam gdje ću uopće završiti. Puno toga mi je u Zagrebu bilo poznato, no ipak je nakon toliko godina sve bilo drukčije. Ali, ljudski resursi su bili ti koji su me spasili. Ljudi mi nisu dali da ostanem u tom međuprostoru zbog svoje topline, iskrenosti i prihvaćanja. Nakon nekog vremena shvatila sam da se uvijek može nešto promijeniti i osvježiti u kojem god da si gradu ako želiš biti ta promjena.”

mm
Andreja Pančur

lifestyle novinarka